Dostupni linkovi

logo-print

Vratiti se ili ostati?


Emin Bektić je prvi povratnik u selo Jasenova u srebreničkoj opštini. Uz sjećanje na dan povratka prije pet godina, Emin iznosi i zanimljivu poruku onima koji su još u dilemi – vratiti se ili ostati:

„Nije bilo nikoga. Bilo je pusto, tužno, spaljeno, srušeno. Osjećao si se kao u ledu, u zimi. Sad je nešto drugačije. U selima ima povratnika, u svakom selu po pet-deset-petnaest kuća. Ko hoće da radi, ima posla. Ali najgore je što su uvukli minđuše, mobil u ruci i koga god tražiš da radi, neće niko ništa. Poručio bih im da se vrate. Nema toga u Srebrenici ko nema deset duluma zemlje. Ja sam bio u metropolama i znam šta je asfalt. Ja sam se asfalta nasitio, zato sam se i vratio pod bukvu. Više volim bukvu i ono moje ognjište nego čitavu kuglu zemaljsku.“

Uroš Makić, Regionalni centar za izbjeglice Banjaluka:

„Zadovoljavajući je broj stambenih jedinica za koje su Ministarstvo za ljudska prava i entitetska ministarstva izdvojili sredstva, kao i za infrastrukturu, tu prije svega mislim na putove i elektromrežu. To je ono pozitivno, a negativno je to što je još veliki broj ljudi ostao izvan tog procesa i što se mnoge stvari ne dešavaju onom dinamikom kakvom bismo mi željeli da se dešavaju, da ljudi nalaze mjesta i u firmama i u školama i tako dalje. Negativno je što nema pomaka po pitanju zaposlenja. To su neka naša viđenja sa terena i ono što bi mi željeli, što je želja svih ljudi koji se vraćaju i na što svi oni čekaju. Poruka ispred svih nas koji radimo ovdje u Regionalnom centru je da se svim ljudima koji žele da se vrate svojim kućama, ostvari želja – da im se obnove domovi i da nađu zaposlenje u mjestima povratka. Da Bosna i Hercegovina postane normalna država, za dobrobit svih svojih građana. To bi bila naša želja za sve ljude koji hoće da se vrate. Da se mogu vratiti, da se osjećaju slobodno u svojoj državi, da mogu ostvarivati pravo na penziju, školstvo, zdravstvo i zaposlenje. To je otprilike nešto što bi, po nekim našim shvatanjima, bila normalna država.“

A koja je želja Petra Stopića, selo Komarica, opština Doboj:

„Da se vrate oni koji se nisu vratili, a imaju želju da se vrate. Što se tiče općina Doboj i Derventa, najveći problem je socijalno i zdravstveno. Selo Komarica je imalo prije rata 415 kuća, a sad imamo ukupno 20. Od tih 20 kuća, ljudi žive samo u 10, a u ostalima ne žive jer nema struje. Na proljeće će biti osposobljena za život samo jedna kuća, znači samo jedna kuća za čitavu sljedeću godinu. Želim da pozdravim sve povratnike u Doboj i Derventu i da im poželim mir i sreću.“

Fadil Banjanović, predvodnik povratka u Podrinje i delegat u Vijeću naroda Republike Srpske:

„Ja kao čovjek sam zadovoljan što ipak postižemo određene pomake, u političkom, ekonomskom, bezbjednosnom i svakom drugom pravcu. Sigurno da ne možemo biti zadovoljni, ali u 2007. godini ja očekujem da se u procesu obrazovanja, zdravstva, lokalnoj upravi i drugim sferama života postignu evropski standardi. Jednom riječju, sve ono što je loše da ostane za nama, da u 2007. godini dođe bolja budućnost i svijetla perspektiva za našu djecu i za nas. Želim da i vjerski blagdani, a i nova godina 2007. godina donesu pomirenje među građanima, toleranciju i uvažavanje, više prosperiteta nas dobrih ljudi, više novčanih sredstava, bolji život, ono što građani Bosne i Hercegovine zaslužuju, a to je bolja budućnost.“

Dušan Lekić, predsjednik Srpskog rađanskog vijeća – pokret za ravnopravnost, Kladanj:

„Poslužiću se onom krilaticom: ,Ničija kuća kao svoja‘. Na svom ognjištu je ipak uvijek bolje. Želio bih da svi ljudi apliciraju za obnovu svojih kuća i stanova i da se proces povratka završi u sljedeće dvije godine. A svim građanima Bosne i Hercegovine bih poželio sretne praznike.“

Ferid Karić, Udruženje „Održivi povratak“, Odžak, u prvi plan ističe dobrokomšijske odnosno dobrosusjedske odnose:

„Dobri međukomšijski odnosi su potrebni. Mi ovdje imamo veliki broj povratnika. Oni su veoma dobro prihvaćeni. Svi oni koji su radili u institucijama i školama u općini, primljeni su nazad na svoja radna mjesta. Niko nikom ne smeta. Treba staviti akcenat na održiv povratak. Nije dovoljno da čovjek ima kuću ako nema šta da jede. Kod nas ovdje je ravna Posavina, tako da bi se trebao staviti akcenat na poljoprivredu i na zanatsku proizvodnju. Svim Bosancima i Hercegovcima bih želio čestitati protekle i nastupajuće praznike, a svim prognanim i raseljenim Bosancima i Hercegovcima od sveg srca bih želio da se što prije vrate na svoja ognjišta jer nigdje sunce ne sija kao kod svoje kuće i na svom ognjištu.“

Asim Kunić, Udruženje povratnika Jajce:

„Svim povratnicima bih poželio da opstanu na mjestu povratka. Teška je privredna situacija, ljudi koji su se vratili nemaju posla. A onima koji se nisu vratili bih poželio da se vrate, bili unutar Bosne i Hercegovine ili negdje vani. Poželio bih im da se vrate svojim kućama, da pomognu ovu državu, da imaju puno sreće u životu i zdravlja ponajviše. Da oni koji su vani ne gube kontakt sa svojom domovinom. Država nije što i rezervna guma za auto. Mogu imati dvojno državljanstvo, ali ipak je jedna Bosna i Hercegovina. To bi bila moja želja. I naravno da Bosna i Hercegovina što prije uđe u evropske integracije, da ljudi što prije počnu raditi. Da političari daju svoj doprinos jer najviše građani ispaštaju. Treba preživjeti ovdje. Želim da omladina, naročito obrazovani ljudi, ne odlaze iz Bosne i Hercegovine. I sve u svemu, puno zdravlja i veselja u novoj godini i uspjeha Bosni i Hercegovini, a posebno izbjeglim i raseljenim licima koja se nisu vratila u svoje kuće.“

Enisa Suhonjić, povratnica u Bosansku Gradišku, kaže da je jedina želja svih povratnika ova:

„Posao. Ne radi niko, niti iko spominje da postojimo. Niko nas ne spominje, kao da ne postojimo. Moraćemo se boriti da postojimo jer ako se ne budemo borili, neće biti ni mjesta gdje bismo mogli postojati. Bez prava na rad nisi živ. Goruće pitanje je povezivanje radnog staža, izmjena i dopuna člana 152 Zakona o radu Republike Srpske, ne znam koji je član u Federaciji BiH. To se mora realizovati. Da se donese uredba da se po Zakonu o lokalnoj upravi i samoupravi mora zaposliti 30 posto manjinskog naroda u svakoj opštini na nivou Bosne i Hercegovine. Mi više i nismo bitni, bitni su oni mlađi. Kako napune 18 godina tako nestanu. Ja im ne zamjeram, nemaju ovdje šta da traže. Bez posla nemaju ovdje šta da traže. To znaju svi, od najvišeg do najnižeg. Svi znaju našu situaciju, ne može niko reći da je ne zna, ali niko neće ništa da uradi. Postoje i zakoni i uredbe i ustavi, ova država ima pet ustava. Mi smo konstitutivni samo po plaćanju poreskih obaveza i ništa drugo. Moj život više nije bitan, ali je bitan život mog djeteta. Ljudi mogu iškolovati dijete do srednje stručne spreme, dalje ne mogu, nemaju za to sredstava. Djeca sklapaju brakove i odlaze. Pa zar im treba zemlja bez naroda? Željela bih da se svako vrati na svoje ognjište, da se bori za svoja prava. Ne smijemo odustati od toga. Nigdje nema bolje nego na svom ognjištu.“

Mitar Brajić, povratnik u Krkojevce, opština Sanski Most, želi:

„Puno zdravlja, puno sreće, puno pomoći od vlade, i jedne i druge, i da jednom shvatimo čiji smo. Još uvijek ne znamo čiji smo, ili smo od onih od kojih smo došli ili smo od onih kojima smo došli. Ustvari smo došli na svoje. Puna su usta priče o povratnicima i o pomoći povratnicima, ali na djelu je malo toga. Nemaš od čega živjeti, nemaš od čega zaraditi, nemaš od koga šta dobiti, nemaš osnova da kreneš, ne možeš dići nikakav kredit. Digneš tri hiljade, trebaš vratiti četiri za dvije godine, a nemaš odakle vratiti. Nemaš ni na osnovu čega dići kredit. Međuljudski odnosi su odlični, sve ovo loše je djelo političara. Politika uzima svoj danak.“

Poruka predsjednice Saveza udruženja udruga izbjeglih i raseljenih Bosne i Hercegovine Mirhunise Zukić:

„Onima koji su u kolektivnim centrima iskreno želim da konačno, u 2007. godini, dobiju krov nad glavom. I mi kao savez ćemo učiniti sve da tome doprinesemo. Snažno ćemo uticati na državne institucije i lokalne vlasti koje su preuzele odgovornost u rješavanju zatvaranja kolektivnih centara. Ostalim izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima želim više radnih mjesta. Upravo najavljujemo mogućnost lobiranja kod donatora da izdvoje veća sredstva za ekonomsku potporu povratku i da se na taj način poveća mogućnost otvaranja radnih mjesta na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.“

Stanojka Avramović, „Udruženje žena Podrinje-Bratunac“:

„Učinili smo sve što je u našoj mogućnosti da ljudima pružimo pomoć. Ako ništa drugo, onda bar toplu i lijepu riječ. Najveće zlo čovječanstva je para, koja povede ljude u pogrešnom pravcu. Nažalost, jako puno ljudi je zbog para izgubilo obraz, povjerenje i razumijevanje. Kaže se da sit gladnom ne vjeruje. To je najveće zlo. Najveće zlo, bez kojeg se, nažalost, ne može, to je ta para, koja upravlja ljudima i mijenja ih. Poželila bih ljudima da ne izgube vjeru. Ljudima koji su do 1992. godine imali samo biciklo, a sad imaju sve i svašta, poželila bih da imaju obzira i da imaju razumijevanja i tolerancije prema običnim ljudima. Sve je manje poštenih ljudi, sve je manje iskrenih ljudi koji žele jedni druge da razumiju i da pomognu. U 2007. godini želim svim ljudima sve najljepše, prvenstveno zdravlja, razumijevanja i tolerancije, a za ostalo neka se snađu.“

Namka Ćoralić, Bosanska/Kozarska Dubica, svojim sugrađanima, koji su još uvijek daleko od domovine, poručuje:

„Svim onim ljudima koji su vani i koji tuguju za svojom domovinom, za svojom kućom, za svojom avlijom, poručila bih da se, što se tiče sigurnosne situacije, mogu slobodno vratiti. Incidenata nema nikakvih. Pozvala bih ih da se vrate jer ovdje nam je stvarno lijepo.“

Čestitkama i željama koje ste čuli tokom emisije, pridružuje se i redakcija Radija Slobodna Evrope, želeći vam samo dobro u novoj 2007. godini. Svima koji ste još uvijek daleko od svojih domova upućeni su stihovi Ismeta Bekrića, pjesnika, Banjalučanina u dijaspori:

„Pritislo sjeverno nebo, vjetar pahulje vije
U meni ipak sunce, dom me daleki grije
I vidim kao na dlanu, baštu nam grli rijeka
A klupa ispred kuće samuje i na nas čeka.
Uz kuću puže bršljan, viri kroz mutna stakla
Oh dugo ga, dugo nije dječja ruka takla
List me bršljanov dirnu – dom me daleki grije“

A za one, daleko od domovine, čije poruke i želje danas nismo čuli, djelić iz monodrame Josipa Pejakovića „On meni nema Bosne“:

„Kako bolan nema Bosne a Neretva huči, kako bolan nema Bosne a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, jašta Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i oone idu, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti treb‘o ribe fatat, a ne moju kuću rušit. Ti si treb‘o otić‘ na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati ,Ah meraka u večeri rane‘, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!“

To bi bilo sve u posljednjem izdanju emisije «Neću tuđe, hoću svoje» u 2006. godini. Poštovani slušaoci, kao i svi vi koji ste uz našu emisiju putem Interneta, hvala za pažnju s kojom ste nas pratili, za sve lijepe poruke, čestitke i želje za novu godinu. Nadam se da ćete s nama biti i u novoj 2007.
XS
SM
MD
LG