Filip ŠVARM, novinar iz Beograda
Subota, 16. decembarLežim ukočen. Jučer sam napravio nagao i neoprezan pokret i uklještio mi se živac u donjem dijelu kičme. Gledam na TV-u ministra pravde Zorana Stojkovića. Kaže kako nije točna ocijena Karle del Ponte da u Srbiji nema političke volje da se uhapsi Ratko Mladić. Sklon sam da imam razumjevanja za ministra pravde. I sam imam čitav niz obaveza koje nikako da ispunim, imam čvrstu volju da to i uradim, ali, eto, nikako da stignem. No, mene nitko i ne pita za dobru volju: sve zanima samo kada ću da uradim to što sam obećao. Biće i da je isti slučaj i sa Stojkovićem i njegovim kolegama iz Vlade Srbije. To što oni tvde da su voljni da uhapse Mladića, ni na koji način ne može nadomjestiti činjenicu da to nisu ni učinili.
Nedjelja 17. decembar
Ne samo da sam gotovo nepokretan, nego sam dobio i grip. Američki ambasdor u Beogradu Majkl Polt, smatra da bi predstojeći izbori mogli biti značajni kao i oni u septembru 2000. godine. Nisam baš ubjeđen da Srbiji slijede onakve promjene poslije 21. januara 2007. kao što se bile nakon 24. septembra 2000. Mnogo toga se promjenilo u proteklih šest godina i sada životi i sudbine građana mnogo manje zavise od onog tko je trenutno na vlasti. Hoću reći da se svaka buduća vlada neće mnogo razlikovati od predhodne i da se glavni pravci pravci državne politike neće bitno mjenjati. Naravo, samo uz jedan izuzetak. A to je da na vlast ponovo dođu radikali. Srbija bi se u tom slučaju ponovo vratila u stanje pred Peti oktobar, a ambasdor Polt svakako nije takvo što nije imao na umu kada je govorio o značajnim promjenama.
Ponedjeljak 18. decembar
Bol u kičmi je skoro popustio, ali temperatura nije. Kolege će ovaj broj VREMENA morati da naprave bez mene. I dalje se drogiram televizijom. Vijest dana glasi da su Predstavnici Vlade i NATO-a otvorili u Beogradu Kancelariju za vezu NATO i Srbije. Pojedini dušebrižnici se pitaju kako će javnost prihvatiti ovu saradnju i ukazuju da se svega na nekoliko stotina metara od NATO kancelarije nalaze ruševine Generalštaba, kao neka vrsta spomenika na bombardiranje iz 1999. Nitko od tih profesionalnih patriota i dobrovoljnih davaoca tuđe krvi nikad se nije zapitao da kako to da u Sarajevu i Vukovaru postoje i rade Ambasada, odnosno, konzulat. Nacionalno pijanstvo i ljudska glupost, naprosto su neizlječivi.
Utorak, 19. decembar
Sveti Nikola. Nema te bolesti koja bi bila prihvatljiv razlog da se propusti porodično slavlje i nema te Slave na kojoj se ne razmatra politika. Za razliku od proteklih godina teme su kud i kamo prizemnije: ne raspravlja se o Americi, Kosovu, Srpskom pitanju i sličnim velikim temama. Na dnevnom redu je kurs Eura, krediti, porezi... Na povratku, u prometnom kolapsu uslijed snijega kiše, konstiram da se u ovoj zemlji ipak nešto mijenja. Sporo i prilično kaotično, ali se mijenja.
Srijeda, 20. decembar
Ponovo na poslu. Pregledam printove i naslovnu stranu Vremena. Tema broja je omogućavanje zaposlenim u Ministarstvu vanjskih poslova uvid u sopstvene peronalne dosije. U izbornoj kampanji netko otvara fabrike, netko mostove, a netko ono što može – pa makar to bili i dosijei. Ovim ni na koji način ne podcjenjujem potez ministra vanjskih poslova Vuka Draškovića. Međutim, dugo očekivan i dugo obećavan obračun sa autoritarnom zaostavštinom, nikako da se riješi na jedan jasan i sistemski naćin, već stalno po političkoj potrebi, arbitarno i na parče. Sve izgleda polazi, samo su Služba i fasciniranos njome, vječni.
Četvrtak, 21. decembar
Staljinov rođendan. To me podsjeća da sutra moram na sud. Razlog: tužba Uroša Šuvakovića, bivšeg visokog funcionera da li SPS-a ili Jula – zaboravio sam. Šuvaković trpi duševnu bol zato što je VREME objavilo da je za vrijeme SABLJE proveo davdeset i pet dana u zatvoru. On tu činjenicu ne osprava nego je uvređen time što u istoj rečenici ne stoji da mu je država isplatila odštetu za pritvor. To što je VREME, kao ispravku, objavilo i rješenje u kome stoji da je o Šuvaković neosnovano hapšen, nije umanjilo njegovu duševnu bol. Sada je na sudu da presudi. Kakvu su i koliku bol građani Srbije pretrpili dok su Šuvaković i njegovi partijski drugovi bili na vlasti, nije predmet ni jednog spora.
Petak, 22. decembar
Poslije suđenje, vratio sam se u redakciju. Danas navršilo pune tri godine od kako traje proces za atentat na premijera Zorana Đinđića. Moguće je da se ovo suđenje moglo i ranije okončati, a sigurno je i da je patilo od niza raznih problema. Međutim, sam njegov tok pokazao je više od ičeg drugog kao je djelovala i do čega je dovela simioza mafije i elitne jedinice Državne bezbjednosti.
