Dostupni linkovi

Druga strana rata


Heather MAHER (Priredio Srdan KUSOVAC)

Zgrada bolnice od starih cigala. Iznad ulaza veliki transparent: Dobro došli u Medicinski centar Volter Rid. Mi se brinemo o ratnicima.” “Ratnici” su ono kako doktori i osoblje ovde zovu pacijente.

Po hodnicima srećem dvadesetogodišnjake pristigle iz patrola ulicama Bagdada i penzionere koji su u II svetskom ratu oslobađali Pariz. Ti starci su na rutinskim pregledima. Mlađi su uglavnom zbog rana zadobijenih u Iraku. Mnoge od njih doneli su pod jakim sedativima ili čak u nesvesti iz američke prihvatne bolnice Landštul (Landstuhl) u Nemačkoj. Ali ni to im nije bila prva stanica. Najpre su ih skupljali po Iraku u pet bolnica. Odatle u Nemačku, pa iz Nemačke ovamo u velikim teretnim avionima C-17. “Ratnike” sa opekotnima šalju u vojnu bolnicu Bruk (Brooke) na jug Teksasa. U bolnicu Volter Rid dovode one sa povredama glave ili osakaćene. Ili oboje – a takvih je dosta ovde.

Čitava tri odeljenja bolnice Volter Rid izdvojena su samo za ranjenike iz Iraka. Gužva je pogotovo na drugom spratu – u sobi rehabilitacije “ratnika” kojima su amputirani udovi. Sprave za vežbanje na jednoj strani, a ispod prozora uređaji za merenje rada srca, pritiska... U uglu sto pun kolača koje je donela rodbina. Mladi ljudi svud uokolo mladi ljudi u različitim stadijumima raznih terapija. Jednome koji leži na stomaku terapeut povlači svom snagom nogu. Kada se okrenuo na leđa vidi se da mu je lice ispečeno. Nema desno oko i praktično čitavu polovinu lica.

Mat Širer (Matt Scherer), niski energični čovek u kamuflažnoj uniformi na čelu je Odeljenja za rehabilitaciju u koje stižu “ratnici” čim im to doktori preporuče:

“Prihvatamo ih čim dobijemo zeleno svetlo od lekara. Dovodimo ih ovde da vežbaju, pratimo im rad srca, rade i vežbe snage, istezanja, ravnoteže. Ono što smatramo normalnim da rade – da šetaju okolo. A za njih bi normalno bilo da trče centrom Bagdada na 49 stepeni sa 30 kila na leđima i da tako razvaljuju vrata. To oni očekuju kada pomisle 'normalno', a na nama je da ih dovedemo što bliže njihovim očekivanjima, što je moguće bliže.”

U drugom kraju sobe jedan starac tiho nešto govori mladom “ratniku” koji je izgubio desnu nogu. 78-ogodišnji Tom Porter dolazi tu svakodnevno da ohrabri mlade vojnike:

“Dolazim da posetim one kojima su udovi amputirani i da vidim nove koji su stigli. Izgubio sam obe noge u Koreji pa sam došao ovde da pomognem koliko mogu. To verovatno znači i meni koliko i njima jer videti nekog starca kako ulazi pomaže mnogo više nego što bi bilo ko pomislio. Ne govorim im da će sve biti u redu. Kažem im samo da je sve moguće i da će im biti dobro. Neki dani će biti teški, a neki lakši."

Van sobe za rehabilitaciju je tridesettroogodišnji mornarički oficir Čad Kizer (Chad Kueser). Izgubio je u eksploziji minobacačkog projektila obe noge iznad kolena. Isprobava nove proteze.
XS
SM
MD
LG