RSE: S obzirom da razgovaramo neposredno nakon prve posjete premijera Hrvatske, Ive Sanadera, Crnoj Gori, kako ocjenjujete prvi zvanični susret dva premijera dvije nezavisne države?
BRAILO: Osobno mislim da je dobro što je došlo do tog susreta, a Sanader će svakako biti upisan kao prvi službeni državnik koji je nakon nezavisnosti posjetio Crnu Goru. To u konkretnim odnosima ovdje ima veliku simboliku jer Hrvatska i Crna Gora imaju jedno ružno sjećanje na početak devedesetih godina. Mislim da je Sanader dobro poentirao kada je rekao da prošlost nećemo zaboraviti, ali ni da nećemo živjeti u prošlosti. Ne znam koliko je crnogorskoj javnosti poznato, ali je proteklih dana Hrvatska televizija imala veliko istraživanje po kojem velika većina ispitanika misli da Crnu Goru ne smatra nekim problemom u bliskom okruženju. Nekih par postotaka je suprotnog raspoloženja, ali se može pretpostaviti da su to ljudi iz područja Dubrovnika, iz sasvim razumljivih razloga.
RSE: Cijeli rat ste proveli u Dubrovniku, pa iz tog, ne samo novinarskog, nego i privatnog, iskustva i iz ove perspektive, čini li vam se da je Crna Gora zaista suštinski napravila otklon od svog lika devedesetih?
BRAILO: Napravljeni su krupni iskoraci i tu apsolutno nema dileme, a da li je suštinski napravljeno nešto više, ako ćemo objektivno govoriti, još nije. Mislim da su u ovoj Sanaderovoj delegaciji trebali biti i gradonačelnik Dubrovnika i načelnici Konavlja, Župe dubrovačke i dubrovačkog primorja, čisto iz psiholoških i simboličkih razloga jer neki problemi, a ima ih, između Hrvatske i Crne Gore, su stvoreni ovdje, na jugu Hrvatske. Odnosi između službenog Zagreba i Podgorice sasvim slučajno imaju jednu dimenziju, ali na maloj mikrorazini stvari valja rješavati. Tek onoga trenutka kada ljudi koji službeno predstavljaju Dubrovnik i dubrovački kraj budu tamo, onda će to imati potpuno drugu dimenziju.
RSE: Ono što će svakako opterećivati međusobno odnose Hrvatske i Crne Gore je upravo utvrđivanje odgovornosti za zločine počinjene tokom devedesetih. Kada procjenjujete da će hrvatski državni organi završiti posao prikupljanja podataka vezanih za tretman zarobljenika Hrvatske vojske u Crnoj Gori, 1991. i 1992. godine, u logoru Morinj, kao i za ostale slučajeve osumnjičenih crnogorskih državljana za ratne zločine tokom pohoda na Dubrovnik?
BRAILO: Cijeli taj proces se vodi daleko od javnosti i od novinara, ali iz nekih, dosta pouzdanih, informacija znam da se radi na konkretizaciji nekih pet slučajeva, a koliko brzo će se to završiti, u ovom trenutku, nije moguće reći, ali je činjenica da se na tome radi. I Ivo Sanader je rekao da vjeruje crnogorskom pravosuđu da će te stvari dovesti do kraja.
RSE: U novom broju Feral Tribuna objavili ste intervju sa književnikom Jevremom Brkovićem koji je izjavio da je državna tužiteljica, Vesna Medenica, bila dobrovoljka na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu, Medenica je te navode demantovala. Kako komentarišete cijeli ovaj slučaj?
BRAILO: Ta informacija nije nova i o tome se priča po Crnoj Gori već dugo vremena, a priča se intenzivirala od ljetos, kada je prigodom obilježavanja Dana državnosti Republike Hrvatske u Kotoru, prema mojim saznanjima, gospodin Brković tu neugodnu stvar izravno rekao gospođi Medenici. I vi i ja smo bili milijun i jednom u situaciji da odrasli i ozbiljni sugovornik izriče neke važne stvari. Novinar ne može biti senzor nečijih pametnih ili slabih misli. Nisam imao nikakvog razloga da gospodinu Brkoviću ne vjerujem. Prenio sam ono što je on rekao. Kako će se cijeli taj slučaj završiti, ne znam. Sasvim je sigurno da se o tome pričalo dugo vremena, a čuo sam tu priču u nekim novinarskim krugovima i u drugim nezavisnim izvorima. U novinarstvu, onaj koji da intervju, odgovara za svoje misli. Pustimo neka se stvar razvije, pa ćemo vidjeti šta se događa.
RSE: Pišete za Feral koji je zadržao oštricu nezavisnosti i istraživačkog novinarstva. Kako vam izgledaju mediji u Crnoj Gori?
BRAILO: Mislim da su se u odnosu na ratno razdoblje, od 1997. godine do danas, stvari bitno promijenile. Danas je u Crnoj Gori to sve skupa puno uljuđenije, nego je to bilo unatrag pet, a da ne govorim unatrag 10 i više godina. U ratnim godinama su neke nezavisne radio stanice u Crnoj Gori i oni dopisnici koji su bili umreženi u servise RSE, BBC i Glas Amerike predstavljali jednu drugu dimenziju i donosili prave i potpuno provjerene informacije, dok se u drugim medijima klasično navijalo za vlast i slijedili su se ti pravci. A kada bi vlast promijenila smjer, onda se mijenjao i njihov smjer. U svim tim ratnim godinama, mora se ovom prilikom reći, da je iznimno važnu ulogu odigrao nezavisni tjednik Monitor i ljudi okupljeni oko doktora Miodraga Perovića, njegove kolege i kolegice novinari i urednici. Oni su dosita u tim danima, i ljudski i medijski, osvjetlali obraz Crne Gore. I Crna Gora doživljava ono što doživljavaju i Hrvatska i svi drugi, a to je da mediji imaju svoje poglede na svijet, a da njihovi vlasnici i veliki oglašivači imaju potpuno drugačija stajališta. Pitanje je kako će novinari u tim čvrstim škarama i u malom prostoru ostvariti što je moguće više svojih sloboda, ne samo u pisanju, nego i kroz kolektivne ugovore i statuse. To nije crnogorska specifičnost, to je nešto što se događa na prostorima novonastalih država i u dobrom dijelu Evrope.
RSE: Mislite li da bi se uskoro mogli steći uslovi da nastane jedan regionalni medij koji bi imao svoje tržište? Mislite li da postoji interesovanje na jugoistoku Evrope za nečim sličnim?
BRAILO: Mislim da tu odgovor neće moći dati novinari. Mislim da nije problem doći do novinara koji bi radili tako nešto, ali dok neko od ljudi koji imaju kapital i koji razmišljaju na način da ruše i svoje i druge barijere to ekonomski ne izračuna, dok ne bude sasvim siguran da će mu taj projekt donositi dobit, jer je to danas prevladavajuća nit i cilj i u medijskome biznisu, taj se projekt neće moći dogoditi. Htjeli, ne htjeli, morat ćemo tu stvar prepustiti tržištu i nekim ljudima koji će htjeti uložiti svoj kapital u takve projekte.
