Dostupni linkovi

logo-print

Sjećanje na Stradun pun ruševina...


„Cijela moja familija je bila kod mene. Bilo nas je 14 u dvosobnom stanu, u Ulici Nikole Božidarevića. Pucali su nad kućom, kuća preko puta gori. Mi držimo djecu u sredini, a okolo svi stariji stojimo da se njima nešto ne dogodi. Cijelo vrijeme djeca viču: ,Ovo su naši! Ovo su naši! Sigurno naši brane!‘ Mi smo im govorili: ,Da, da, da…‘ To je bio jedan užasan strah, ne toliko za nas koliko za djecu, da ostanu čitava. Bila je i bura, grozna zima, strašno nešto.“

Tako se napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. godine prisjeća dubrovački baletni koreograf Miljenko Vikić. Napad na Dubrovnik trajao je preko 10 sati, mnogo je kuća i spomenika uništeno, na brojnim mjestima su požari. Pogunulih je 19, a teže i lakše ranjenih 60. Najvećim dijelom radilo se o civilima. Najviše ljudi poginulo je u hotelu „Libertas“ u kojem su bile smještene izbjeglice iz Konavala, pobjegle pred pljačkom i nasiljem crnogorskih rezervista. Toga se dana, kada su odbijeni i najsnažniji napadi na opkoljeni grad, prisjetio danas u Dubrovniku i premijer Ivo Sanader:

„Međunarodno priznanje Hrvatske uslijedilo je nakon herojske obrane Dubrovnika, Vukovara i drugih hrvatskih krajeva. To je bilo ključno. Kad je međunarodna zajednica vidjela da mi nećemo posrnuti, da se nećemo predati, bez obzira na mehanizacijsku nadmoć jugo-armije, uz pomoć pobunjenih Srba u Hrvatskoj, tada su rekli – valja priznati Hrvatsku.“

Sveučilišni profesor i aktivist u zaštiti ljudskih prava Zdravko Bazdan tada se kao predstavnik Civilne zaštite redovito svakoga dana predvečer susretao sa vojnim zapovjednikom Mokošice, potpukovnikom savezne vojske Gojkom Đurašićem. Međutim, tog dana – 6. prosinca – Đurašić se nije pojavio, nego tek sljedećeg dana:

„Rekao mi je: ,Profesore, nisam imao snage doći jučer pred vas zbog onoga što se dogodilo u Dubrovniku‘. Kad me pitate što mi je na umu kad se spomene ovaj dan 1991. godine, to je drama, to je kataklizma koja je pogodila Dubrovnik, ali to je i čovjek koji je kazao – žalim i sramim se što se to dogodilo Dubrovniku, nisam imao obraza pred vas izaći jučer u 17:00 sati.“

Nekadašnji „Trubadur“ Marko Brešković tog si je dana pred 15 godina zacrtao obaveze, zbog kojih jednostavno nije mogao ostati u skloništu:

„Sjećam se da smo toga dana nosili u skloništa narančine koje smo dobili od naših sugrađana iz Orašca. Sasvim naivno. Bio je sveti Nikola pa smo htjeli darivati djecu u skloništima. Kad smo prelazili iz jednog skloništa u drugo, ponekad bi nas uhvatili i rafali.“

Miljenko Vikić nije izdržao, i negdje oko 9:00 sati ujutro dočekao je prvu pauzu između detonacija i izišao u grad:

„Nastala je nekakva tišina, ljudi su krenuli po gradu, cijeli Stradun pun ruševina, čujete neki zvuk kao da netko povraća. Jedan užasan osjećaj osame i užasa što sve ljudi mogu napraviti, kakve su ljudi životinje prema drugim ljudima. Kad sam došao do Festivala, vidio sam sam Karajanovu sliku, skoro sve ostalo je bilo spaljeno i srušeno. To su osjećaji koji se više nikad ne mogu zaboraviti.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG