Dostupni linkovi

logo-print

Vidio sam da se bliži smrt


MIĆA: Samo svojom voljom, samo svojom voljom, i svak’ može da pobijedi samo ako hoće. Vidio sam da se bliži smrt. Ja koji sam jak u svemu vidio sam da ne mogu više. Pod broj jedan, nije više postojala mogućnost da dolazim do novca. Trebalo mi je nekih otprilike sto eura dnevno koje je zadnjih mjesec dana bilo vrlo teško naći. Iz početka dok je bilo para ja sam lako to radio. Ja sam čak pola kilograma heroina imao kod sebe. Svog lično kojeg nikad nijesam prodavao. To je bio početak mog drogiranja, negdje 2003. godina kada sam počeo, kada sam ušao u problem. Sljedeći moj korak je bio ili pljačka benzinske pumpe ili pljačka banke ili upad nekome u stan, neko teško krivično djelo. Znao sam ja sve čemu to vodi, to je problem, ali to je jedna bolest iz koje ne možeš da se otrgneš. Ti, na primjer, kada imaš upalu pluća tijelo teži da izađe iz bolesti, a problem bolesti zavisnosti je sljedeći, da tijelo teži da ostane u bolesti.

RSE: Taj tvoj nalazak puta za izlaz, što je bilo odlučujuće?

MIĆA: Počeo sam polako fizički da se gubim. Bio sam živi leš. Pomoglo mi je dosta društvo. Prelomni momenat je bio možda i te finansije, tih 5.000 eura koje u ovom momentu nije lako ni skupiti, da se razumijemo. Našli su se tu ti pravi prijatelji u pravo vrijeme. Ja sam se izliječio taj dan kada su me oni pitali „Hoćeš li da se liječiš?“. Kada sam priznao njima i sebi kada sam priznao da sam bolestan, ja sam se taj dan izliječio. S tim što sam otišao u Beograd na tu kliniku mjesec dana koja mi je dosta pomogla, a to jeste prolazak kroz tu fizičku krizu. To plaši svakog narkomana. Prvih par dana dok sam bio u bolnici to je i normalno. I sanja se droga i imaš malo nekih problemčića, ali sad zato što ja hoću da se izliječim, ja hoću da živim.

RSE: Kada si sa klinike došao u Pljevlja i vidio ove ulice i ćoškove na kojima si nalazio drogu, kako si razmišljao u tom času?

MIĆA: Ne samo ulice i ćoškove, nego čak sam se prva dva, tri dana sreo, sa dilerima se nijesam sreo jer ne želim više nikad da se sretnem, sreo sam se sa narkomanima koji su i dan danas u problemu i pokušao da ih edukujem, da ih ubijedim i da ih pošaljem tamo da vide mogu li išta uraditi, jer to želim sad, želim da se borim protiv toga. Jer, ako je mene uništilo, daj Bože ako jednog spasim ja sam napravio uspjeh.

RSE: Te tri godine kroz koje si prošao kako ih sad gledaš, kako posmatraš sebe u njima i kako se sjećaš tog vremena’

MIĆA: Znaš kako se sjećam? Ne mogu se sjetiti nijedne dobre stvari u svemu tome. Apsolutno nijedne. A pakao kroz koji sam prošao ne bih poželio nikome, a to je iz sata u sat. Čak i u zatvoru ti se desi neki fin trenutak, legneš da spavaš, a ja sam bio bez sna. Postoji jedan medeni mjesec droge koji traje, samo ime kaže, mjesec dana. Tu se čovjek osjeća „dobro“ i onda nastaje pakao. Ne uzimaš više drogu da bi ti bio lijepo, nego moraš da je uzmeš da bi mogao da ustaneš iz kreveta. Da bi mogao da funkcionišeš, da bih mogao da se s tobom pitam, da bih mogao da izađem uza stepenice, da uzmem šolju i popijem kafu. Bez heroina to ne bih mogao da uradim. Ne smijem da odem kući na spavanje, ako uopšte imam sna. Drugim riječima, sna ne bih imao ako nemam droge za ujutru. Spreman sam da prevrnem grad. Moram, da li me razumijete, ja moram.

RSE: Koliko je to zlo trenutno rasprostranjeno u Crnoj Gori?

MIĆA: Epidemija, što se tiče Crne Gore. To je jedna klasična epidemija. Takoreći, ima je na svakom koraku. Samo je treba suzbiti. Sav problem je da li država može da živi bez droge. Treba postaviti pitanje Skupštini Crne Gore, ako si me razumio. Još nijednom se nije pojavio u Skupštini Crne Gore problem narkomanije koji je zahvatio, koji je epidemija u Crnoj Gori. Time neka se pozabave jači ljudi i o tome pričaju.
XS
SM
MD
LG