Dostupni linkovi

logo-print

Svjedok prohujalih Božića...


Iz naše perspektive teško bi se mogli dosjetiti u čemu je bitna razlika između Božića, onih kada je profesor Petrić bio dijete i ovih današnjih:

„U doba ona, kada ja bijah bio dijete, onda je jedini energent za kuhanje bilo drvo. Nije bilo plina, nije bilo elektrike. To je bilo interesantno. Jutrom oko deset sati grad bi dimio. Kuće su bile sa dimnjacima. Danas su nove kuće bez dimnjaka, a stare kuće rijetko dime. Tu i tamo koja zadimi, a i to je rijetkost.“

Nestali su komini i štednjaci na drva, ali ne samo oni - koješta se promijenilo. Danas kardinal Bozanić kaže da se u društvu promiče neka čudna „potrošačka građanska religija“, proturječna i razorna za čovjeka.

No, za Božić se oduvijek trošilo:

„Seljaci su dolazili u grad. Selo je imalo stoku i perad. Gojili su tuke koje su se uvijek prodavali pred Božić. Neko bi i ranije kupovao tuku koju bi sam tovio. Sada imamo tuke na niz načina. Naše su bile bolje jer su bile domaće.“

Tuke, ili purani, bi se onda, kao i danas, jele na sam Božić. Govori nam profesor Petrić, dan uoči na Badnjak glavna hrana je bio:

„Kavol od povrća, a onda riba. Ko je mogao, uzimao bi jegulju. Jegulja bi dolazila od Neretve do naših rijeka. One su bile poseban specijalitet, baš za Badnji dan. Bakalar je bio sirotinjski, ali je sada postalo nešto ekstra.“

Danas se jegulja u Splitu izgubila sa trpeza za Badnjak. Bakalar je sveprisutan. I fritule. I one obavezno idu za Badnjak, kaže Perislav Petrić:

„Baš mi sada žena sprema fritule. Fritule su splitski specijalitet. U ona doba smo ih zvali pršurate. One se frigaju u tavi. Tava se zvala pršura, pa zbog toga pršurate. Naziv fritula je odomaćen u Splitu, ali je i danas to zaboravljeno. One su se jele jer su bile posne. U ono doba je bio strogi post i nemrs. Nisu se smjela jesti ni jaja, ni mlijeko. Grožđice su bile specijalitet, a pekli su se i kolači za Božić.“

Kićenje bora u Splitu je staro tek stotinjak godina:

„Uzimala se grana i kitila se. Nije bilo kićenja kao danas sa ovim plastičnim i staklenim kuglicama. Kitilo se sa narančama, limunima i orasima. Orasi bi se obukli u staniol. Osobiti djeca su se time zabavljala. Bilo im je to jako zabavno.“

To su one slatke materijalne stvari koje idu uz duhovnost Božića. Uz Božić ide i darivanje unutar obitelji, ali i darivanje siromaha. Ružna stvar koja ide uz praznike krajem godine je pucnjava. Mnogi misle da je ona pošast novog vremena, ali nije. Pucalo se oduvijek da bi se otjerali zli duhovi ali, barem u Splitu, pucalo se drugim sredstvima, kaže nam Perislav Petrić:

„Ko je ima pušku, puca je. Mi dica smo imali tondine. Tondin je bio probušen po sredini. Ima bi peranj za zatvoriti. Ima bi ručicu i u to bi se stavljao sumpor i klor. To se zapalilo. Nije se smjelo udarat bilo di, nego samo na kamen da ne bi peranj poletio i da te ne bi oćorio. To je bilo jedino pucanje u ono doba. Sada su došle petarde.“
XS
SM
MD
LG