Dostupni linkovi

logo-print

Miris badnjaka u Boki


RSE: Ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali Boku je možda najsažetije opisao don Sbutega, kada ju je nazvao Planet Boka. Vaša familija ima u svojim starim običajima iskaze i drugih kulturoloških i vjerskih naslijeđa. Kako se nekada slavio Božić u domu vaše bake?

ČEKIĆ: Boka je zaista poseban planet. Tu se prožimaju različite kulture i različiti običaji, tako da proslava Božića u Boki Kotorskoj, u pravoslavnoj i katoličkoj kući je gotovo istovjetna, sa veoma malim razlikama. U kući moje bake Božić se, u onim danima kada većina nije smjela da pomišlja da slavi Božić, slavio. Mi smo uvijek bili počašćeni poklonom i za svetu Luciju i za svetog Nikolu. Nije bilo djeda Božićnjaka, nema ga ni danas, ali je Djeda Mraz bio redovan gost u kući moje bake. Uvijek je bio okićen bor. Najčešće je to bila grana koja je ličila na jelku, a bila je od lovorike. Lovorika se kitila, mada je jedno vrijeme bila smreka u trendu, dok nisu počele, na žalost, ove plastične jelke. Mislim da je najbolja ponuda božićnog drveta ona usađena jelka koje se kasnije može saditi na nekim drugim mjestima van doma i okućnice. U to vrijeme znalo se tačno šta se priprema od đakonija za Badnji dan, na Badnje veče, šta za Božić, šta za vrijeme poslije Božića. Jutrom mirišu ulice od svježih priganica. Tu je i okupljanje jer Božić je bio i ostao u Boki Kotorskoj porodični događaj, porodični praznik, vrijeme oblačenja najljepšeg odjela, vrijeme dobijanja novih cipela, vrijeme novih poslastica iz prodavnica. Govorimo o vremenu prije 40-50 godina, kada nije bilo čokolade, nego mliječnih tabli. Naša baka je nad svim tim bdjela. Nije dopuštala da nas, niti partijski, niti pionirski, niti omladinski zadaci, a svi smo bili u tome angažovani, spriječe da budemo za Badnje veče okupljeni oko stola, da zajedno dočekamo Božić. Nije se išlo na ponoćke, nije se išlo u crkve, ali smo dio tog ugođaja imali kroz sve te običaje, okupljeni oko jelke od lovorike.

RSE: Vi ste politikolog, specijalista za religiju i međureligijske odnose. Sa tog aspekta, da li je Boka po nečemu bila jedinstvena u svojim običajima, kada govorimo o Božiću?

ČEKIĆ: Mislim da se puno ne razlikuju katolički i pravoslavni običaji. Uvažavam neke različitosti, ali su narodni običaji, od posipanja pšenice i slame po kući, do unošenja badnjaka, koji je nešto specifičniji kod pravoslavnog stanovništva u odnosu na katoličko, gotovo isti. I katolički živalj u Boki Kotorskoj ima badnjak za Badnje veče. Toga je, na žalost, danas sve manje jer nema šporeta u savremenim gradskim domaćinstvima, ali još uvijek, makar jedan komad drveta ukrašen lovorom i ruzmarinom, bude na kućnim vratima, na kućnom pragu, kao obilježje Božića. Nešto što je zaista uvijek karakterisalo Boku to je uzajamnost posjeta za Božić, pravoslavci kod katolika, katolici kod pravoslavaca. Nije ni čudo. Pretpostavljam da je najmanje 50-60 posto miješanih brakova u Boki Kotorskoj. Odatle i miješanost običaja i dobrih susjedskih, i želja i odnosa, kroz vjekove. Ali ima nešto što taj Božićni običaj karakteriše više nego bilo šta drugo. Do prije stotinjak godina nije bilo porodice u Boki bez božićnog slatka. Riječ je o kuvanoj pšenici koja se zajedno kuhala sa suhim kajsijama, suhim smokvama i suhim grožđem, sa dodatkom žutog šećera. Ukrašavala se kao torta klinčićima, cimetom i uljanim bademima i, da se zna da je Boka u pitanju, tu je bilo i obilje zrna šipka. Svaki posjetilac i ukućanin ne započinje praznik bez jedne kašike tog bokeljskoj slatka. Pronađena je receptura negdje u Hrvatskoj. Objavljena je najprije u Veneciji. Došao sam do toga i pokušavam da to bokeljsko slatko vratim na bokeljske trpeze i već imam dosta uspjeha. Ponosan sam na to.

RSE: Zaista je privilegija vas gledati i slušati dok pripremate i uživate u hrani. Iskonski ste gurman, ali puno i istražujete i sakupljate u toj oblasti. Koliko kriju bokeljske ričete?

ČEKIĆ: Bokeljske ričete kriju zdravu hranu jer se svi ričeti baziraju na kvalitetnom mesu, svježoj ribi, na obilju povrća, na maslinovom ulju. Boka se ne izdvaja iz mediteranskog kruga kada je u pitanju ishrana i ukupna duhovna kulturološka baština. Boka je dio Mediterana i za trpezom. Ono što je specifičnost Boke Kotorske je miris Boke - obilje ljekovitog bilja. Ta Boka miriše i ulicom i parkom i livadom i brdom i za stolom. To je ta specifičnost koje nema nigdje nego u Boki Kotorskoj.

RSE: Ako bi ste trebali opisati svoj Božić iz djetinjstva jednim ukusom, koji bi to ukusu bio?

ČEKIĆ: Zahvaljujući mojoj baki Dragici to je miris cimeta, mendula, miris porodice, miris bakine kuhinje koji je neponovljiv. Ni kod moje majke, ni kod mene, nema tog mirisa. Bio je tada i nikada više, ostao je u mom sjećanju kao najljepši dio mog djetinjstva. Što se tiče današnje kuhinje, ostale su bakine recepture, ostao je običaj da se okupimo za blagdan, bez obzira na sve različitosti i u nama i u porodici. Ne mislimo svi isto oko Božića, nemamo svi ista osjećanja, nemamo svi istu volju, nemamo svi isti odnos prema Božiću, kao i prema svakom drugom prazniku, ali ta navika okupljanja, to određeno jelo te večeri, ili toga dana, postoji i u mojoj kuhinji za Badnjak. Zna se već 30 godina šta se jede za Badnju veče, za Božić, zna se jelovnik i to je to što me veže za djetinjstvo sa mojom bakom, sa mojim precima sa Hvara, sa Korčule, iz Boke i Crne Gore jer sve to što imam u svojim žilama se sakupi u toj Božićnoj večeri, bez odlaska u crkvu, bez molitve, bez razlika jer u mojoj najužoj familiji, među mojom djecom, ima različite vjeroispovijesti. Božić je ipak veliki porodični događaj za mene, bio i ostao.
  • 16x9 Image

    Jasna Vukićević

    Dopisnica RSE od 1999. godine. Sarađivala sa više crnogorskih i regionalnih medija. Po obrazovanju profesorica engleskog jezika i književnosti.

XS
SM
MD
LG