Dostupni linkovi

logo-print

Taj film nećete gledati...


Željka MIHALJEVIC, dipl. politolog, suvlasnik i osnivac Nezavisnog Radija „Studio N“ u Livnu

Subota, 30. 12. 2006.
Predzadnji dan u 2006. koja nije donijela puno dobroga. Štoviše oni koji nemaju imaju još manje, a lopovi, kriminalci, mafija u sprezi s politikom i sudstvom, na žalost, i dalje caruje. Žalosno je to da za onoga koji se nakrao tuđe muke u ratu i poraću kažu 'dobro se snašao', te da oni koji su do jučer bili nitko i ništa 'vedre i oblače'. Ali Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se sve može – da se državom zove, a država nije, da je rastaču entiteti i kantoni, a da narod i dalje bira iste.
Bajram je. Vjernici islamske vjeroispovijesti slave diljem svijeta. Pripremaju se prve vijesti u redakciji mom Radiju. Kojeg li 'crnjaka', kako staviti da se slavi Bajram i da je Sadam Husein obješen. Kojim redoslijedom?! Naravno dvojbi nema, prvo o smaknuću velikog diktatora. Ali zar su ga morali ubiti baš na današnji dan. Tko se to igra Boga, ili mu se pak izruguje.
19 je sati i 30 minuta. Nakon ovako teškog dana u mojoj kući ipak radost. Mlađa kćer mi se zaručila. Dočekala sam goste, proslavili smo onako kako to i priliči. Želim im svu sreću, trebat će im.

Nedjelja, 31. 12. 2006.
Otkucavaju zadnji sati stare godine. Pripreme za Novu u punom su jeku. Ne radim u Radiju, ali za televiziju pravim manji prilog o tome kako Livnjaci dočekuju Novu, po prvi put na otvorenom, sa svirkom uživo i zvijezdom večeri iz susjedne Hrvatske – Ivanom Banfić. Bilo je OK, svjetski rekli bismo. Masa ljudi na relativno malom prostoru. Oko 4.000, zajedničko odbrojavanje, vatromet. Sve bi bilo lijepo da ne znam onu drugu stranu. Za Banfićku je općina platila 11.000 Eura ?! Neki će reći pa što, događa se samo jednom u godini dana. Dobro, ali to je skoro 22.000 maraka, koliko je u tome moglo biti mjesečnih, ili jednokratnih novčanih pomoći socijalno ugroženima?! A mogla se konačno srediti gradska rasvjeta do kraja, da ljudi u pojedinim dijelovima grada ne bauljaju po mraku, moglo se…. Moglo se puno toga, no, očigledno se prioriteti nisu znali posložiti.

Ponedjeljak, 1. 1. 2007.
Prošlo je konačno i to. Lagano se pripremam za još jedan, moram reći, naporan dan. Djeca su još u postelji, neće oni do podne. Aktiviram dio stana u kojem mogu primiti čestitare. Patrijarhalna je ovo sredina. Prvi dan Nove godine glava kuće, što će reći muževi, nakon jutarnje kave idu u čestitanje rodbini, prijateljima. Žene kod kuća dočekuju one druge muške glave koje dolaze poželjeti sve najbolje. Što ćeš popiti, probaj malo pečenja, a pravila si buredžik, ti to stvarno znaš napraviti…svaka čast. Konačno su se izredali, odoh u susjedstvo popiti kavu, odmoriti dušu. Na televiziji pjesma, obilje filmova…u Dnevniku informacije o tome kako je u Svijetu i BiH dočekana 2007. Zvonko Marić zabilježio atmosferu u romskom naselju na Butmiru. Kod jednih tuga, kod drugih radost. Takva je i naša zbilja, malo meda, više žući. Hoće li nas Europa zauzdati, disciplinirati?!. Teško.

Utorak, 2. 1. 2007.
Ponovno na poslu. U redakciji dva priopćenja iz policije. Jedno govori o prometnoj nesreći u novogodišnjoj noći na putnom pravcu Tomislavgrad-Posušje. Tragična bilanca - jedna smrtno stradala osoba, dvije zadobile teže, a jedna lakše tjelesne ozljede. Crna kronika ima nastavak u Livnu. U Grilu „Sunce“ devetnaestogodišnjak nožem s tri ubodne rane doveo u pitanje život osamnaestogodišnjaka koji je pokušao pješice doći do bolnice. No, izdala ga snaga. Ozlijeđenog u besvjesnom stanju pronašla policijska patrola, za život mu se bore liječnici u Mostaru.
Pravim pregled tiska. Telekom operateri građanima uputili „novogodišnju čestitku“ na svoj način, skuplji telefonski razgovori i pretplata. Sa stranica Večernjeg lista fra Mijo Džolan, provincijal Bosne Srebrene poručuje „Treba dokinuti entitete i dati veće ovlasti lokalnoj samoupravi. BiH treba i može biti strukturirana po modelu jedne od europskih država koje priznaju i njeguju svoje različite nacionalne identitete.“ Slažem se, no, gdje su bile ovakve poruke kad se po naciji i vjeri dijelilo?!

Srijeda, 3. 1. 2007.
Konačno radni dan za sve. Tijekom noći divljala je bura pretvorivši kišu u snijeg, otežano se prometuje preko Kupresa, prijevoja Borova glava i Mliništa. Dobro je, do sada smo imali sreće, ovo je prvi pravi snijeg u ovoj zimi. Pokvarili se ljudi pa i vrijeme, ništa nije onako kako je bilo.
U Sarajevu zakazan sastanak čelnika parlamentarnih stranaka koji bi još jednom, tko zna po koji put, trebali razgovarati o formiranju organa vlasti na osnovu izbornih rezultata. Dvojim da će biti napretka, jer, kao što reče moj prijatelj Slavo Kukić, politički analitičar, citiram: „ U BiH u zadnjih 15 godina imamo na djelu političke koncepte koji traže načina kako ništa ne riješiti.“. Imaš pravo moj gospodine ili druže, za ovu zemlju rješenje je jedino u tomu da se na političkoj sceni pojave koncepti koji funkcioniraju po logici kako se može nešto riješiti. U našoj komunikaciji složismo se kako narod ima vlast kakvu je zaslužio, jer on ju je birao, ali mi je žao mene i moje djece što zbog takvog izbora moramo ispaštati.

Četvrtak, 4. 1. 2007.
Otkidamo već i četvrti dan u Novoj. Uobičajena procedura oko pripreme vijesti i prve jutarnje kave. Političari se izgleda nešto dogovoriše, i dalje bez konkretnih rokova i izvršitelja, ali podijelili su ministarstava po nacijama. To je jedino što su svih ovih godina uspješno radili – dijelili po nacijama.
Urednik federalne televizije očekuje prilog o problemima vezanim uz formiranje vlasti u našoj županiji, Livanjskoj kako je najčešće zovu. Nema druge, moram na teren, prvo Tomislavgrad, dvije izjave, u Livnu jedna, a onda zahtjev da prilog ide istu večer. To znači sjedi u auto pa za Mostar, jer ovdje nema TV centra u kojem bi se prilog montirao i poslao. Godinama radim, kako bi naš narod rekao, pješke. Valjda će nekad biti bolje. A naši političari kažu bit će Vlada. Treba stići provjera od OHR-a za tri ministarska mjesta, za sutra je zakazan kolegij kako bi se županijska Skupština održala u petak, 12. siječnja. Moj radni dan završio je oko 22 sata. U kući su se sami snalazili kako su znali i umjeli za ručak i sve ostalo. Informativa naprosto gazi čovjeka do kraja.

Petak, 5. 1. 2007.
Falim te Bože, opet petak, ponavljam u sebi simpatičnu uzrečicu s Radio Splita. Za manjinu onih koji rade u ovoj jadnoj zemlji zadnji je radni dan u tjednu, a za nas novinare tako i tako nema ni petka, ni nedjelje, ni sveca. Već se naziru konture budućeg Vijeća ministara. Uz dužno poštovanje najviše mi se sviđa što će Mirsad Kebo i dalje ostati ministar za ljudska prava i izbjeglice. Čovjek je pokazao da ima i hrabrosti i duše. Šteta što ga zdravlje ne služi.
Danas je radni kolega trebao imati ročište na sudu. Tužio ga bivši općinski načelnik za klevetu. Iz suda poručuju ne treba dolaziti. Stipe Barun odustao od tužbe. Sada bi trebalo tužiti njega. U ovoj zemlji najlakše je tužiti novinare za sve. Logično, oni su za sve krivi. Krivi su prvo, što rade, drugo - što istina o lopovlucima i prljavim rabotama ugledaju svjetlo dana, krivi su ako se drznu reći da nešto nije moralno, krivi su ako kroz svoj rad nastoje biti korektiv u društvu. Što bi bilo lijepo kada bi postojali samo glasnogovornici, pa da svi mediji govore samo onako kako paše gospodi na vlasti. E neće moći, taj film gospodo nećete gledati.
XS
SM
MD
LG