Dostupni linkovi

logo-print

U Crnoj Gori nema kompromisa


Kako je politika u Crnoj Gori uspjela da iskompromituje i kompromis? To je jedno od pitanja koje postavljamo piscu Draganu Raduloviću.

RSE: Jedna od riječi, koja se često koristi u post-referendumskom kontekstu u Crnoj Gori, je kompromis. Kako bi ste vi definisali kompromis?

RADULOVIĆ: Kompromis je odustajanje od maksimalističkih zahtijeva obje strane, koje pronalaze izvjesnu suglasnost rješavajući vitalna nacionalna i državna pitanja. U Crnoj Gori riječ kompromis koristi se u smislu odgađanja rješavanja ključnih problema. Zbog toga se meni riječ kompromis uopšte ne dopada, imajući u vidu kompromise koji se u posljednje vrijeme post-referendumsko pojavljuju u Crnoj Gori.

RSE
: Jedan od kompromisa ponuđenih posljednjih dana je i onaj od strane predsjednika Parlamenta, Ranka Krivokapića, koji je predložio da u novom Ustavu Crne Gore službeni jezik bude južnoslavenski, kako bi se napravio kompromis između zastupnika srpskog i crnogorskog jezika. Kako se vama, kao piscu, čini taj prijedlog?

RADULOVIĆ: Riječ je o jednoj fantazmi. On nikada i nigdje nije postojao. Južnoslavenski jezik nije postojao ni u SFRJ. Ako me dobro pamćenje služi, a u toj državi sam, čini mi se, pohađao osnovnu školu, jezik se zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. To je bio neki kompromis. Južnoslavenski jezik ne postoji. Da budem iskren, tu izjavu gospodina predsjednika Parlamenta, Ranka Krivokapića, razumijevam kao jednu uzgred datu izjavu, što karakteriše mnoge crnogorske političare. Oni u posljednje vrijeme neobično vole da daju te uzgredne izjave. To je truli kompromis koji podrazumijeva da treba odustati od nazivanja svog jezika nacionalnim imenom naroda i imenom države. To je neprihvatljivo. Treba se vratiti unazad, kada je donijet Žabljački ustav i osnovana ona zajednica Jugoslavije i svih onih koji to žele. Iz tog Ustava je proizašao crnogorski Ustav. U tom crnogorskom Ustavu, ustavotvorci su naveli da je službeni jezik srpski ijekavskog izgovora, dok je Republika Srbija još uvijek imala određenje srpsko-hrvatski. Kao i mnogo puta, tako se i oko ovog pitanja mnogi nepromišljeni koraci odbijaju o glavu vlasti. Prije nekoliko godina pokrenuta je cijela priča oko maternjeg jezika prije referenduma, korišćena od strane politike, partija i stranaka koje su bile protiv Crne Gore kao suverene države, kao jedan od glavnih aduta u pred-referendumskoj kampanji. Referendum je uspio i ova priča sa imenovanjem crnogorskog jezika južnoslavenskim, za mene predstavlja korak unazad.

RSE: Uoči referenduma ste javno zastupali nezavisnost Crne Gore. Kako vam se čini ovih pola godine nakon što je ona i obnovljena? Neki će reći da država pokušava da pravi politički zaokret zarad političkih kompromisa. Čini li se i vama tako? Predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, je napravi kompromis nedavno u Herceg Novom, kada je bio na obilježavanju dana opštine. Tom prilikom nije bilo crnogorske himne.

RADULOVIĆ: Ili kompromis kada je mitropolit crnogorsko-primorski, gospodin Anfilohije, ustao na intoniranje crnogorske himne u Budvi. Ne vidim oko čega se u Crnoj Gori prave kompromisi. Meni je, da budem iskren, sve to smiješno i sumnjivo. Kompromisi imaju smisla ukoliko se tiču vitalnih, životnih, demokratskih stvari. Mi treba da naučimo da živimo sa razlikama u Crnoj Gori, a ne da pravimo kompromise potirući te razlike. Vjerujem da službeni jezik države Crne Gore treba da bude nazvan po njenom imenu, po imenu države, da u Ustavu bude tako imenovan, a da se nekim zakonskim aktima reguliše upotreba jezika i pisma i da se svim onim ljudima koji smatraju da treba da govore srpskim, bošnjačkim ili hrvatskim jezikom to omogući i reguliše. U toj sferi zakonskog akta može da bude kompromisa. U Ustavu zaista ne vidim zašto bi ga bilo, tim prije što je ovako truo.

RSE: Na Sajmu knjiga u Puli, na koji se spremate, će biti najveće predstavljanje crnogorske književnosti do sada u nezavisnoj Crnoj Gori. Da li je teško naći izdavača za zemlje regiona?

RADULOVIĆ: Nedavno mi je izašao roman "Aušvic kafe" u Zagrebu kao rezultat saradnje izdavačke kuće Antibarbarus, nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, i Udruge sajam knjige u Istri. Moje iskustvo je vrlo pozitivno. Još prošle godine sam bio u Zagrebu i predstavljao svoj katalog groteski "Vitezovi ništavila". Ove godine su mi objavili roman. Mislim da ta saradnja jača, tim prije što u Crnoj Gori sazrijeva svijest da ne smijemo biti zatvoreni i da bi smo time najveću gadost napravili vlastitoj kulturi i vlastitom identitetu, koji se upravo u kulturi ispoljava na najbolji način. Ne smijemo se zatvoriti u svoje granice i ignorisati činjenicu da je ovo ipak jedan sličan jezik, četvero-imeni, i da tu postoji prostor za saradnju. Meni je ova sardnja draga zbog toga što za mene, kao crnogorskog pisca, književna tradicija nisu samo pisci Crne Gore, već su to, u prvom redu, najbolji pisci Hrvatske, Bosne i Srbije. Za ono što mi, crnogorski književnici, radimo, za sada ne postoji neko interesovanje u Srbiji. Taj put je, vjerujem dijelom iz političkih razloga, otvoreniji prema Hrvatskoj. Uskoro očekujem i određeno interesovanje i iz Srbije. Zašto da ne. Region – naravno!

RSE: Profesor ste filozofije u srednjoj školi u Budvi. Koju filozofiju života imaju vaši učenici?

RADULOVIĆ: Ta filozofija bi u najbanalnijem smislu mogla biti nazvana surovim pragmatizmom. To je generacija koja je stasala u devedesetim. Moji maturanti su 1988. godište. Oni su svoje prve utiske o svijetu skupljali devedesetih godina, a mi svi dobro znamo kakve su bile devedesete. Kada ih posmatram i kada sa njima razgovaram, posebno mi je krivo i zbog čega mi ih je žao, jeste činjenica kakvo je bilo njihovo djetinjstvo i kakve su to slike oblikovale ono što se zove srećno djetinjstvo. Vjerujem da su upravo oni argument u prilog tezi da djetinjstvo uopšte nije srećno.

RSE:
Kažu da je ta generacija, generacija kompjutera. Gubi li knjiga utrku sa virtualnim svijetom, sa kompjuterizacijom stvarnosti? Neka nova vrsta komunikacije je prevladala u našoj stvarnosti. Gdje tu vidite pisanu riječ?

RADULOVIĆ:
Ne smatram da su kompjuteri, ta virtualna tekstualizacija svijeta, pobijedili knjigu. Treba da znamo da je knjiga od svog postanka uvijek bila privilegija rijetkih. Ona je to i danas. Dominantna informacija za mnoge ljude koji se bave Internetom i surfaju ipak je tekst. Ne smatram da je knjiga izgubila tu trku.
  • 16x9 Image

    Jasna Vukićević

    Dopisnica RSE od 1999. godine. Sarađivala sa više crnogorskih i regionalnih medija. Po obrazovanju profesorica engleskog jezika i književnosti.

XS
SM
MD
LG