Dostupni linkovi

logo-print

Dan ljudskih prava u znaku beskućnika


* * * * *

Međunarodni dan ljudskih prava, udruženja izbjeglih, raseljenih i povratnika obilježavaju upozorenjima da se njihova osnovna prava - na dom, posao, školovanje, zdravstvo i tako dalje, ne ostvaruju. Savez ovih udruženja, zajedno s ombudsmenima Federacije BiH, kancelarija u Mostaru, ovaj dan su posvetili svim beskućnicima grada na Neretvi kao i drugim ljudima, čija su osnovna prava ugrožena. Govori Amra Kazić, ombudsmen Federacije – Mostar:

„Ne postoji zajamčeno ljudsko pravo koje u Mostaru nije masovno prekršeno. Neka od tih prava su pravo na povratak, dom, imovinu, stan, rad i zapošljavanje, obrazovanje, na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, penzijsko-invalidsko osiguranje, ekološka prava i tako dalje. Podjele i paralelizmi su prisutni u svakom segmentu. Naša svakodnevica su protesti, štrajkovi, a ono što posebno zabrinjava je da su u posljednje vrijeme učestali incidenti i nemila događanja gdje su direktni akteri mladi. Ako se prate aktivnosti Ureda ombudsmena Federacije – Mostar, može se zaključiti da su loše ocjene stanja godinama argumentirano i u kontinuitetu davane prilikom svakog obraćanja javnosti. Kao nezavisna, ustavom utemeljena institucija, koja se bori za dostojanstven život svakog čovjeka jednako, ukazivali smo da na ovom području postoji gomila egzistencijalnih problema građana koji se ne rješavaju. Nažalost, sa ovakvim stavovima ostali smo usamljeni. Izostala je svaka saradnja. U Mostaru nema dogovora, ni zajedničkih akcija, zato nema ni kvalitetnih pomaka. Evidentni su glad i siromaštvo koji se ne vide okom površnog posmatrača.“

* * * * *

Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srspke Branko Todorović, povodom današnjeg dana ističe da su prava povratnika, izbjeglih i raseljenih u BiH i dalje ozbiljno narušena. Todorović posebno ističe probleme koje imaju povratnici:

TODOROVIĆ: Naši izvještaji i analize pokazuju nekoliko zaista zabrinjavajućih stvari. Prva je da se međunarodna zajednica, a istovremeno i vlast u BiH, polako distanciraju od problematike povratnika i na neki način ih ostavljaju prepuštene samima sebi, a da taj proces reintegracije i resocijalizacije povratnika zaista nije završen. To rezultira time da se veliki broj povratnika vraća u većinski entitet ili i dalje želi da napusti Bosnu i Hercegovinu, suočeni sa nezaposlenošću, siromaštvom, neprihvaćeni u sredini u koju su se vratili, vrlo često i meta fizičkih napada, uvredljivih grafita, razbijanja prozora, suočeni s problemima ostvarivanja osnovnih prava kao što je pravo na školovanje djece ili zdravstvenu zaštitu. Sve u svemu, kada se sagleda jedan tihi, ali sigurno sistematski i dobro osmišljen pritisak na povratnike, rezultat je nešto što smo imali priliku vidjeti na oktobarskim izborima, a to je činjenica da su Federacija BiH i Republika Srpska funkcionisale kao dva odvojena politička sistema, koji su imali odvojene predizborne kampanje i gdje političkih subjekti iz jednog entiteta nisu pokazivali neki istinski, veliki interes zazbivanja u drugom entitetu ili za učešće u vlasti u drugom entitetu. To je jedan od indikatora. Mi imamo vrlo često kontakte sa građanima na terenu, sa povratnicima, i zaista su problemi koje oni imaju i dalje veoma ozbiljni, veoma veliki, pogotovo kada se ima u vidu da su izdvajanja entiteta u koja su se vratili za održivi povratak izuzetno mala, a da je pomoć međunarodne zajednice skoro u potpunosti nestala.

RSE: Međutim, zvaničine informacije ne navode ovakve probleme, ili ih ne navode u punom obimu.

TODOROVIĆ: Vrlo često ćete u izvještajima međunarodnih organizacija koje su bile angažovane po pitanjima povratka vidjeti sasvim ohrabrujuće podatke, koji zaista nisu u potpunosti tačni i koji prikazuju samo jednu stranu medalje, dakle jedan u praksi netačan broj povratnika. Takođe entitetske vlade ili lokalne vlasti, želeći da se prikažu u jednom demokratskom svjetlu koje podržava povratak i povratnike, vrlo često retorički istupaju ohrabrujući. Međutim, kada razgovaramo sa povratnicima, vidjećemo da se povratnici suočavaju sa zaista vrlo ozbiljnim i vrlo velikim problemima, koji rezultiraju time da vrlo veliki broj mladih povratnika, dakle onih koji studiraju ili koji su radno sposobni, napušta mjesto povratka i pokušavaju ostvariti egzistenciju na nekom drugom mjestu, ne želeći da budu građani drugog ili trećeg reda, ne želeći da trpe jednu svakodnevnu, tihu diskriminaciju zbog svoje etničke ili religijske pripadnosti.

RSE: Povratnici često nisu prihvaćeni u svojim prijeratnim sredinama.

TODOROVIĆ: Zabrinjavajuće je da ih ni sredina, dakle ne samo lokalne vlasti, ali pod indirektnim pritiskom lokalnih vlasti, nije u potpunosti. Tako da proces reintegracije povratnika, bar kada je Republika Srpska u pitanju, zaista ide sporo i teško. Na neki način možemo biti i razočarani i zabrinuti zbog toga da je jedan projekat etničkog čišćenja, projekat stvaranja etnički čistih teritorija, na žalost, i to je zaista katastrofalno i neprihvatljivo, ali to je jedna činjenica, uspio. Možemo sa rezignacijom konstatovati da je angažman i međunarodne zajednice i lokalnih vlasti na omogućavanju normalno života povratnicima sve manji i rezultira upravo ovim tragičnim stanjima.

RSE: Posebno je tragično da povratnici, što je čest primjer, imaju svoje kafane, prodavnice, pa čak i ulice kojim se kreću. A isto to imaju i oni koji su ih dočekali u lokalnim zajednicama.

TODOROVIĆ: Mislim da je bosanskohercegovačko društvo duboko podijeljeno. Ono što je izostalo u ovih deset godina nakon rata su sigurno demokratske promjene. Bilo je možda nerealno očekivati da se povratak, pomirenje i izgradnja povjerenja, suočavanje sa istinom dešava u političkim okolnostima, koje su kao glavne protagoniste imale one političke protagoniste iz rata. Dakle, u Bosni i Hercegovini nije došlo do značajnih promjena u ovih desetak godina nakon rata. Jednostavno, bilo je možda malo i iluzorno i nerealno očekivati da će oni politički protagonisti koji su nas vodili u rat, koji su u zemlji uzrokovali i stradanje i koncentracione logore i masovno kršenje humanitarnog prava, raditi na izgradnji povjerenja i mira. Ostaje nam da se nadamo da će građani Bosne i Hercegovine, da će civilno društvo Bosne i Hercegovine, nevladine organizacije, postoje neki nagovještaji u posljednje vrijeme iz religijskih zajednica, učiniti da taj proces izgradnje povjerenja i pomirenja u BiH zaista zaživi. Ali, kažem, izbori u oktobru su pokazali da je bosanskohercegovačko društvo zapravo, nažalost, duboko podijeljeno po etničkim šavovima, po religijskoj pripadnosti. Nažalost nismo čuli ni od novoizabranih predstavnika naroda ništa ohrabrujuće kad je u pitanju izgradnja jednog stabilnog mira i kada su u pitanju ljudska prava ili proces izgradnje povjerenja i pomirenja u zemlji.

* * * * *

Predsjednik Udruženja izbjeglih Srba iz Srednje Bosne, koji se danas nalaze u Višegradu, Božidar Škobić, nedavno je zatražio vanrednu sjednicu Skupštine opštine Višegrad, na kojoj bi se razmatrao težak položaj ljudi smještenih u naselje baraka u Nezucima, nadomak ovog grada.

RSE: Kako su se uošte ovi ljudi našli u tako teškim uslovima?

ŠKOBIĆ: Mi smo prilikom dolaska 1996. godine odbili bilo kakvu varijantu da budemo smješteni u nečijoj privatnoj imovini, već smo predložili da nastanimo devastirane barake koje su ostale od bivših graditelja Eelektrane na Drini. Odobreno nam je da ih opravimo, opremimo i da se tu smjestimo dok ne nađemo trajno rješenje. Tražili smo da nam daju na raspolaganje slobodnu zemlju, normalno državnu, da bi napravili krov nad glavom. Dobili smo lokalitet Garča, međutim ispostavilo se da to nije baš sve državna zemlja, ali je to regulisano i mi smo tamo počeli graditi 1996. godine. Međutim, iz opštine je 1998. godine rečeno da mi to sporo radimo, da će oni brže. Čekali smo punih osam godina da bi na kraju samo 51 naša porodica na Garči našla svoje trajno mjesto stanovanja. Mi smo tu počeli da gradimo 10 nizova, odnosno 156 stanova, a danas, po konačnoj raspodjeli, imamo 51 stan na Garči i 51 naša porodica iz Nerzuka, iz ovih baraka, konačno prelazi na Garču, s tim što u barakama ostaje mnogo drugih naših porodica. Mislim da je veoma ozbiljno pitanje i ozbiljan problem šta će biti s tim porodicama dalje.

RSE: Koliko još ima tamo porodica?

ŠKOBIĆ: Ostaće oko 140 porodica. Vama hvala na vašem interesovanju. Svaka čast i našem Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica koje je pokušavalo i pokušava na neki način da pomogne. Pogotovo pošto su mu ograničene mogućnosti jer je s ukidanjem zvaničnih kolektivnih centara i ovo naselje postalo nešto što nije ni kolektivni centar, ni alternativni smještaj. Ovdje su bila dva kolektivna centra, ona više ne postoje jer kolektivni centri više ne postoje, ali tih 140 porodica i dalje postoji, sa velikim teškoćama. LOT jedinica EUFOR-a pokušava da organizuje nešto pomoći najviše preko italijanskih asocijacija. U zadnje vrijeme i HELP pokušava da obezbijedi nešto hrane za zimu. Ali činjenica je da mnoge institucije, čija je to zapravo obaveza, ne preduzimaju ništa.

RSE: To je zaboravljeno naselje, zaboravljeni ljudi.

ŠKOBIĆ: Jeste. Evo recimo lokalni Centar za socijalni rad bi sigurno učinio mnogo više, on ovdje ima 14 stalnih korisnika – porodica, međutim nema dovoljno sredstava da pomogne ostalima.

RSE: Jesu li to stariji ljudi?

ŠKOBIĆ: Pošto je naše udruženje jedina institucija koja brine o ovom naselju, došli smo do podatka da ovdje imamo najviše jednočlanih porodica – tačno 72. Imamo i nešto dvočlanih. Najstariji stanovnici imaju po 85 godina. Prosjek godina je 63 među jednočlanima. A ukupni prosjek godina porodica koje ovdje ostaju, nakon što ova 51 porodica pređe na Garču, biće 62. To je jeziva činjenica. To znači da će ovdje gerijatrija imati mnogo posla jer ostaju ljudi i žene koji ne mogu sami da brinu o sebi. A uslovi su skoro nemogući. Nužno je grijanje na struju koja je skupa, snabdijevanje vodom je skoro nikakvo, evo zadnjih mjesec dana je voda bila isključena. Ovih dana su se smilovali i pustili narodu vodu. Barake su dotrajale, kroz njih bije promaja. Zajednički mokri čvor koristi po 20-30, pa i 50 osoba.

RSE: Vi tražite da o problemu tog naselja i ljudi u tom naselju raspravlja Skupština opštine.

ŠKOBIĆ: Upravo tako. Mi preduzimamo sve što možemo. Tražimo da se na Skupštini opštine Višegrad najozbiljnije porazgovara o statusu porodica koje žive u Nerzucima, s tim da smo svjesni da ima porodica koje su u sličnoj situaciji, možda i goroj, na području opštine Višegrad. Tražimo da Skupština opštine stavi na tačku dnevnog reda pitanje statusa porodica u Nerzucima jer nam je prosto nevjerovatno da svih ovih godina nije bilo nijedne tačke devnog reda na Skupštini opštine Višegrad koja bi tretirala to pitanje. Prosto je nevjerovatno da neko zaboravi da ovdje ima toliko staračkih i samačkih porodica. Isto tako, ovdje se radi o porodicama bivših podstanara, znači porodicama koje nemaju nikakvo pravo na alternativni i tako dalje smještaj jer to su ljudi koji nisu imali svoj stan prije rata, nemaju se gdje vratiti, nemaju šta otkupiti, nemaju šta povratiti. Ili se radi o novoformiranim porodicama, koje su nastale tek poslije rata ili u toku ili krajem rata. A i one porodice koje su bile formirane prije rata, iz raznih razloga nisu u mogućnosti da povrate svoju imovinu. Mnoge od njih ni ne žele da se vrate. Ovo pitanje još nije došlo na dnevni red Skupštine opštine Višegrad i zato smo tražili od predsednika Skupštine da sazove posebnu sjednicu po tom pitanju.


RSE: I vi živite u Nerzucima iako ste predsjednik udruženja.

ŠKOBIĆ: Ja živim u baraci broj 9 u Nerzucima, sa svojom šestočlanom porodicom. Tu su mi i dva unučića; ponosan sam što sam djed. Od nas šestero, nažalost, niko ne radi. Kao ni većina stanovnika Nerzuka. I oni što imaju malo primanja, na osnovu penzije i slično, teško izlaze na kraj. Ali se ne žale toliko koliko im teško pada to što su jednostavno zaboravljeni. Ja se nadam da će se situacija koliko-toliko popraviti što se tiče pokušaja ministarstva. Nadam se da će na kraju i u opštini prevladati interes za sudbinu ovih ljudi.

* * * * *

Kako se „obični mali ljudi“ bore za ljudska prava – ne samo svoja nego svoje zajednice?Jedan od najupečatljivijih primjera je priča Hasana Malića, povjerenika za Potočare u blizini Srebrenice:

„Hoću da se mome narodu koji se tu vratio napravi put. Nijemci su davali za puteve. Dvadeset puta sam išao i jednom odobriše da nam tobože naprave put. Čim ima puta ima i povratka, narod ima kuda da se vrati. Dobio sam neko rješenje za taj put. Došao je neki s bagerom i šljunkom odnosno zemljom nasipao taj put. Kazao je da šljunak vozi iz Glogove, ali to je bila sama zemlja. U rješenju je pisalo da treba da se naspe 50 centimetara, a on nije nasuo ni pet centimetara. Išao sam kod načelnika da opet tražim put, odgovoreno mi je da smo ga dobili. Ono nije nikakav put! U rješenju piše da šljunak mora biti iz šljunkare sa Drine. Izvođač radovao me upozorio da ne pričam puno jer bih mogao dobiti po glavi. Osam hiljada maraka je uzeo za jedan kilometar što naspe. Digao pare, do pola došao, vidio da ne može dalje, nije mogao da probije i napustio. Sad treba struja. Opet se ja obratim načelniku: ,Načelniče, treba struja. Ljudi se neće vratiti ako nema struje. Prave se kuće, al‘ nema struje nigdje‘. Kaže on: ,Polako, biće‘. Do danas nema struje. To je žalosno. Zbog tri stuba se ljudi ne mogu vratiti. U Đogazima je živjelo 13 porodica, vratilo se svega pet. Bez vode, bez struje, žive od Božje milosti. Mi povratnici nemamo nikakvih prava koja nam pripadaju. Kome se god obratiš, niko neće da te čuje. Dijelile su se neke ovce. Ja imam 52 duluma zemlje oranice. Ja mogu biti farmer da mi date 50 ovaca. Rekli su mi da sam živ i da zato ne mogu dobiti. Znači trebao sam da poginem. Poginula su mi tri brata, znači trebao sam da poginem i ja četvrti da bi moja žena dobila pet ili 10 ovaca. A UNDP je dijelio ljudima koji su ih prodavali odmah na licu mjesta za po 50 maraka. UNDP je trebao vidjeti ko ima zemlje i njemu dati. Davali su i traktore, ali meni nisu dali ništa. Jedino sam od Irana kao prvi povratnik dobio kravu. Svakih godinu dana uzmem 1.000 maraka za tele što mi oteli. Kako stvari stoje, prvi sam se vratio i biću prvi koji će otići u Federaciju.“
XS
SM
MD
LG