Dostupni linkovi

logo-print

Vjerujmo u ljepše svjetove


RSE: Jasmila, za tebe je 2006. definitivno bila velika godina. U njoj si dobila najveće profesionalno priznanje i počasti, doživjela ogromne promjene na profesionalnom i na privatnom planu, ali i mi smo dobili Jasmilu Žbanić.

ŽBANIĆ:Jeste, u 2006. godini su mi se na neki način ispunili snovi. Ja sam dugo godina željela napraviti film i onda kad je bio gotov, za mene je to predstavljalo nešto veliko. A onda dalji život filma, uopšte činjenica da je bio na Berlinalu, kasnije nagrada i sve ono što se dešavalo je zaista bilo ogromno. Moram biti zadovoljna, moram biti sretna. Situacija se sada smiruje i sad idem dalje.

RSE: Teško je bilo pobrojati sve nagrade, sve smotre tvoje „Grbavice“. Šta se tebe najviše dojmilo u ovom tvom novom, velikom iskustvu?

ŽBANIĆ:Kad čovjek pravi film, ne zna kako će ljudi na to reagovati. Priželjkuje da imaju iste emocije kao autor, kao ekipa koja ga pravi. Meni je bilo fantastično to da smo u različitim zemljama imali iste reakcije. Možda neke nijanse, kulturološke razlike čine taj film drugačijim u drugačijoj sredini, ali osnovna emocija je uvijek bila ista i to je za mene bilo veliko iskustvo – da se u svim zemljama u koje sam putovala, film doživljavao na sličan način. Lijepo je znati da bez obzira na razlike kultura i sistema u kojima ljudi žive, postoji jedno zajedničko, ljudsko iskustvo koje nas sve povezuje.

RSE: Mada svako umjetničko djelo postaje samosvojna estetska činjenica. Ti maltene čitavu godinu posvećuješ svom igranom prvijencu i imam dojam da ti to godi, zapravo da ti ne smeta da robuješ svom „djetetu“.

ŽBANIĆ:Možda sam u sve uletila pomalo naivno. Želeći, naravno, da što više ljudi vidi moj film i dio posla, zahtjeva promociju filma. Meni je bilo zanimljivo sve to gledati, ali sada sam se jako umorila i mislim da bih, u slučaju drugog filma, dio koji se zove promocija malo skratila, jer je to nešto što jeste lijepo, ali uzima užasno puno energije, koja odlazi ni u šta, jer ipak ljudi dođu gledati film nakon promocije, gdje se režiser očekuje. Ali bi sada postupila drugačije. Voljela bih da što prije uđem u svoje režijske poslove, a mnogo manje ove medijske.

RSE: Ova naša javnost je kroz taj proces upoznala jednu drugačiju Jasmilu – veoma angažovanog aktivistu na području ljudskih prava, borca za pravedniju raspodjelu ove sirotinje za kulturu i tako dalje.

ŽBANIĆ:Ja sam uvijek pokušavala, nazovimo to tako, da kreiram oko sebe sredinu u kojoj će svima biti dobro, a ne samo meni. I smatram da, kao građanin ove zemlje, imam pravo da zahtijevam određenu atmosferu, u kojoj će ljudi moći raditi normalnije. Pa bila to ljudska prava ili kultura ili bilo šta drugo, uvijek smatram da moram probati da stvari promijenim i da se stvari moraju jednom zauvijek postaviti na nekim dobrim osnovama, pa će onda sve ići dalje. Tako da neka borba za sistem u kulturi, pravima silovanih žena i tako dalje, nešto je što ja kao građanin ove zemlje radim. Sad postoji to da sam prisutnija u medijima, pa me ljudi više znaju i čuju, pa to možda ima neki efekat.

RSE: Tvoj film je na izvjestan način otvorio priču o jednom pitanju koje je bilo gurano u zapećak, a čini mi se da je zajedno s filmom i tvoja aktivnost dovela do zakonske regulative u vezi sa silovanim ženama.

ŽBANIĆ:Skupa sa sedam ženskih organizacija, mi smo pokrenuli kampanju koja se zove „Za dostojanstvo preživjelih“ Na federalnom nivou je usvojen zakon, odnosno amandmani u kojima se tim ženama daje status civilne žrtve rata. Što je vrlo važno, jer jedino tako postoji mogućnost da one dobiju određeni budžet i tako dalje. Dalje, postoji rad na usvajanju državnog zakona o silovanim ženama kao civilnim žrtvama rata i borba za budžet. To je nešto zbog čega se sve to radi da se jednom zauvijek riješi to pitanje.

RSE: Pred „Grbavicom“ je još jedan veliki izazov – „Oskar“. Dio naše javnosti je bio ozbiljno uzdrman činjenicom da nisi dobila nagradu Evropske filmske akademije i da očekuje da tu nepravdu poprave Amerikanci. Ti si bila rezervisana svaki put kad je tvoj film išao na ocjenjivanje.

ŽBANIĆ:Ja ne mislim da postoji nešto što se zove najbolji film. Postoje samo ljudi koji to biraju zbog toga i toga. To ne utiče na film. Film je igrao u cijeloj Evropi, ima distribuciju u Americi. Filmu ta nagrada ne može ni pomoći, ni odmoći. Isto tako je i s „Oskarom“. Možda bi „Oskar“ pomogao da film ima bolju distribuciju u Americi, jer tamo je toliko filmova da je to prilika da se čuje za njega. Ali i bez toga to ostaje isti film. Tako da ja ne razumijem razočarenja ljudi jer taj film je isti kao što je i bio i prije i poslije Evropske akademije.

RSE: Da, ali ti znaš da je našeg čovjeka teško zadovoljiti kad su svjetska priznanja u pitanju.

ŽBANIĆ:Ja mislim da je tu u pitanju jedan prilično neproduktivan provincijalni kompleks.

RSE: U svakom slučaju, s „Oskarom“ će biti kako će biti. Svima nama, naročito tebi, želim da u 2007. godini dobijemo tog „Oskara“, a tebe molim da slušaocima uputiš vlastitu čestitku:

ŽBANIĆ:Svim slušaocima čestitam novu godinu, želim im da budu zdravi, sretni, da vjeruju u neke ljepše svjetove.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG