Dostupni linkovi

logo-print

Crna Gora ima više razvojnih šansi


Intervju sa profesorom Ekonomskog fakulteta u Podgorici, Božom Mihailovićem.

RSE: Profesore Mihailoviću, koje su po Vašem mišljenju glavne razvojne šanse, odnosno koji bi po Vama bio najpoželjniji koncept daljeg ekonomskog razvoja Crne Gore?

MIHAILOVIĆ: Crna Gora ima više razvojnih šansi. U svakom slučaju, ona treba da iskoristi tri ključna elementa. Prvi je njen geografski položaj, jer je na jednom raskršću između istoka i zapada. Zatim, da iskoristi blizinu mora, odnosno činjenicu da je primorska zemlja. Drugo što treba istaći je nagomilano znanje kao resurs koji je mnogo važan u tom smislu da treba da se okrene prema onim elementima koji su profitabilni i prema onih sektorima koji donose više profita. Treća komponenta koju treba istaći su opredjeljenja koja je Crna Gora do sada imala, odnosno ima. To je turizam, to je poljoprivreda i to je sektor usluga. Prema tome, Crna Gora kao mala zemlja po svim elementima koji su relevantni za ocjenu neke zemlje ima mogućnosti da bude visoko razvijena i treba da iskoristi sve te elemente koji su do sada na određeni način nagomilani. Naravno, želim posebno da skrenem pažnju na to da se u savremenom razvoju sve manje svaka zemlja oslanja na prirodne resurse, a sve više na znanje. Znanje je ustvari osnovni razvojni resurs i u tom smislu Crna Gora s obzirom na mlade ljude, na nivoe obrazovanja, na kadrove, na univerzitete, na taj potencijal koji ima treba da krene tim osnovnim putem. Naravno, u tom smislu ne treba zaboraviti ni industriju na određeni način, a ni industriju sa visokim stepenom prerade. Ono što posebno Crna Gora nije iskoristila to je šumsko bogatstvo, odnosno industriju drveta, ali ne na način koji je do sad to koristila, nego na jedan bolji, novi, optimalan način koji se odnosi na to da ta industrija kao male zemlje, ali za nas veoma značajne i kao resurs i kao potencijal bude upotrebljena na način što će se koristiti i naslanjati na susjednu industriju, prije svega na industriju Italije na industriju Grčke na industriju Hrvatske i drugih zemalja.

RSE: Predstavnici međunarodne zajednice neprestano šalju ozbiljna upozorenja Crnoj Gori da mora obezbijediti funkcionisanje pravne države. Koliko nedostatak pune vladavine prava utiče na usporavanje ekonomskog i ukupnog razvoja Crne Gore?

MIHAILOVIĆ: Crna Gora kao nova - stara država mora da svu svoju energiju, odnosno njeni organi, država u pravom smislu riječi, pokloni prema vladavini prava i u borbi prema svim tim elementima koji mogu da označavaju negativni imidž u javnosti. Zbog toga mislim da nova Vlada, odnosno i Skupština i Vlada i svi državni organi moraju svako iz svog ugla da se sasvim usmjere i to veoma odlučno prema svim negativnim elementima, jer će se na taj način pokazati da je Crna Gora, nova stara država, odlučna u borbi i protiv korupcije i protiv kriminala i protiv svih tih elemenata koji predstavljaju kočnice i koji predstavljaju negativan imidž u širokom smislu pojma države i privrede i ugrožavanja svih njenih potencijala. Prema tome, mislim da sve to što je bilo sada na ovaj ili onaj način mora biti zaboravljeno i Crna Gora mora da krene u odlučnu bitku u smislu da sve ono što su međunarodni standardi, što je vladavina prava, što su ljudska prava, što je pravo na preduzetništvo, što proizilazi iz prava svojine bude jednostavno beskompromisno i da država stoji iza svega toga.

RSE: Da li bi po Vašem mišljenju država trebala i da se odlučnije pozabavi problemom sivog tržišta i korupcije?

MIHAILOVIĆ:
Naravno da treba i mora da se pozabavi. To su dvije međusobno povezane pojave, a i istovremeno su i dvije pojave koje su svaka za sebe na određeni način. Mislim da sivo tržište kao ekonomski fenomen o kome sam više puta govorio postoji na ovaj ili onaj način u svim državama svijeta danas, međutim, da li postoji više ili manje to zavisi od države, to zavisi od državnih organa, zavisi i od borbe države prema sivom tržištu to znači od svih njenih organa i koji se odnose na njene spoljne granice, od carinskih organa, od policije, od svih organa koji se bave zaštitom granica i teritorijalnog integriteta, preko unutrašnjih organa koji se tiču Uprave za poreze i svih poreskih organa. Drugo pitanje je malo povezano sa tim možda manje vidljivo, a odnosi se na pitanje korupcije. Zaista, kada su u pitanju državni činovnici onda država mora da učini sve. S jedne strane da smanji broj tih činovnika, a s druge strane da se omogući da ti ljudi koji obavljaju državne funkcije žive na relativno solidnom nivou i da nemaju nikakve objektivne potrebe sa stanovišta njihovog standarda za posezanjem korupcije i mislim da je Crna Gora do sada značajne poslove u tom smislu učinila, ali to je jedan proces i mislim da u jednom predstojećem periodu ove Vlade mora se sve učiniti da se i jedan i drugi problem rješava i da se smanji na najmanju moguću mjeru.

RSE: Da li skori ulazak u Partnerstvo za mir i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja početak nove faze razvoja Crne Gore?

MIHAILOVIĆ: Mislim da ste u pravu. Partnerstvo za mir znači i određena prava, a znači i određenu obavezu. Ali ono što je Partnerstvu za mir mnogo važno to je sa stanovišta zaštite jedne zemlje sa jedne strane, ali s druge strane što se tiče ekonomije Partnerstvo za mir je mnogo važno sa stanovišta potencijalnog investitora, jer svi potencijalni investitori će investirati prije i radije u Crnu Goru kada znaju da je Crna Gora članica Partnerstva za mir, jer na taj način imaju sigurnost za njihov kapital. Ja bih samo podsjetio da su dva faktora u vezi kapitala i njegovog kretanja. Jedan faktor je stabilnost, a drugi faktor je profitabilnost. Mislim da ta oba faktora ili oba elementa ili oba kriterijuma Crna Gora sve više ispunjava i sa ulaskom Crne Gore u Partnerstvo za mir se otvaraju širi prostori. Međutim, isto tako kao ekonomista moram da kažem da sve ima svoju cijenu i to ima svoju cijenu i da će izazvati određene troškove na koje takođe treba ukazati i koje takođe treba imati u vidu. U ekonomiji i u svakom kolu u kome igrate ima jedan svoj plus i ima neki svoj minus, u svakom slučaju ja računa da je taj plus mnogo značajniji od tih minusa koji nam predstoje.

RSE: Kako ocjenjujete privatizaciju koja se, s obzirom na činjenicu da je do sada privatizovano oko 80% privrede nalazi u posljednjoj fazi?

MIHAILOVIĆ:
Privatizacija u Crnoj Gori je bila neminovnost kao i u svim zemljama u kojima nije bila dominantna privatna svojina. Put prema privatnoj svojini jeste istovremeno put prema efikasnoj privredi. Mi nijesmo mogli da budemo u tom smislu izuzetak u odnosu na druge zemlje bez obzira na to što smo mi sebe u sastavu prethodne Jugoslavije smatrali zemljom sa društvenom svojinom. Društvena svojina je bila dosta neodređena svojina. Mi smo u tom procesu dosta dugo. Ja bih podsjetio da je naš prvi zakon donijet 1992. godine to je bio Zakon o svojinsko-upravljačkoj transformaciji. Da je taj zakon mijenjan nekoliko puta, da je Crna Gora kao i druge zemlje u tranziciji prošla kroz nekoliko faza u procesu privatizacije, da su sve one bile određena realnost, da smo krenuli prvo od privatizacije u malim i srednjim preduzećima, preko masovne vaučerske privatizacije i ušli smo u neku treću fazu to je privatizacija velikih sistema. Svaka ocjena koja bi glasila da je privatizacija dobra ili samo loša bila bi veoma rizična. Privatizacija ima sa sobom različite nus proizvode i ti nus proizvodi se sada pokazuju u uslovima stanja sa Kombinatom aluminijuma, u uslovima privatizacije sa velikim sistemima kao što to treba da bude Rudnik uglja, Termoelektrana, Elektroprivreda, Luka Bar... Niti sam od onih ljudi koja kaže da je u crnogorskoj privatizaciji bilo sve dobro, da je sve idealno i da su „cvjetale ruže“, niti se s druge strane pridružujem onom mišljenju po kom je crnogorska privatizacija bila veoma, veoma loša. Imamo i dobrih stvari u privatizaciji, imamo i nekih loših stvari i to je sve sasvim normalno. Uglavnom, moramo voditi računa sada kada imamo određena iskustva u tom pogledu da se sasvim zaštitimo, da zaštitimo nacionalne interese, da zaštitimo prirodne resurse, da zaštitimo identitet Crne Gore i u svakoj od tih narednih privatizacija moramo biti veoma oprezni, moramo, što bi narod rekao - otvoriti četvoro očiju, jer ćemo na taj način najbolje doprinijeti privrednom razvoju Crne Gore.

RSE: Šta mislite o sugestijama da nikako ne bi trebalo privatizovati cjelokupnu Elektroprivredu, pri čemu se misli da bi Elektrodistribuciju, a naročito prenosne sisteme, trebalo zadržati u vlasništvu države?

MIHAILOVIĆ:
Ja sam još prije sedam, osam godina, pa i više, govorio i saopštavao svoj stav oko takozvane zlatne akcije, oko zaštite nacionalnih interesa. Mora se voditi računa o tome da u Crnoj Gori nije sve na prodaju i da postoje i određeni i sektori i ključne pozicije o kojima se mora voditi računa, tako da se ne izgube nacionalni interesi. Kada je u pitanju Elektroprivreda i još neki drugi sistemi, Elektroprivrede, pogotovo Luka, zatim Željeznica, onda se mora razdvojiti nešto što treba odmah privatizovati i što će doprinijeti efikasnosti tog sistema kao cjeline i doprinijeti privredi Crne Gore kao cjeline. Prema tome, nijesam za to ni privatizacija po svaku cijenu, niti sam za to da se svi segmenti jednako privatizuju. Što se tiče Elektroprivrede mislim da je ta ideja veoma važna, da je treba sasvim detaljno analitički razmotriti i da sve ono što može sjutra da mijenja vlasnika na jedan jednostavan način treba što prije privatizovati. U svakom slučaju mislim da, kada su u pitanju elektrane, treba strogo voditi računa o tome i u jednom procesu step by step ići sa privatizacijom. Kao drugi primjer koji mogu navesti to je primjer Željeznice, gdje je meni sasvim prihvatljiva ideja da sve ono što je pokretno, to su šine to su lokomotive to može biti odmah predmet privatizacije, a što se tiče infrastrukture kao elementa na kojeg se to naslanja Crna Gora kao država treba sasvim da vodi računa o tome. Prema tome i privatizacija Rudnika uglja u Pljevljima i privatizacija Elektroprivrede Crne Gore kao ključnih sistema, kao srca za razvoj Crne Gore, mora biti sasvim brižljivo analitički pripremljena, jer tu nemamo prava na popravni ispit.

RSE: Kakav je Vaš odnos prema konceptu razvoja energetskog sektora za koji se zalaže Vlada, naročito imajući u vidu njenu stalnu konfrontaciju sa ekološkim sektorom?

MIHAILOVIĆ:
To je ključno pitanje. Šta neko hoće, šta neko želi. Ne možemo i „jare i pare“, narodski rečeno. Nijesmo sada u situaciji, ne samo mi kao Crna Gora, nego i širi region da zbog zatvaranja eletrane na radioaktivni pogon u Bugarskoj imamo probleme sa snabdijevanjem električne energije. Električne energije nema u dovoljnim količinama. Crna Gora mora svoje probleme uzeti u svoje ruke u tom pogledu. Poznato je da mi između 60 i 70 miliona eura godišnje trošimo na uvoz električne energije. S druge strane mi nećemo da sjednemo za sto stručno i korektno da izvedemo računicu između Rudnika uglje i Elektroprivrede Crne Gore, nego taj problem dosta dugo odgađamo i sada nam je to jedan od ključnih problema u procesu privatizacije. Pitanje je da li ćemo mi da budemo ekološka država, naravno ja sam za to da budemo ekološka država, ali moramo voditi računa i o tome da Crna Gora ima deficit električne energije od najmanje 40% i da je prošlo dosta vremena od kad je Crna Gora sagradila i uvela u pogon novu elektranu. Mi imao mogućnost da podređujemo uslovima i pretpostavkama napravimo drugi blok termoelektrane u Pljevljima. Imamo studije o tome, imamo analize, imamo računice, ali istovremeno moraćemo da radimo na tome da se hidropotencijali koriste, jer vrlo je interesantno čim se pomene eksploatacije Morače onda ustanu oni koji u prvi plan ističu manastir Moraču. Naravno, ja uz svo poštovanje koje imam prema svim kulturno-istorijskim spomenicima i prema biću Crne Gore moram kao ekonomista primijetiti da mi moramo imati struju kao resurs koji je nezamenljiv. Čim se pomene Tara onda ustaju oni koji zagovaraju da se Tara ne dira nikako. Mislim da moramo da izvagamo sve one pozitivne i negativne faktore o kojima moramo voditi računa i da donesemo odluku uz jedan narodni konsenzus, naravno vodeći računa o budućem razvoju Crne Gore.

RSE: Da li u Crnoj Gori postoji dovoljno svijesti o ekonomskoj vrijednosti prirodnih ljepota? Stiče se utisak da se ekologija i ekolozi ovdje vrlo često tretiraju kao remetilački faktor daljeg razvoja.

MIHAILOVIĆ:
Jeste da nas je priroda obdarila, ali mi nijesmo to iskoristili na određeni način. Ja sam više puta istakao u našoj javnosti da sam basen Skadarskog jezera može da bude interesantan, da od njega živi od 50 do 80 hiljada ljudi na visokom nivou. Tu se javljaju neki novi potencijali, na primjer, kao biznis o kome nijesmo vodili računa, prije nekoliko godina, to je posmatranje ptica u ulcinjskoj Solani i tako dalje. Tamo je ogromna količina zemlje kao što je poznato i mi smo svi mislili da ta zemlja treba da služi samo za proizvodnju soli i još proizvodnju soli na jedan zanatski način. Onda padne kiša i pola toga uništi kao što se to redovno dešava. Mi nijesmo te potencijale koristili kao što su potencijali Tare i prema tome, to što je kao jedna od osnovnih sintagmi crnogorskog turizma Crne Gore Wild beauty treba da se izuzetno koristi. Prema tome, tu moramo znati šta treba da koristimo, šta treba da ostavimo za iduće generacije, jer nemamo pravo sve da potrošimo, ali istovremeno i da znamo da to što je prirodna ljepota može i treba da bude u funkciji našeg razvoja i ne da ga samo ističemo, nego i da ga na jedan racionalan način iskoristimo kao mala zemlja, jer namemo prava na popravni istorijski ispit.
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

XS
SM
MD
LG