Dostupni linkovi

logo-print

Slučaj Sadam nije zatvoren


****

PEROVIĆ: Situacija velike svjetske medijske i političke pažnje, koju je izazvala egzekucija, smrtna kazna nad Sadamom Huesinom, otvorila je cijeli niz pitanja vezanih za sam ovaj slučaj i niz okolnosti koje su vezane za ovaj slučaj, a ponovo je do usijanja zaoštrila staru diskusiju o problemu i smislu same smrtne kazne. Još u XVIII vijeku jedan od najznačajnijih pravnih teoretičara, koji se zvao Bekarija, inače osnivač penologije, jedne grane pravne nauke koja se bavi problematikom smrtne kazne, zalagao se za ukidanje smrtne kazne i za humanizaciju krivične procedure. To je u tadašnjoj pravnoj misli otvorilo problem, ili premjestilo težište razumijevanja cijele problematike Krivičnog prava, sa samog krivičnog djela na neposrednog počinioca krivičnog djela i njegovo ljusko pravo da se tretira u cjelini vlastite ličnosti i vlastitog integriteta kao u potpunosti kriv. Savremena pravna i etička misao stvar je dovela do toga da se u generalnim svjetskim tokovima, osobito u razumijevanjima korpusa savremenih ljudskih prava i sloboda, u priličnoj mjeri počinje opozivati sama ideja smrtne kazne, kao onoga što u osnovi udara na elementarno ljudsko dostojanstvo i pravo čovjeka na život. Generalna tendencija je išla u tom pravcu da se najteža krivična djela mjere u svom dijelu sankcije, ne smrtnom kaznom, već dugom vremenskom kaznom. Vrijednost ljudskog života nije samo u pukom ljudskom životu, nego i više u samoj slobodi i vremenu života. To je samu penologiju i krivično zakonodavstvo okretalo u tom pravcu da se suštinski smisao kažnjavanja ljudi za određene kriminogene radnje ne traži u pukoj odmazdi, po principu oko za oko - zub za zub, nego upravo u ograničenju vremena. Vremenske kazne imaju upravo taj smisao da oduzimaju čovjeku koji je osuđen za određeno krivično djelo pravo raspolaganja nad vlastitim vremenom, a ne pravo raspolaganja nad vlastitim životom. Kada se taj opšti okvir razumijevanja problema smrtne kazne u savremenoj epohi ima u vidu, onda posebnu dimenziju ima ova situacija.

Posebno mjesto dobija pitanje medijskog praćenja egzekucije nad Sadamom Huseinom. Sam čin vješanja, kao što smo mogli da se uvjerimo, jeste jedan izuzetno jezivi i užasni čin koji budi izuzetno loše i teške osjećaje kada se suočimo sa tom elementarnom situacijom da se jednom ljudskom biću oduzima život, ma ko da je to ljudsko biće i ma zbog čega da se taj život oduzima. Posebno je pitanje okolnosti koje su dovele do toga da se sam snimak vješanja Sadama Huseina pojavi u medijima. Te okolnosti same po sebi pobuđuju čitav niz pitanja. Još uvijek te okolnosti nisu potpuno jasne. Ako je riječ o određenom nemaru, na osnovu koga se taj snimak probio u svjetske medije, onda je sasvim sigurno da taj nemar pada na dušu Amerikanaca. Ako je snimak namjerno pušten u svjetske medije, očito je da je to učinjeno u svrhu određenog zastrašivanja, da se pokaže brahijalna sila i moć američkih intervencionista u Iraku, a onda i bilo gdje u svijetu. Može biti u pitanju i stvaranje posebne medijske pozornosti vezane za taj čin da bi se kamuflirala očigledna američka ratna katastrofa u Iraku. U krajnjoj liniji, ma koje okolnosti da stoje u pozadini medijskog praćenja ovog čina, nema nikakve sumnje da američka forma kapitalizma, ili ono što se naziva Paks Americana, nije nikakav paks, nije nikakav mir, nego je očigledno još jedno sredstvo koje služi daljoj proizvodnji rata. Očigledno da Paks Americana ne proizvodi mir u svijetu, nego naprotiv, proizvodi ratne situacije, ratna žarišta i određene eskalacije rata širom svijeta.

Još jedno pitanje je po mom sudu tu izuzetno važno. Ako se govori o pravednosti smrtne kazne nad Sadamom Huesinom i o pravednosti izvršenja te smrtne kazne, onda nam to pitanje o pravednosti pobuđuje neke poprilično mučne asocijacije da je takva vrsta pravde vrlo problematična i vrlo šuplja i u krajnjoj liniji vođena više nego ka pragmatičnim ciljevima. Šta imam u vidu? Ako se američki sud i sud onog iračkog režima koga su Amerikanci instalirali kao očiglednu produženu ruku svoje okupacije Iraka, rukovodio nekim ciljevima da se Sadam Husein kazni zbog zločina koje je činio nad vlastitim narodom, onda je indikativno da u vrlo sličnim, analognim, primjerima posljednjih decenija u svijetu Amerikanci upravo nisu postupali tako. Možemo da navedemo cijeli niz primjera diktatora, vladalaca koji su se zlikovački odnosili prema vlastitom narodu i koji su uspjeli da umru prirodnom smrću, bez teatra suđenja, bez smrtne kazne, bez vješanja i slično. Imam u vidu dva najupečatljivija moguća primjera u drugoj polovini XX vijeka i na početku XXI vijeka. Jedan primjer je slučaj diktatora i fašiste Franka u Španiji, koji je učinio strahovite zločine nad vlastitim narodom, a umro je prirodnom smrću. Drugi primjer je diktator Pinoče u Čileu koji je nekoliko decenija diktatorskom rukom vladao Čileom, da bi, takođe, umro prirodnom smrću. Treći primjer koji izaziva jednu posebnu vrstu problematizacije je sama činjenica da se danas, na raznim stranama svijeta, liju krokodilske suze nad likvidacijom Sadama Huseina zbog navodnih ili stvarnih zločina nad vlastitim narodom, a pri tome se zaboravlja da prije nešto više do petnaestak godina niko u svijetu, ni od političara, ni od novinara, ni od intelektualaca, nije ronio, ni krokodilske, ni bilo kakve suze, nad sličnom likvidacijom bračnog para Čauševsku u Rumuniji. Ta likvidacija je u svojoj osnovi imala jedno improvizovano teretno suđenje bez suštinske legitimnosti, bez pravnog izvršenja smrtne kazne sa klasičnim tipičnim smaknućem. Kada se porede ova dva primjera, likvidacija Sadama Huseina i likvidacija bračnog para Čauševsku, onda je prosto neshvatljiva dvojnost mjerila prema kojima se mjere ta dva slučaja.

Paradoksalna stvar koja ukazuje na dvojnost aršina u savremenom svijetu u situacijama koje, uslovno rečeno, mogu biti analogne. Tu vidimo da se jedan moderni princip svijeta, princip slobode, princip demokratije, princip borbe protiv svakog diktatorskog režima, ma gdje bio na planeti, izvitoperuje i pretvara u vlastitu karikaturu. Pretvara se, na jednoj strani, u sredstvo odmazde prema onim režimima koji nisu spremni da se stave pod ruku američkog imperijalizma, a na drugoj strani, itekako se tetoše i podržavaju oni diktatorski režimi koji su saveznici američkog kapitala.

****

JUSUFSPAHIĆ: Ovaj događaj ubistva, smrtne kazne nad Sadamom Huseinom, za mene, kao muslimana i imama Islamske zajednice Srbije, je implicirao nekoliko tema. Kao muslimanu koji veruje u verodostojnost Kurana, kao Božje reči, i ne samo Kurana, već svih Božjih objava, pitanje smrtne kazne i da li ju je potrebno ukinuti, ili ostaviti, je bez dileme. Smrtna kazna je nešto što je Bog propisao, konkretno kazujuću u Kuranu: "Vi koji ste umom obdareni vama je u odmazdi život". Ljudima će to zazvučati čudno, ali višeslojnost Božje reči i višesmislenost u smislu civilizacija kroz koje Božja reč prolazi, sigurno skreće pažnju na suštinu stvari. Smrtna kazna je propisana i u Judaizmu. Kako je Stari zavet sastavni deo Biblije, a Jevanđelje je nije ukinulo, iako se hrišćnski verski velikodostojnici, kao i oni koji nisu verski, ali jesu hrišćani, zalažu za ukidanje smrtne kazne, ipak kada se gleda na Jevanđelje ne postoji ni jedan stih Jevanđelja koji govori o tome da se ono što je propisano u Starom zavetu treba promeniti kada je u pitanju smrtna kazna.

Da bi pojasnio stvari po tom pitanju navešću samo jedan primer jednog hladnokrvnog ubice koji je osuđen na vremensku kaznu, koja je zaista dugotrajna, ali u zatvoru koga čuvaju neki čuvari, koji su porodični ljudi, koji imaju svoje porodice i svoju decu i koji baš zbog toga što čuvaju tu ćeliju u kojoj je taj hladnokrvni ubica bivaju svakodnevno meta potencijalnog ponovnog ubice.

U Islamu je sankcija smrtne kazne prvenstveno namenjena onima koji su devijantni u pogledu ubistva i ubijanja ljudi bez ikakve mogućnosti da izađu iz te devijacije. Cilj sankcije je iskoreniti devijaciju. Nekada smo kao civilizacija prinuđeni da iskorenjivanje te devijacije ne možemo izvesti nikako drugačije nego iskorenjivanjem osobe koja je devijantna. Da li ste čuli za čoveka koji je ubio prvi put i kome je oprošteno, što u Islamu takođe postoji? Da li ste čuli da taj kome je oprošteno ponovo ubija? Šta ćemo kasnije sa njim? Neka smrtne kazne. U Judaizmu je propisana. Suštinskim Hrišćanstvom, onim što je iz Jevanđelja na ovaj način shvaćeno, takođe nije ukinuta, a u Islamu se Kuranom afirmiše, ali samo u tom domenu. Prema tome, za nas verujuće koji pripadamo tim verskim tradicijama to, na ovaj način gledano, nema nikakvu alternativu.

Na koji je način izvršena smrtna kazna nad Sadamom Huseinom? Kakav je bio tok suđenja? U kom momentu se tempirao čin smaknuća? Tu već ulazimo na drugi teren koji bi smo mogli nazvati odnosima između Islama i drugih civilizacija, odnosno unutar islamskog odnosa između Sunita i Šiita. Takođe opet ulazimo u jedan odnos koji je odnos između nečega što je sekularno i sekularistički nastrojeno i jednoga društva koje je izrazito verski nastrojeno, a na koji se vrši pritisak, kada je u pitanju invazija na Irak. Sami odnosi koji su sada u Iraku, politički odnosi između Šiita i Sunita, su toliko ugrozili živote iračkih građana da je trebalo izbeći taj tajming i to bajramsko jutro. Ipak je trebalo izbeći Bajram, koji je ekvivalent Božića u hrišćanstvu, kada je u pitanju veličina praznika, kao dan u kome se vrši smrtna kazna. Bilo je potrebno i da prođe jedno određeno vreme od same presude kako bi se iračko društvo naviklo na takvu jednu informaciju, a ne tako brzo sprovesti tu kaznu. Mislim da je to imalo za cilj da se jedna vanredna situacija u Iraku još više oduži. Ne znam kome bi to bilo u interesu. U svakom slučaju znam reakcije verničkih duša. Ja sam pripadam sunizmu, ali ni u kom slučaju ne bih stao iza Sadama kada je u pitanju sve ono što je on uradio. Mudrije je bilo ne praviti još veće jazove između nas muslimana. To je moj verski stav čoveka koji će za sebe pre kazati da je musliman, negoli da je Sunit ili Šiit. To su moja osećanja vezana za taj čin.

Kada je u pitanju fotografisanje ili snimanje tim kamerama, sklon sam kazati da jesu odgovorni ti ljudi koji su snimili taj čin, ali čija li je odgovornost kada je u pitanju objavljivanje u medijima tako nečega? Ima li tu cenzure? Da li medije možemo tužiti i da li u tom pogledu možemo tražiti ili dobiti pravdu? Možda se tu i nazire odgovor na pitanje kome li je to trebalo i u čijem li je interesu bilo da se upravo na ovaj način to okonča. Taj slučaj otvara jednu novu stranu istorije Iraka u kome će najverovatnije vladati međuetnički i međumezhebski ratovi i nesporazumi.

Da nas Bog dragi sačuva.

****

PRODANOVIĆ: Odnos naše civilizacije prema smrti je promenjen. U srednjem veku i u varvarskim periodima, čak i u antičko vreme, javna smaknuća i egzekucije su bile na neki način pučke predstave. Naročito tokom ludila spaljivanja veštica i haranja Inkvizicije ljudi su dolazili na pogubljenja kao što se išlo u pozorište. To je imalo jedan drugi smisao, pa i pokazni. Kasnije je celokupan odnos naše civilizacije prema tome promenjen. Setimo se Francuske revolucije i te čuvene sprave koja se, po svom konstruktoru, zvala giljotina.

Mi danas živimo u jednom periodu, u jedno vreme kada je smrtna kazna ili javna smrt pomerena negde u neki nevidljivi prostor. Ne kažem da to za obične ljude ima i neku dodatnu dimenziju straha, ali ovo što se sada dogodilo više govori o stanju naše civilizacije, a to je da smo mi postali jedna voajerska civilizacija. Da li će čovek koji je prošvercovao tu minijaturnu kameru, to savršeno čudo tehnike, na mesto gde nije trebala da se nađe, biti kažnjen ili ne, to je jedna sasvim druga stvar? Mi taj ceo događaj možemo posmatrati i u sklopu jednog opšteg stanja stvari i činjenice da je Irak zemlja sa marionetskom vladom, u kojoj su dominantne religijske grupe sukobljene. Onaj ko je pažljivije gledao taj snimak mogao je da vidi da je na tom planu bilo nekih pokušaja uvrede.

Treći važan aspekt je sama činjenica koji je datum izabran za izvršenje te smrtne kazne. Prema tom datumu, koji je za te ljude najvažniji dan u godini, kao da se htelo dodatno staviti prst u oko toj, inače, razrovanoj zemlji. Kada je otpočelo sve to u Iraku, znao sam da će se to završiti na jedan način možda strašniji nego na prostorima bivše Jugoslavije jer je to jedan deo sveta u kojem paralelno egzistira nekoliko potpuno različitih verskih zajednica, uključujući dominantne Šiite. Tu postoji kurdski problem. Ono što je meni vrlo jasno palo u oči su bili snimci Kurda koji se nedvosmisleno raduju jednoj takvoj odluci.

Bojim se da se sve to može vratiti kao bumerang ljudima koji se vrlo bahato ponašaju i koji misle da imaju svu silu sveta. Posle 11. septembra mnogi pametni ljudi su se zamislili i napisali ozbiljne eseje. Neki od njih su i prevedeni kod nas. Naročito su evropski intelektualci fokusirali tu neverovatnu sličnost imperijalnog vremena, kraja Rimske imperije, i ovoga što danas imamo u Paks Americana-i. Za sve nas ovo može biti još jedan poziv na dodatni oprez. Mnogi od mojih prijatelja su onim što su videli na ekranima bili iskreno zgađeni. Među njima ima i ljudi koji su izvestan deo života proveli u Iraku i koji poznaju mnoge lepše strane. Prag naše osetljivosti je odavno pomeren. Nagledali smo se groznih scena u kinematografijama, ali ovo je ipak nešto sasvim drugo. Kada se sve to stavi u kontekst onih snimaka koje smo gledali iz zatvora i svega onoga što se događa u toj zemlji svaki dan, kažem da je to još jedan trapavo izveden potez i čovek se pita da li je to namerno urađeno da još više razori ljudski rod te zemlje?

* * * * *

Došlo vreme da se svaki meri,
da se vidi ko su hoštapleri
jer je bilo da se belodani
ko su ljudi, a ko kopilani,
ko su dobri, a ko su barabe,
ko junaci, a koji su babe.

To su neka od pitanja, a odgovori iz tri ugla čine trouga
XS
SM
MD
LG