Dostupni linkovi

logo-print

Ponovni intenzivni američki angažman na Balkanu


Srdan KUSOVAC, Enis ZEBIC

U Bosni i Hercegovini je nakon gotovo tromesečnih neuspešnih pregovora konačno formirana vladajuća koalicija. Prema nekim komentatorima i analitičarima presudni pritisak na bosanskohercegovačke političare izvršile su upravo Sjedinjene Američke Države.

Američki senator Džozef Bajden (Joseph Biden), čelnik Odbora za spoljne odnose Senata Sjedinjenih Američkih Država, ocenio je u tekstu objavljenom početkom godine u uticajnom londonskom dnevniku „Financial Timesu“ da bi Kosovo trebalo da bude nezavisno i da su se nacionalistički političari u Beogradu upustili u borbu protiv nezavisnosti Kosova kako bi skrenuli pažnju javnosti od sopstvenih promašaja i blokade pregovora sa Evropskom unijom o članstvu.
Najviši zvaničnik SAD-a, zadužen za pitanja ratnih zločina, ambasador u State Departmentu Džon Klint Vilijamson (John Clint Williamson) izjavio je u intervjuu „Dnevnom avazu“ da Srbiju smatra odgovornom i za hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića, što su predstavnici vlasti u Beogradu protumačili kao dodatni pritisak na Srbiju. Ovome svakako treba dodati i događaj sa kraja prošle godine kada su Sjedinjene Države presudno uticale da Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina budu na samitu u Rigi primljene u program NATO-a Partnerstvo za mir.

O tome da li Sjedinjene Države ponovo preuzimaju ključnu ulogu u rešavanju problema Balkana Radiju Slobodna Evropa govore Ivan Grdešić, bivši ambasador Hrvatske u Vašingtonu, Jelica Minić iz Evropskog pokreta u Srbiji i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba:

* * *

Hrvatska je zemlja koja je na Balkanu najdalje odmakla u evropskim integracijama. Čitavu proteklu godinu hrvatska politika je bila pre svega okrenuta evropskim integracijama. Ono što čini Hrvatska će narednih godina činiti i ostale države nastale od Jugoslavije. U kolikoj meri je onda u doba evropskih integracija Amerika važna balkanskim zemljama, i obrnuto – koliko su one bitne Americi fokusiranoj na Bliski i Srednji istok i centralnu Aziju?

Odnosi Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država su partnerski jer je to u obostranom dugoročnom interesu, ocjenjuje za naš radio profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i u jednom mandatu hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama Ivan Grdešić:

„Mislim da su odnosi uvijek bili partnerski i na razini suradnje. Američki „interes prema Hrvatskoj je stabilizacija, demokratski razvoj, gospodarski razvoj, tržište i uključivanje Hrvatske u euroatlantske institucije i integracije, dakle i u EU i u NATO.“

To što vrijedi za Hrvatsku vrijedi i za sve ostale zemlje jugoistoka Evrope, naglašava Grdešić, jer Sjedinjenim Državama nije u interesu nestabilnost ovog dijela Evrope:



„Strateški interes američke vanjske politike je stabilizacija i snaženje tih država, osiguranje njihove suradnje u regiji kroz Američko-jadransku povelju, kroz pristupne ugovore s Evropskom unijom, kroz – kao što smo vidjeli – uvlačenje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine u Partnerstvo za mir sve da bi se regija stabilizirala, kako dugoročno ne bi proizvodila nikakve ekstra probleme, koji bi odvraćali pažnju od mnogo važnijih i ozbiljnijih strateških interesa na Bliskom i na Srednjem Istoku.“

Pred koju godinu, Hrvatska nije potpisala Sporazum o neizručivanju američkih građana osumnjičenih za ratne zločine Stalnom međunarodnom sudu za ratne zločine, takozvanom Rimskom sudu. Zbog toga je Hrvatskoj, kao i drugim zemljama koje nisu stavile potpis na taj sporazum, bila ukinuta vojna pomoć. Tu je posebno bolno bilo ukidanje besplatno školovanje hrvatskih časnika na američkim vojnim školama. Školovanje je nastavljeno, ali o trošku hrvatskog proračuna. Međutim, pred posjetu hrvatskog premijera Ive Sanadera Washingtonu i njegov susret sa predsjendikom Bušom listopada prošle godine, američka strana objavila je kako se vraća besplatno školovanje za hrvatske časnike na američkim vojnim akademijama. Problem hrvatskog nepristajanja na neizručivanje američkih osumnjičenika za ratne zločine otvoren je i dalje, ali to su tek oscilacije u odnosima dviju država, procjenjuje profesor Grdešić:

„Ti problemi su, ja bih rekao, na nižoj razini. Oni strateške ciljeve regionalnog razvoja i stabilnosti i suradnju u borbi protiv globalnog terorizma ne ugrožavaju neposredno dugoročno. Oni su ustvari oscilacija u našim bilateralnim dimenzijama. Hoćemo li se sresti na razini ministara ili na razini pomoćnika ministara, to su diplomatske brige srednjeg dometa i nije nešto što ozbiljno ugrožava stabilnost američkih odnosa. To je jedan prostor dnevne ili godišnje politike koji je zanimljiv dnevno mediju, ali gledajući iz perspektive interesa država i naroda, ipak je, po mom sudu, sporedan.“

Na nedavnom samitu NATO u Rigi najavljeno je pozivanje Hrvatske u članstvo 2008. godine, što je u službenim hrvatskim krugovima ocijenjeno kao veliki hrvatski uspjeh, ali i kao dokaz izvjesnih odnosa Zagreba i Washingtona. Profesor Grdešić:

„Stalna podrška koju je Amerika pružala Hrvatskoj u pristupu NATO savezu sad je na neki način konkretizirana. Dakle, i bez onih zahtjeva koji su postavljani, Amerikanci su spremni na sljedećem NATO samitu podržati ulazak Hrvatske, ukoliko mi ispunimo svoje domaće zadaće. Sve to skupa pokazuje upravo taj interes, da Amerika, i kad je nezadovoljna, ima snage i kapaciteta, kao svjetska sila, da popusti kada smatra da je dugoročniji interes u pitanju.“

* * *

RSE: Gospodine Gjenero, kakvo je Vaše viđenje iz Hrvatske? Ono što imamo prilike da vidimo jeste da se Hrvatska potpuno okrenula ulasku u EU. Koliko su SAD uopšte bitne u ovom trenutku za Hrvatsku i obrnuto, koliko se Vama čini da je Hrvatska važna za SAD u regiji?

GJENERO: Točno je da je trenutni hrvatski politički prioritet sustav reformi što ih treba provesti radi priključivanja EU. Međutim, hrvatska vanjska politika danas više nego ranije nastoji biti uravnotežena između zajedničke evropske vanjske sigurnosne politike i partnerstva sa Sjedinjenim Državama. Garancija da će poziv za priključenje NATO savezu prema zemljama Jadranske povelje uslijediti 2008. godine, rezultat je Sanaderovog uspješnog posjeta Sjedinjenim Državama. Hrvatska nastoji iskoristiti svoju poziciju relativno konsolidirane demokracije, kako bi postala središtem utjecaja i Evropske unije i Sjedinjenih Država na ovom prostoru. A po svemu sudeći, uskoro će uslijediti nastavak one diplomatske ofanzive Hrvatske, koja je prošle godine bila započeta pa prekinuta, prije svega preko američkog utjecaja, radi konačnog rješenja statusa Bosne i Hercegovine i njenog ustavnog uređenja.

RSE: U sred smo predizborne kampanje u Srbiji. Kako razlučiti ove signale koji dolaze sa Zapada, pre svega iz Vašingtona? Šta je ono što je zaista nekakva strateška poruka, a šta je ono što bi moglo biti predizborna poruka?

MINIĆ: Svakako se može konstatovati da prosto postoji jedna spremnost i u SAD i u EU da se pomogne konsolidaciji nekog demokratskog bloka u Srbiji i da bi svi prosto radije videli jednog takvog partnera u nekom narednom četverogodišnjem periodu ovde u Srbiji, jer je pretpostavka da bi se sa takvim partnerom moglo mnogo konstruktivnije raditi i oko uključivanja Srbije u evroatlantske strukture, a naravno i u samu Evropsku uniju. Tako da možemo da konstatujemo da tu dolaze u suštini dobre poruke i da se pruža podrška u ovoj predizbornoj kampanji ovim proevropskim, prodemokratskim, proreformskim snagama u zemlji. Tako se, ja mislim, može tumačiti i ovo vrlo neočekivano uključivanje ponuda Srbiji da se uključni u Partnerstvo za mir i mekši tonovi koji dolaze iz same Evropske unije.

RSE: Bosna i Hercegovina je jedan od velikih problema regije. Stanje je još uvek onakvo kakvo je napravljeno nakon Dejtona. Ono što je novo je sada dogovor vodećih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Presudan uticaj je, prema izveštajima naših dopisnika i ostalih medija, imao ponovo američki ambasador. Dakle, opet imamo istu situaciju o kojoj govorimo. Čini li se vama, i na osnovu toga, da je možda reč o nekakvom jačem uplivu Sjedinjenih Američkih Država, ili smatrate da je to prosto jedan uobičajeni sled događaja u Bosni?

GJENERO: Sasvim je sigurno da niti u Bosni rješenje ne može doći samo međunarodnim pritiskom ili samo utjecajem Sjedinjenih Država ili utjecajem Hrvatske u ovome slučaju, niti problem Kosova može biti riješen samo utjecajem međunarodne zajednice. Ono što je bitno, to je da se u regiji, u Bosni i Hercegovini, u relacijama Beograda i Prištine, stvore takve konstelacije međusobnih odnosa da dijalog o konačnim konstitucionalnim rješenjima, o takvim rješenjima koja će osigurati demokratski poredak, dakle sustav vladavine većine, uz istovremenu punu zaštitu prava manjina, kako etničkih, tako i političkih, bude uspostavljen. Čini mi se da je uloga demokratskih političkih snaga u Srbiji i onih političkih snaga u Hrvatskoj koje se angažiraju na rješavanju pitanja u ovom prostoru, u tome da pomogne i osnaži pretpostavke za razvoj tih domaćih, političkih elemenata. A ne čini mi se da se i u Beogradu i u Zagrebu na tome dovoljno radi.

RFE: U Americi je došlo do promene političkih odnosa – Demokratska stranka sada kontroliše Kongres. U kolikoj meri to može uticati na Balkan obzirom na tradicionalne politike tih dveju stranaka i na činjenicu da su se Sjedinjene Države najintenzivnije angažovale na Balkanu upravo kada su je
vodile demokrate?



MINIĆ: Može se pretpostaviti da će interesovanje jedne nove demokratske garniture u Sjedinjenim Američkim Državama verovatno pojačati interes za Balkan, ali takođe treba imati u vidu da je konstelacija, u odnosu na vreme kad je vlast demokrata bila uključena u veće angažovanje na Balkanu, sada znatno drugačija. Ima više elemenata koji će na to uticati. Dakle, ne možemo da kažemo da postoji nešto što je unapred determinisano. Imamo nerešen problem Kosova, imamo nerešen problem Haga. S druge strane, Sjedinjene Američke Države su veoma pomogle oko uključivanja Srbije u Partnerstvo za mir. Zatim, imamo i jedno veoma široko angažovanje Sjedinjenih Država u svetskim razmerama oko bezbednosnih pitanja. Imamo takođe ekonomske interese u oblasti važnih regionalnih projekata na Balkanu kao što su zajedničko energetsko tržište, ulaganja u transportnu infrastrukturu i na kraju američki koncept malih, rasutih, mobilnih vojnih baza. Dakle, to su sve neki elementi koje treba uzeti u obzir ako se pokušava napraviti jedan realistični snimak potencijalnih američkih interesa na Balkanu.



GJENERO: Meni se čini da promjena političkih odnosa unutar Sjedinjenih Američkih Država, dakle promjena ravnoteže u odnosima između republikanaca i demokrata, ali i problemi što ih Sjedinjene Države imaju u nekim drugim međunarodnim pitanjima i problemima koje su otvorili, utječu na to da Sjedinjene Države nastupaju prema Balkanu drukčije nego što su nastupale u najvećem dijelu Bušova mandata. Ono što je gospođa Minić govorila o značenju energetskih prava, sasvim sigurno isto tako utječe na američku vanjsku politiku prema ovome prostoru. Očito je da Sjedinjenim Državama ponovo više nije interes da se kriza u ovom području drži na nekakvoj razini koja bi destabilizirala evropski blok. To su dobri uvjeti, to su dobre pretpostavke za ozbiljnu inicijativu za rješavanje problema.

RFE: Da li su predstavnici Srbije spremni na tu promenu u Americi? Imam često utisak da su se oslonili na republikance, a sada su ponovo na vlasti, makar u Kongresu, demokrate?



MINIĆ: Mislim da aktivnosti u drugoj polovini prošle godine u tom smislu ohrabruju, da je stepen međunarodne aktivnosti značajno povećan. Imamo u medijima stalno prisustvo aktuelnog američkog ambasadora Polta, ali i bivšeg ambasadora Montgomerija (Montgomoery). Obojica šalju veoma važne poruke Srbiji; ko ume da čita, pročita. Drugim rečima, verujem da ćemo se mi, ipak, bolje organizovati na međunarodnoj sceni, postoje znaci te poboljšane organizacije i da će se napraviti neke dobre procene, da će se balansirano sarađivati. Naravno, postoji jedno uverenje da je Srbiji uvek bivalo lakše sa republikancima. Ali, evo, jedan izazov je pred nama. Drugim rečima, Srbija generalno mora sve svoje snage da usmeri na jednu promenu sopstvenog međunarodnog imidža. Moramo se orijentisati da prosto pridobijemo savezništva i da poboljšamo odnose u svim pravcima da bi se to moglo odraziti i na znatno bolje odnose, sa nekom potpuno nivoom garniturom demokrata u SAD-u.

RFE: Da li ponovno intenzivnije bavljenje Sjedinjenih Država Balkanom treba gledati i u kontekstu zaostajanja nekih država te regije u evroatlantskim integracijama, i sa druge strane umorom Evrope od proširenja?



GJENERO: Ono što zabrinjava je zapravo kriza identiteta evropske sigurnosne i vanjske politike. Kao i u razdoblju kada je predsjednik Klinton bio, preko svojih aktera, izrazito angažiran na Balkanu, pokazuje se da tako konstituiran način donošenja odluka, kakav je unutar evropske vanjske politike, ne rezultira brzim i aktivnim djelovanjem. Drugo, što mi se čini izrazito negativnim za ovo područje u sljedećem razdoblju, to je što barijere pristupanja Evropskoj uniji postaju sve veće. Hrvatska ima izrazito ozbiljne probleme s time što nije bila 2000. godine, kada je ovdje još vladao Tuđmanov autoritarni režim, uključena u Ugovor iz Nice. Još uvijek zapravo nije jasno kako će biti izvedeno to obećano priključivanje Hrvatske Evropskoj uniji, a za druge zemlje ove regije postavljaju se puno veće barijere. Na Hrvatsku se neće odnositi ono što će se odnositi na druge zemlje regije ako budu pristupale, a to je obaveza raspisivanja referenduma u Francuskoj o primanju novih članica u EU, što može biti izrazito visoka barijera. Dakle, kapaciteti utjecaja Evropske unije na Balkan trenutno su u ozbiljnoj krizi, a američki utjecaj još uvijek nije tako velik kao što je bio u Clintonovo vrijeme. Dakle, nekakav odnos ekvilibrija, baš kao što je potreban ekvilibrij u traženju potpore među republikancima i demokratima u Americi, bit će izrazito važan za uspješnost vanjskih politika zemalja u regiji..
XS
SM
MD
LG