Dostupni linkovi

logo-print

Pri kraju proces vraćanja imovine


* * * * *

Mitar Brajić je jedan od prvih povratnika – Srba u opštinu Sanski Most u selo Krkojevci. Radost Božića, a na čestitanje su došle bivše i sadašnje komšije svih nacionalnosti, kvari težak život povratnički. Na sreću, komšijske ili susjedske odnose ništa, što je mutnim vodama teklo, nije uspjelo pomutiti toliko da Brajići na praznik samuju. Mitar kaže:

BRAJIĆ: Imam komšiju preko puta. Nisam slavio slave, ni Božića, ni Vaskrsa, niti on Bajrama, a da nismo došli jedan drugom, da si nismo čestitali. Moje selo je bilo čisto srpsko, a sada ima 50-60 bošnjačkih kuća. Čovjek iz Skendera je napravio pilanu i ljudi rade. Atmosfera nije ništa lošija od prijeratne. Ja odem, radim, svinje mi izađu iz tora, pa dođu ova djeca da ih čuvaju dok ja ne dođem kući. Ostala mi kuća otključana, komšija sjedio cijeli dan pred kućom, bojao se da će neko ući. Ovaj sitni salež je jedna duša. Sve ovo što se pravi, prave samo viši političari. Čim se počne ulaziti u kancelarije, već je druga atmosfera. Međutim, kod nas na selu, u prigradskim naseljima, nikakvih problema nema. Svi jedni drugima pomažemo, sjedimo po prelima, sve je super. Ogriješio bih se kad bih rekao nešto loše. Oni nemaju zemlje, mi im dadnemo, siju bašte, oni nama pomažu. Zaista nikakvih problema nemamo. Ali čim pođeš u kancelarije, već je drukčije. Stranačka politika uzima svoj danak i gotovo.

RSE: Međuljudski odnosi su dobri, ali održivost povratka je pod znakom pitanja:

BRAJIĆ: Što se tiče bezbjednosti, ne razlikuje se od one koju smo imali u predratnim godinama. Ali, nema se od čega živjeti, nemaš gdje zaraditi, nemaš od koga šta dobiti, nemaš osnove da kreneš. Nema posla, ne možeš dići nikakav kredit. Digneš tri hiljade, trebaš vratiti četiri za dvije godine, a nemaš odakle vratiti. Nemaš ni na osnovu čega dići kredit. Kako god, nemaš šanse da ofomriš sebi život i da kažeš – ej, ja mogu živjeti od svoga rada. Ne treba nam niko pomagati, ali ako ništa da nam bar daju povoljne kredite. Ovi starci ne mogu više, mašina nema, stočnog fonda nema. Ljudi četiri-pet godina žive bez struje. Kažu da mladost neće da se vraća. Pa kako će se vraćati kad nema gdje zaraditi ni dnevnicu od 10 maraka da kupi sebi kafe i cigara.“

RSE: Ima li kod vas još sela u mraku?

BRAJIĆ: Ima, i to dosta. U Kruharima je 15 kuća koje su četiri i po godine bez struje, a u selu do njih imaju uličnu rasvjetu. Kažu im da prate na televiziji kad su raspisani tenderi za obnovu ili rekonstrukciju ili da čitaju novine. Pa kako će gledati televiziju kad nema struje i kako će čitati novine koje može kupiti tek u 10 kilometara udaljenom gradu. Jednostavno se nemaš kome obratiti. Slušam načelnika opštine Prijedor šta oni rade, koliko pomažu, sve i jedno povratničko selo je osvijetljeno, a kod nas u Sanskom Mostu, nažalost, nijedno povratničko selo nema ulične rasvjete. Dok se ne vidi na terenu, to je teško nekome objasniti, teško je objasniti šta je nekad bilo, a šta imamo sada. Kad slušate priče političara, čovjek zaista izgubi volju.

RSE: Oni kao da ne žive ovdje.

BRAJIĆ: Lako je njima živjeti gdje žive. Njima dolazi plata sa šest strana, a nama su uzeli i ono malo što smo imali.

RSE: U kakvim uslovima radi Udruženje povratnika u Sanski Most?

BRAJIĆ: Nema kancelarije već godinu i po dana, nema pečata… Koliko god se trudio, vidiš da ti je džaba pričati.

* * * * *

Kako se u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH ocjenjuje 2006. godina, šta je ostvareno, a šta prebačena u ovu i naredne godine. O tome razgovaramo sa Mariom Nenadićem, pomoćnikom ministra:

RSE: Bosna i Hercegovina je privela kraju proces vraćanja imovine u 2006. godini, što je svakako jedno od najvećih dostignuća.

NENADIĆ: To je proces koji smo mi u Bosni i Hercegovini završili sa blizu 99,7 procenata. Dakle, imovina i stanarska prava su vraćeni gotovo stoprocentno. Ako se sjetimo da je ukupno bilo podneseno više od 2250.000 zahtjeva za povrat imovine i stanarskih prava, onda je jasno da je urađen jedan veliki i značajan posao za našu zemlju i za sve povratnike i one koji žele da se u njihovom slučaju implementira aneks VII Dejtonskog sporazuma. Dobro je također što je tokom godine bilo između 5.500 i 6.500 rekonstruiranih stambenih jedinica u Bosni i Hercegovini. To je uistinu jedan respektabilan broj, međutim samo ako ga posmatramo takvog kakav jest. Ali ako ga uporedimo sa brojem još uvijek neobnovljenih stambenih jedinica u Bosni i Hercegovini, onda je i taj uspjeh relativan jer mi trenutačno u našoj bazi podataka imamo oko 45.000 zahtjeva za rekonstrukciju stambenih jedinica, a – maloprije sam rekao – samo 5.500 do 6.500 obnovljenih tokom prošle godine. Tako da je to zaista tek neki deseti dio. Ako bi pratili takvu dinamiku, onda je jasno da govorimo o nekom desetogodišnjem periodu za obnovu ukupnog broja imovine prijavljene za rekonstrukciju. Da bi se taj rok skratio i uklopio u ono što jesu namjere vlasti u Bosni i Hercegovini, znači da se to završi do 2010. godine, ideja je da se, pored ovih proračunskih sredstava na svim razinama, ojača i fond za povratak na državnoj razini i da se u taj fond privuku prije svega kreditna sredstva koja sam spominjao (recimo kredit „Opeka“ koji je zaista na dobrom putu da se realizira). Ono što je sada posebno aktualno jeste nešto s čime se planiramo obratiti Vijeću ministara i nadležnim institucijama, a to je raspodjela dijela sredstava ostvarenih od PDV-a. Pripremamo jedno veoma detaljno i kvalitetno obrazloženje zašto bi bilo značajno da se dio sredstava od PDV-a usmjeri na rješavanje procesa povratka ljudi, imovine i prije svega obnove stambenih jedinica, isto tako i procesa održivog povratka.

RSE: To znači da je izbjegličko raseljenička problematika i dalje aktuelna za Bosni i Hercegovini?

NENADIĆ: Naravno da je pitanje raseljenih osoba i izbjeglica još uvijek veoma aktualno u Bosni i Hercegovini, jer od 2,2 miliona izbjeglih i raseljenih, koliko ih je bilo u vrijeme potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, do danas se, prema službenim pokazateljima UNHCR-a, vratilo nešto više od jedan milion i 15 tisuća osoba. Već ovo ukazuje na činjenicu da je svega jedna polovina registrirana kao povratnici u BiH. Namjerno kažem „registrirana“ jer bi te registrirane povratke tek trebalo preispitati i provjeriti na terenu da bi se dala ocjena njegove uspješnosti. Bilo kako bilo, veliki broj izbjeglih i raseljenih osoba se uistinu vratio svojim domovima. Ono što je slika na terenu jeste svakako jedna opšta slika Bosne i Hercegovine, dakle jedan generalno loš socijalni položaj u kome povratnici žive, vrlo često bez prava na posao, bez mogućnosti angažiranja nekih povoljnih kredita i ostalog, kako bi osigurali svoju egzistenciju. A donacija i proračunskih sredstava za ove namjene, moramo priznati, sve je manje. Kako se smanjuju strane donacije, tako se mi u institucijama Bosne i Hercegovine borimo da povećamo izdvajanja za ove potrebe. Ono što je bilo dobro u toku prošle godine jeste da smo konačno osigurali prva kreditna sredstva za ove namjene, a to je kredit Razvojne banke i Vijeća Evrope, kredit koji će se implementirati širom Bosne i Hercegovine, u oba entiteta i Brčko Distriktu, a njegova osnovna namjena jeste zatvaranje kolektivnih centara i alternativnog smještaja u BiH.

RSE: Najavili da će rok Državne strategije za primjenu aneksa VII Dejtonskog sporazuma, biti produžen.

NENADIĆ: Kada se pravila Državna strategija za primjenu aneksa VII Dejtonskog sporazuma, bilo je zamišljeno da se proces realizira do konca 2006. godine. Međutim, više je nego izvjesno da proračunska sredstva, dakle izdvajanja u Bosni i Hercegovini, nisu pratila potrebe, i kada je Parlamentarna skupština BiH razmatrala Državnu strategiju za primjenu aneksa VII Dejtonskog sporazuma, ocijenila je da taj proces ne može biti ničim limitiran, da će on trajati onoliko dugo koliko bude interesa za povratak. Međutim, da bi se taj proces ipak doveo u određene okvire i da bi se pretočio u jedan konkretan plan, mislim da je dobro ovo što se sada radi, a to je – napraviti konačnu procjenu potreba i odrediti se koje bi to razumno vrijeme bilo. Mi mislimo da jeste veoma razumno da se da nekakav okvirni rok od četiri godine za realizaciju procesa rekonstrukcije i povratka, s tim što ostaje jedna druga obaveza o kojoj se tek sad otvara posebna rasprava, a to je pitanje drugih dejtonskih prava, prije svega prava na naknadu štete i prava na izbor drugog mjesta prebivališta.

RSE: Ovaj fond za naknadu štete, i pored velikih očekivanja ljudi, nikad nije formiran.

NENADIĆ: Svi oni koji znaju propise iz ove oblasti, znaju da je ideja bila da se taj fond formira pri Centralnoj banci BiH i da se puni prije svega od naknada koje bi se ostvarile u procesu povrata imovine i stanarskih prava (raspolaganjem imovinom) – ono što je radila Međunarodna komisija za izbjeglice i raseljene osobe (CRPC). Upravo u dijelu Dejtonskog sporazuma koji govori o ovom fondu, on je vezan za rad te komisije i trebao je da bude potpuno funkcionalno vezan za rješenja koja je ta komisija donosila. Nažalost, ta prilika je propuštena, propuštena je prilika da se njegovo punjenje osigura iz sredstava koja bi se ostvarila prodajom, zamjenom, iznajmljivanjem imovine i stanarskih prava i tako dalje. Znamo da je to vrijeme iza nas. Evo i sam sam rekao da je ostalo svega 0,3 procenta za povrat imovine i stanarskih prava. Tako da na taj način sigurno ne. A da li će se parlamentarna skupština i nadležni organi odlučiti da to urade na neki drugi način, ostaje da vidimo. Mi u ovom trenutku pripremamo informaciju o stanju, dat ćemo sigurno i neki prijedlog, a kako će se to riješiti, zaista u ovom času ne mogu procijeniti.

* * * * *

U ovoj emisiji naš sagovornik je i Dušan Lekić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća (SGV) – Pokret za ravnopravnost, opštine Kladanj. Na početku razgovora nekoliko uvodnih riječi o radu kladanjske organizacije SGV:

LEKIĆ: Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost, opštinski odbor Kladanj, osnovano je 1994. godine, znači još u periodu rata. U ratnom periodu se uglavnom bavio zaštitom ljudskih prava, kao i u prvom postratnom periodu, kako građana srpske nacionalnosti, tako i izbjeglih i raseljenih lica drugih nacionalnosti smještenih na području opštine Kladanj, a njih je kroz opštinu Kladanj u tom periodu prošlo preko 60.000. Kasnije je počeo proces povrata imovine – stanova, kuća i zemljišta, pa smo bili aktivno uključeni i u taj proces.

RSE: Kad kažete da je kroz opštinu Kladanj prošlo 60.000 izbjeglica i raseljenih lica, to govorite o ljudima koji su napuštali svoje domove i išli dalje?

LEKIĆ: Skoro sva izbjegla i raseljena lica iz čitavog Podrinja su prolazila kroz Kladanj. Transportovani su do Tuzle, a iz Tuzle dalje u Hrvatsku i evropske zemlje.

RSE: Jesu li Srbi iz Kladnja napuštali grad?

LEKIĆ: Po popisu iz 1991. godine, Srba u Kladnju je bilo 3.890. Nakon 1992. godine ih je ostalo oko 150. Ostali su napustili svoje domove.

RSE: Kakva je situacija sa stambenim fondom i povratkom?

LEKIĆ: Na području opštine Kladanj je ukupno bilo negdje oko 800 objekata, znači što stanova, što kuća. Skoro sve privatne kuće po selima su porušene. Do sad se vratilo 60 porodica i isto toliko stambenih jedinica je opremljeno. U grad su se vratile samo tri porodice, ostali su svoje stanove povratili i prodali.

RSE: Od čega ti ljudi žive? Radi li neko?

LEKIĆ: Od povratnika niko nije zaposlen. Nema mlađe populacije, obično se vraća starija populacija. Oni imaju penzije u Republici Srpskoj i uglavnom se bave poljoprivredom.

RSE: Šta možete reći o aktivnosti SGV Kladanj?

LEKIĆ: SGV Kladanj je jako aktivan u svim političkim zbivanjima. U proteklom periodu smo imali bar jednog vijećnika u opšinskom vijeću. Potpredsjednik SGV-a je prije dvije godine bio predsjedavajući opšinskog vijeća, ali iz zdravstvenih razloga je napustio opšinsko vijeće. Inače smo dosta aktivni, maltene smo nosioci aktivnosti na području opštine u procesu povratka.

RSE: Koliko ste pomagali upravo u tom procesu?

LEKIĆ: Unazad tri godine u opšini je, pri službi za raseljena i izbjegla lica, bio samo jedan od referenata. A sve ostalo, čak i baza podataka, nalazila se u SGV-u, odnosno mi smo tad i formirali Ured za povratak koji je općina svesrdno pomagala. I saradnja sa opštinskim organima od 2000. godine pa naovamo je jako dobra.

RSE: Na koji način ste pomagali povratnicima prije svega, ali i onim izbjeglim i raseljenim?

LEKIĆ: Mi smo učestvovali kod izrade programa za apliciranje kod međunarodnih donatora i za izgradnju kuća. Pomagali smo povratnicima da vade svu onu potrebnu dokumentaciju. Na području opštine Kladanj su oslobođeni onih administrativnih taksi, ono čega ih opština može osloboditi baš zahvaljujući aktivnom učešću SGV-a. Znači, oslobađaju ih i tih taksi. Sve programe za apliciranje smo mi radili.

* * * * *

Često pitanje naših slušalaca je, koji je to najbolji način kada žele da se obrate nadležnom organu za ostvarivanje nekog od brojnih prava koje imaju na papiru.

Pravnik u kancelariji nevladine organizacije za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša prava“, u Bijeljini, Nenad Živković, preporučuje da to uvijek bude pismeno podnošenje zahtjeva. Razlozi za to su i u sljedećem:

„Postoji zakonska obaveza da organ uprave u nekim slučajevima uzme usmeno na zapisnik zahtjev koji građanin predaje. Ali zbog tehničkih razloga ili zbog obima posla, dešava se da ti zahtjevi ne budu kvalitetno riješeni, odnosno da se ne donese odluka i ne postoji nikakav trag o podnošenju zahtjeva. Zbog toga mi preporučujemo građanima da se u svakom slučaju, pismenim putem obrate nadležnom organu uprave.“

Rokovi za rješavanje zahtjeva su takođe bitni:

„Tu moramo naglasiti da u prvostepenom postupku, koji je najčešće u organima opštinske vlasti, rok od 30 dana odnosno 60 dana ukoliko se radi o posebnom postupku. Ukoliko nadležni organ ne postupi u tom roku, građanin može uložiti žalbu neposrednom višem organu uprave i taj organ je dužan u roku od 60 dana donijeti nekakvu odluku po njegovom zahtjevu. Ako bi se desilo da ni taj organ ne donese odluku po tom pitanju, onda se može podnijeti urgencija tom istom organu koji je dužan u roku od sedam dana donijeti rješenje o zaštiti određenih prava i interesa samoga građanina.“

Ako ne dobijete odgovor, možete se obratiti upravnom inspektoru ili nekoj od kancelarija „Vaša prava“:

„Mi djelujemo na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine. U većini opština imamo i naše mobilne timove. Tako da u svakom slučaju mogu se obratiti našoj kancelariji koja radi na terenu. U svakom slučaju će naši pravnici i informativni službenici pružiti pomoć takvim licima. A u nekim posebnim slučajevima, moram naglasiti, da i okviru opština postoje odjeljenja za pravnu pomoć. Tako da i tamo mogu dobiti informacije koje su im neophodne za podnošenje takvih zahtjeva.“

* * * * *

Pred kraj emisije poziv iz Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore:

„Svjetski savez dijaspore BiH i Centar Skenderija u Sarajevu organizuju projekat pod nazivom ,Dani bh. dijaspore‘. U okviru tog projekta biće zastupljene sve oblasti i segmenti društvenog stvaralaštva. Planirano je da se dani dijaspore održe u junu, odnosno julu naredne godine. Savez poziva sve zainteresovane pojedince i udruženja, kao i ostale oblike organizovanja i povezivanja u dijaspori da u cilju očuvanja, promocije i popularizacije svojih aktivnosti i djelatnosti, preko svojih saveza iskažu interes i prijave svoje učešće u ovom projektu do 31. januara 2007. godine. Oblasti koje će biti zastupljene kroz projekat su oblast kulturno-umjetničkog stvaralaštva – umjetnici, slikari, inovatori, glumci, modni kreatori, pjesnici, folklor i slično. Naučno-obrazovna oblast, promocija magistarskih i doktorskih disertacija, publikacija naučnih, književnih i literarnih radova. Oblast biznisa i poslovanja, promocija poslovnih uspjeha biznismena i poduzetnika iz dijaspore, promocija biznis klubova, investiciono-razvojnih fondova, menadžerskih agencija. Zatim oblast sporta i zabave.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG