Dostupni linkovi

logo-print

Tamna godina za ljudska prava


U većini zemalja Centrale Azije u kojima vladaju izrazito autoritarni režimi ljudska prava su više knjiški pojam nego činjenica. Oni koji se usude javno progovoriti o kršenju elementarnih prava građana završe ili u zatvoru ili na groblju.

U rujnu 2006., u Turkmenistanu u zatvoru je preminula novinarka Radija Slobodna Evropa Ogulspar Murodova. U političkom procesu osuđena je na šest godina zatvora. Ni reakcije brojnih organizacija za ljudska prava, strukovnih udruženja, nisu pomogle. Ogulspar je najvjerojatnije ubijena u zatvoru. Obitelj svjedoči da je, kada su im vlasti predale tijelo nakon nekoliko dana, Muradova na glavi imala veliku ranu.

Režim Saparmurata Nijazova, predsjednika Turkmenistana koji je diktatorskim stilom gospodario tom zemljom do svoje iznenadne smrti 21. prosinca, smatrao se jednim od najautoritarnijih u svijetu. Esla Vidal direktorica evropske sekcije novinarske udruge "Reporteri bez granica" u izjavi za Radio Slobodna Evropa:

"Predsjednik Nijazov je odgovoran za brojna kršenja ljudskih prava, bio je na našoj listi onih koji spriječavaju slobodu medija. Turkmenistan je drugo najgore mjesto u svijetu za medijske slobode."

U veljači je u Kazahstanu ubijen jedan od opozicijskih lidera. Njegovo tijelo nađeno je zajedno sa tijelima dvojice njegovih suradnika u predgrađu Almaate. Predsjednik Nursultan Nazarbajev četo se kritizira i zbog odnosa prema medijima. Novinari su u ljeto 2006. prosvjedovali zbog novog zakona koji otežava registraciju medija, ali i istodobno omogućava vlastima da ugase bilo koje novine, ili elektronski medij. To je i jedan od razloga zašto je Organizacija za Evropsku sigurnost i suradnju objavila da će odluka o tome hoće li Kazahstan predsjedavati Organizacijom 2009, pričekati još jednu godinu. No, kako politikom vladaju i ekonomski interesi, a taj dio svijeta ne samo da je bogat naftom, nego ima i značajnu geostratešku poziciju, odluku o odgodi prilično pomirljivim je riječima obrazložio američki državni podtajnik Nicolas Burns:

"Mi smo strategijski partneri Kazahstana. Bliski prijatelji. Divimo se činjenici da Kazahstan želi predsjedati OESS-om. Da bi se to dogodilo potreban je koncenzus, i mislim da je stav svih članica da se sa odlukom počeka do 2007. ispravan."s

U Uzbekistanu se, prema izvještaju UN, i dalje evidentno krše ljudska prava, a neistomišljenici se muče i zlostavljaju. Tom Porteous iz Human Right Watcha smatra da je međunarodna zajednica popustljiva prema Taskentu:

"Najviše smo zabrinuti zbog toga što EU nije nastavila primjenjivati svoje odluke nakon masakra u Andijonu, što je moglo doprinjeti promjenama u toj zemlji."

Podsjetimo, u svibnju 2005., snage predsjednika Karimova pobile su više od 700 ljudi koji su prosvjedovali protiv njegova režima.

I Rusija je posebna priča. Iako Moskva tvrdi da je rat u Čečeniji okončan, to je neistina, tvrde aktivisti za ljudska prava. Borbe se nastavljaju, a postoje dokazi da su pripadnici vojske i policije mučili uhapšene tokom raznih operacija. Naime, režimske, proruske snage su svoje zločine i iživljavanja nad uhapšenima i sami snimali videokamerama i mobilnim telefonima. Praksa u Čečeniji, nije jedini oblik kršenja ljudskih prava u Ruskoj Federaciji. Putin je pojačao kontrolu nad nezavisnim medijima i stranim nevladinim organizacijama.

"Zabrinuti smo zbog represije civilnog društva Rusiji. Postavljaju se dodatni zahtjevi za registraciju nevladinih organizacija, pa i Human Rights Watcha, i smatramo to udarom na posljednji bastion slobode u Ruskoj Federaciji", kaže Portious za Radio Slobodna Evropa.

U Iraku je 2006. bila godina straha, patnji, neizvjesnosti za većinu običnih građana. Krajem studenoga UN-ova povjerenica za ljudska prava Louise Arbour kazala je da situacija u toj zemlji nije nikada bila gora, te je pozvala iračku vladu da osigura vladavinu prava.

Slično je i u Afganistanu. Napadi talibana sve su češći, civili, kao i pripadnici NATO snaga su mete bombaša samoubojica. Žene su i pet godina nakon pada talibanskog režima diskriminirane i izložene nasilju u obitelji.

I u Iranu je 2006. bila tamna godina za ljudska prava. Cenzura države nad medijima postala je snažnija, novine se zabranjuju, a novinari hapse. Teheran je uveo i cenzuru interneta, blokiraju se informativne stranice , kao i one o ljudskim pravima i ženskim pitanjima. Desecima studenata zabranjeno je pohađanje nastave, a liberalniji nastavnici su natjerani ili na prijevremena umirovljenja ili su dobili otkaze. No i studenti sve češće dižu svoj glas protiv režima. To se dogodilo 11. prosinca 2006., tijekom govora predsjednika Ahmedinajada na Teheranskom sveučilištu. Jedan student svjedoči:

"Studenti politehnike počeli su skandirati protiv predsjednika i politike koju na sveučilištima provodi njegova vlada. Uzvikivali su 'smrt diktatoru, dolje sa represijama. Ahmedinajad je razlog siromaštva, korupcije' i slično."

Uz još neke zemlje, poput Kine, Sjeverne Koreje ili Kube, gdje se ljudska prava redovito i masovno krše, u Evropi u tom smislu barjak nosi Bjelorusija i predsjednik Aleksandar Lukašenka, koji kao i svojedodno neki balkanski lideri ne podnosi "oporbenu situaciju" u svojoj zemlji. Uz dvojbene izbore, zatvaranje opozicijskih čelnika, upotrebom sile slomio je i prosvjede koji su u Minsku organizirani zbog lažiranja posljednjih predsjedničkih izbora koji su mu osigurali i treći predsjednički mandat.
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

XS
SM
MD
LG