Dostupni linkovi

logo-print

Ostaje mi želja za Dubrovnikom...


Kao i velikom broju ljudi, Vasiljku Vukoju, početak devedesetih je promijenio život. Kaže, bio je prisiljen otići iz Dubrovnika. Nekadašnji atletičar, splitski student, dubrovački pravnik, autor knjige „Dubrovnik adio“.

VUKOJE: Dubrovnik je jedan specifičan grad, jedan od jedinstvenih gradova. U tome je njegova vrijednost. U Dubrovniku smo svi bili Dubrovčani i svi smo se poznavali. Ne mislim da je bilo neke velike razlike između onih uglednih i onih koji to nisu bili. Jug je možda bio jedina specifičnost Dubrovnika, za koji se može reći da je bio nešto posebno. Šta se događalo? Imam svoju ličnu priču, koja je, vjerojatno, slična mnogim drugim pričama, ne mislim samo u Dubrovniku, nego i u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji. Ni dan danas ne mogu da razumijem, i nikada neću razumjeti, ponašanje nekih ljudi koji su promijenili moj život i napravili neku prekretnicu, ne samo meni. Doveli su do toga, što je vrlo bolno, da moja djeca odrastaju a da ne znaju ni gdje im je tata rođen, ni gdje im je rođena mama. Moje kćerke su rođene u Dubrovniku, ali su bili premale da bi se sjećale Dubrovnika. Određeni broj ljudi, ne znam iz kojih razloga i ne bih u to ulazio, koji prije rata nisu bili neke značajne ličnosti, danas su tamo gdje jesu, a mi smo danas tamo gdje jesmo. Ni danas, poslije toliko godina, nije mi jasno zašto je meni onemogućen povratak u Dubrovnik. Pokušao sam se vratiti iz Splita, u koji sam odveo majku koja je umrla u splitskoj bolnici. Možda je za to krivo ratno vrijeme. Ljudi su ga iskoristili i ušli u tuđe stanove. Mnogi su tada prvi put došli u Dubrovnik jer Dubrovnik je i u ratu atraktivnije mjesto za život od mnogih krajeva iz kojih su ti ljudi došli. Poslije 14 godina nisam ljut, jednostavno sam razočaran. Valjda je u ljudskoj prirodi da uzima ono što može da uzme i da se u mnogim takvim situacijama bude okrutan i bezosjećajan. I danas mi je teško, a bit će vjerojatno i do kraja života, shvatiti da u spavaćoj sobi, u kojoj su spavala moja djeca, danas spavaju neka druga djeca. Znam da ima na desetine hiljada sličnih primjera, ali svakome je njegova priča najvažnija.

Iz Dubrovnika, ističe naš sugovornik, nikada nije otišao svojom voljom.

VUKOJE: Iz Splita sam bio spriječen da se vratim u Dubrovnik jer je u moj stan u Mokošici provalio, na žalost, čovjek koji je dugo godina bio moj poznanik. Radio je u poduzeću "Gorica" sa mnom. Bio sam pravnik, a on soboslikar. Njegova obitelj i do dan danas ilegalno živi u mom stanu u Mokošici. Taj sam stan kupio, no i u majčin stan u Gružu u kojem je ona živjela od 1966. također je "ušla" jedna žena i danas tamo boravi. Kada je nazovem telefonom ona mi prijeti. Pokušao sam pravnim putem, preko tri-četiri dubrovačka odvjetnika , da vratim stan, ali dvojica-trojica su me odbila jer je to nezgodno zbog mog srpskog porijekla. Ostali nisu ni pokušavali. Rekli su mi: „Slušaj, teško je pričati o nekoj pravnoj državi. Ima puno važnijih problema nego neki stan“. Nisam htio da to tužim Evropskom sudu za ljudska prava jer Dubrovnik osjećam kao dio sebe i čini mi se da bih povrijedio sebe kada bih tužio svoj grad i svoju državu. Prije nekoliko mjeseci sam pisao predsjedniku vlade. Dobio sam odgovor da ministar Kalmeta radi na mom slučaju. Objektivno i pošteno rečeno, ne vjerujem da će mi stan vratiti, ali je valjda u ljudskoj prirodi da se nada da može nešto napraviti.

Vaseljko Vukoje kaže kako je pripadao generaciji koja je vjerovala da rat nikada neće doživjeti.

VUKOJE: Nikakve dileme nema da će 6. prosinac ostati zauvijek zapisan kao najstrašniji dan koji je mogao da zadesi Dubrovnik. Ostaje nada da se tako nešto nikada ni jednom gradu na planeti neće dogoditi. Svoju kalvariju sam prošao nekoliko dana ranije u Mokošici, kada sam čudom preživio. Bomba, koja je pala s brda, ubila je, mislim, trinaest mladića i djevojaka. Među njima je bio i mali Denis Čimić, moj atletičar. Poslije tog dana mi je bilo skoro svejedno. Znao sam da smo otvorena meta i da je svakog trenutka razlika između života i smrti minimalna, ili je gotovo i nema. Moja obitelj i ja smo 6. prosinca bili u Gružu, u jednoj kamenoj kući na lučkoj pijaci. U početku nas je bilo strah. Poslije sam išao po gradu kao da nije rat. Ne znam ni sam kakav je to osjećaj. Razlika između života i smrti se potpuno smanjila. To je jedan čudan, ali strašan osjećaj.

Prošle godine trebao je doći u Dubrovnik, no tada se u jednom lokalnom tjedniku pojavila serija napisa nekog nepoznatog čitatelja koji se osvrtao na njegovu knjižicu „Dubrovnik adio“, pa je Vukoja usporedio sa Garašaninom, Čosićem, Kaporom. Usprkos pozivima prijatelja, Vasiljko nije stigao u rodni grad.

VUKOJE: Moja želja za Dubrovnikom ostaje. Ostaje ono da odem kod Olrandovog stuba da nahranim golubove. A da li će se to dogoditi, ne znam. Ipak, mislim da hoće, samo, ne znam kad.
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana.

XS
SM
MD
LG