Dostupni linkovi

logo-print

Dijete u tami pjeva da bi odagnalo strah....


Ana Maria Gruenfelder, teolog iz Zagreba

Petak, 22. XII 2006. godine
Božićno raspoloženje odagnala je mučna vijest - Pet bugarskih medicinskih sestara i jedan liječnik, Palestinac, osuđeni su na smrtnu kaznu zbog optužbe da su namjerno zarazili 426. libijske djece SIDOM (pedesetero djece umrlo je u međuvremenu).
Kao roditelj suosjećam s obiteljima umrle djece. Ne znam da li je ikada moguće preboliti smrt djeteta. Također osjećam fizičku bol osuđenika na smrt. Nikada do sada mi se smrtna kazna nije pokazivala toliko okrutnom, definitivnom. Nikada do sada nisam osjećala toliko snažnu pobudu da se zalažem za ukidanje smrtne kazne i da se pridružim akcijama pomoći optuženima, iako odvjetnici nemaju mnogo nade u učinkovitost. Pišem apele svim poznatim dužnosnicima u vjerskim zajednicama, udrugama za ljudska prava, kolegama u medijima, za koje znam da će shvatiti ozbiljnost situacije. Taj aktivizam je dio intimnog procesa učenja kako živjeti s neizbježnim životnim udarcima. Ne mogu prežaliti što u mlađim danima, kad sam se suočavala sa smrću u obitelji, nisam bila jaka i zrela za racionalno ophođenje s neizbježnostima. Zato treniram za dane kada će mi zatrebati snage. Nadam se da to neće biti tako skoro.


Subota, 23. XII 2006. godine
Reakcije na moju inicijativu stižu. Kolege komentatori iz Jutarnjeg lista i iz Novog lista reagiraju brzo i primjereno senzibilno.
Već stiže novi apel - Pomozite Dafuru – izgladnjenom stanovništvu jednog od mnogobrojnih trusnih područja kontinenta očaja - Afrike! Dafur umire već mjesecima, kao što je Afrika već godinama, takoreći, osuđena na smrt, na umiranje mladih i stanovnika u najboljim godinama života, uslijed galopirajućeg širenja SIDE. Smijemo li uoči Božića uopće osjećati nešto kao iščekivanje "velike radosti" zbog dolaska spasitelja, koje ćemo sutra slušati u Božićnome evanđelju?
Nadbiskup zagrebački, Msgr. Josip Bozanić, koji je u svojoj Božićnoj poruci, bičujući svoje stado zbog robovanja "religiji konzumizma", dijagnosticirao duboku depresiju i beznađe. Možda nije sasvim promašio. Čini mi se da kupujemo tako hektično i izdašno samo da bismo satrli osjećaj praznine. Slavlje mora biti što luđe, što je beznađe nepodnošljivije, kao dijete koje u tami pjeva da bi odagnalo strah.

Nedjelja, 24. XII 2006. godine
Ma koliko nadbiskup grmio zbog lažnog sjaja i raskoši suvremenog Božića, mi crkveni kritičari, koje nadbiskup "počasti" naslovom "plaćenika u tuđinskoj službi" (znači u kriptokomunističkoj zavjeri protiv Crkve), iako, kako točno ustanovi kolumnist Slobodne Dalmacije, Damir Pilić, nas nema ni toliko da bismo tvorili sektu, "a kamoli ozbiljan heretički pokret". Ne možemo a da se ne prisjetimo svih nimalo skromnih poteza što ih je Crkva istovremeno povukla.

Iz protesta i buntovnosti gledam na "potrošačko ludilo" s tolerancijom, štoviše, s odobravanjem. To nije samo grabež za što skupljim poklonima i nadmetanjem u darivanju. Ljudi, barem na tren, razmišljaju o drugima. I priređivanje svečanih objeda za rodbinu i prijatelje, s odgovarajućim svečanim outfitom, je dio svečane atmosfere, i naprosto je nužno, u to nužnije, što je svakodnevnica mračnija. Ne budimo farizejci! Ljudima su potrebne svetkovine i sav sjaj koji ih prati. To nitko bolje ne zna nego Katolička crkva, pogotovo ona koja je, kao kod Hrvata, naslijedila dosta smisla za baroknu pompoznost austrougarskog "štiha".


Ponedjeljak, 25. XII 2006. godine
Utihnula je luđačka utrka u trgovinama. Danas je dan predaha, prije no što počne nova trka pred Silvestra i Novu godinu. Pratim emisije o ponoćkama i svetkovinama diljem Hrvatske i čini mi se da je nadbiskupova dijagnoza ipak previše katastrofična. Osim toga, nadbiskup podliježe oprostivoj zabludi da su nevjernici, inovjernici ili "katolici po krsnome listu" nesretni gubitnici i depresivci koji ne znaju uživati u Božiću. Daleko od toga. Možda neće osjećati "radost siromašnog Betlemskog djeteta", ali će se veseliti ponovnom susretu s tradicijama iz djetinjstva i otkriti da su negdje "kod sebe", "kod kuće", a ne bez korijena.


Utorak, 26. XII 2006. godine
Njemački pijetistički pjesnik XVII stoljeća, Paul Gerhard, u jednoj svojoj božićnoj pjesmi podsjeća: "Ako se Isus sto puta rodio u Betlemskoj štalici, a nije se rodio i u Tebi, sto puta si izgubljen".
Iako je drugi dan božićnih blagdana, još uvijek nije kasno sabrati dojmove i zapitati se kako očuvati doživljaj tog preporodnog čina, iako zbog sredine od koje ne mogu pobjeći, nebo nije nimalo otvoreniji nego inače. Božićno je, ne svečarsko i u tome je razlika! Može se na neki način "kreirati". Prihvaćam naklonost koja se osjeća iz čestitki i darova, kao znak uvažavanja, kao znak da se iza darova i čestitki krije ipak pažnja i da je pažnja uvijek znak uvažavanja. Ta radost preporodi jer nosi sa sobom vizije, planove i nove nade.

Srijeda, 27. XII 2006. godine
Još jedna smrtna presuda, ovaj put Sadamu Huseinu, bivšem iračkom diktatoru. Prikazuju ga u sudnici, u civilnome odjelu. Sada je samo optuženik, a ne strašni tiranin. Proglašenje presude očitavam na njegovom licu. Vidim nevjericu i strah, koje osjeća svaka kreatura koja se suoči sa svojom smrtnošću. Slučajno izabrani prolaznici na bagdadskim ulicama pred TV-kamerama ne sumnjaju da će se presuda izvršiti. Svi od reda smatraju da je bivši diktator za svoja nedjela zaslužio smrt i živjelo načelo "oko za oko, zub za zub".
Ne mogu a da se ne sjetim da je 27. XII 1989. godine, isto tako rutinski, smaknut, nakon nazovimo "suđenja", bračni par Ceauscescu. Do zadnjeg trenutka nisu vjerovali da im je kucnuo zadnji čas.
Opet mi se nameće glas savjesti - Bori se protiv smrtne kazne – bez obzira koga treba snaći. Ona je u svakom slučaju, ne samo nehumana, nego zbog svoje konačnosti i neopozivosti nosi prokockanu šansu, kako za osuđenika, tako i za cjelokupnu vladavinu prava. Zato odlučujem da ću se i u ovom slučaju pridružiti apelima svjetske zajednice da se smrtna presuda preinači, da sud da šansu svima, cjelokupnome svijetu, da poradi na uspostavi pravednosti.

Četvrtak, 28. XII 2006. godine
Danas stižu mladi hodočasnici okupljeni oko Ekumenske zajednice u francuskom Taizeju. Cilj novogodišnjih susreta vjernika kršćanskih i nekršćanskih vjera je zajedno se moliti za mir na Svijetu. No, mladi će, prvenstveno, uživati u susretima s vršnjacima različitih nacija i istraživati grad (iako su neki, posebno žarki vjernici, izjavili da ih obilazak grada ne zanima).
Danas je Dan nevine djece - sjećanje na palestinsku novorođenčad što ih je dao pobiti vlastohlepni kralj Judae Herod, ne bi li eliminirao novorođenog Kralja Židova. Kao djeca smo smjeli simbolički "išibati" odrasle i za to još iskati darove. Sada se s djecom osvrćem na godinu na izmaku, pa je i to na neki način "šibanje". Prave generalni obračun sa svim greškama i manama.

Petak, 29. XII 2006. godine
Jutros sam u slučajnim susretima s mladima. Svijet se zbog njih neće odmah promijeniti i ostaje pitanje koliko njih će se u kasnijim godinama opirati potrebi da se, radi materijalnog opstanka, prilagode neumitnim zakonima džungle. Hoće li se ti mladići, s vrećama za spavanje i bocama vode, u trapericama i razbarušenim frizurama, za koju godinu pretvoriti u smart yuppies, koji trče za karijerom i gaze sve pred sobom? Hoće li djevojke, koje sada nose "unisex-modu", u ne tako dalekoj budućnosti biti dotjerane menadžerke koje će svoje suradnice i suradnike cijeniti po tome da li im mogu koristit, ili škoditi, na putu prema gore? Sretnem li nekoga od tih mladih, pitat ću ih kako zamišljaju svoju budućnost i jesu li razmišljali o tome da Svijet učine ljudskijim i miroljubivijim.
XS
SM
MD
LG