Dostupni linkovi

logo-print

Dok se neposlušni dozovu pameti


Liči na politički vic, ali opisani slučaj zaista se dogodio sredinom protekle sedmice u crnogorskom parlamentu. Nakon što je neočekivano prošao amandman Pokreta za promjene, predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić je, na mig DPS-a, ponovio glasanje. I naravno: nakon javne prozivke, DPS-SDP poslanici su bili poslušni a vladajuća koalicija je ostvarila što je htjela. Negdje na podu parlamenta ostao je pogaženi skupštinski poslovnik. Koristeći moć gole sile vlast je ogolila istinu o sebi: kada je u interesu partije – zloupotrijebiće parlament.

Istog dana, stotinjak metara dalje, u zgradi Ustavnog suda odigravala se još jedna politička predstava. Ustavni sud Crne Gore proglasio se nenadležnim da ocijeni ustavnost zakona o donošenju novog ustava. Možda nekome djeluje čudno: ako je Ustavni sud nenadležan da ocijeni ustavnost jednog zakona, ko bi drugi mogao da o tome sudi?

Međutim, ništa ne treba da čudi. Među sudijama Ustavnog suda ima nekadašnjih istaknutih članova vladajuće partije i oni su dokazali lojalnost bivšim partijskim drugovima: umjesto da presjeku čvor, sudije su zabile glavu u pijesak. Tako su pravna pitanja svjesno prepuštena na milost i nemilost političkih nagodbi partija u parlamentu: ispada da će o sudbini novog ustava odlučivati – zakulisne igre političara.

U međuvremenu, zakulisne igre sudija postale su javna stvar. Prošle sedmice policija je otkrila veliku korpcijsku aferu u Vrhovnom sudu Crne Gore gdje su službenici iz državnog trezora otuđili oko dvjesta hiljada eura. I ne samo to: mediji su otkrili nove zloupotrebe - da su nekadašnje sudije a sada stručni saradnici u Vrhovnom sudu krili predmete i lažirali presude...
Kako onda može Vrhovni sud biti predvodnik reformi u pravosuđu? Ili je, možda, baš u tome suština igre: držati kompromitovane ljude da bi se spriječile afere koja bi mogle da kompromituju politički vrh?

Tri opisana slučaja govore o potčinjenosti državnih institucija vladajućim političkim partijama: ponašanje sudija Ustavnog ili Vrhovnog suda, baš kao i ponovljeno glasanje u crnogorskom parlamentu direktni su dokazi da Crna Gora još nije krenula u korjenitu promjenu političkog sistema.

U bliskoj prošlosti, za sve loše krivi su bili Milo Đukanović ili Svetozar Marović. Oni su optuživani da snagom političke moći guše rad institucija sistema, da u svojim rukama drže poluge vlasti i da zbog toga država stenje... Sada , kada su se Đukanović i Marović povukli iz politike, pokazalo se da nije jedini problem bio u moćnim liderima, nego u slabom sruštvenom sistemu koji je ostao iza njih.

I za takvo stanje nije kriva samo vlst. Crna Gora je proteklih godina birala svoj put: prvo stvaranje nezavisne države, pa onda stavranje demokratije. Postojao je o tome nepotpisani dogovor vrha vlasti i crnogorske inteligencije i uopšte društvene elite. I, ko zna, možda je to bio jedini puteljak kojim je na pozornicu evropskih država izronila nezavisna Crna Gora.

Ali, sada se tek dobro vidi: mnogima je iz vrha vlasti nezavisnost bila samo sredstvo za šišćenje mrlja iz biografije a nekima iz društvene elite nezvisnost je bila idelana prilika da naplate godine čekanja, da konačno imaju ličnog ćara od zajedničke ideje.

U tome i jeste najveći problem: Crna Gora je promijenila svoje odijelo i postala je nezavisna država ali promjena državnog statusa nije promijenila loše navike: u vrhu vlasti mnogi danas više brinu o gradnji novih kuća nego novog društva. Tačnije:
osvajanje nezavisnosti bio je prvi i lagani korak, osvajanje društvene slobode biće tek onaj odlučujući korak ka drugačijoj Crnoj Gori. No, kako se zloupotrebljavaju institucije, kako politika i dalje prekriva društo, opravdano se valja bojati da će se na taj odlučujući korak ka novoj Crnoj Gori čekati prilično dugo.
XS
SM
MD
LG