Dostupni linkovi

logo-print

Najavljeni protesti povratnika i raseljenih


Povodom 11. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, javnosti se saopštenjem objavio Savez udruženja/udruga izbjeglih i raseljenih, čiju osnovnu ocjenu prenosimo u našoj emisiji.

Prema analizama Saveza udruženja izbjeglica i raseljenih lica BiH, 11 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, istinski se u svoje domove vratila samo jedna trećina od milion povratnika, prema podacima UNHCR-a.

„Neregulirano penziono i zdravstveno osiguranje, obrazovanje, zapošljavanje i niz drugih segmenata života utiču na povratak, tako da danas imamo u BiH gotovo čista etnička područja“, navodi se u saopćenju ovog saveza.

Nezbrinutim i prognanim licima, prema ocjeni saveza, nakon 11 godina života u miru, potrebno je obezbijediti dostojan život i time prekinuti agoniju čekanja na bolje dane.

U saopćenju se podsjeća da su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora potpisale krajem 1995. godine Opći okvirni sporazum za mir u BiH u kojem su od 11 članova – tri člana : 5, 6 i 7 izričito vezana za zaštitu izbjeglica, raseljenih lica i povratnika kroz ostvarivanje njihovih ljudskih i imovinskih prava, što je od vitalnog značaja za postizanje trajnog mira u Bosni i Hercegovini.

„Izgradnja BiH kao slobodne, multietničke i demokratske države usmjerene u pravcu integracije u članstvo Evropske unije, pokazuju da je riječ o procesu opterećenom brojnim problemima koji taj put usložnjavaju, a Bosnu i Hercegovinu i njene stanovnike na svim nivoima državne organizacije dodatno čine ,taocima' dosadašnjeg, neefikasnog i često neodgovornog obavljanja političkih funkcija od strane vlasti na svim nivoima“, kaže se u saopćenju.

Kako se navodi, u strukturi ukupnog stanovništva BiH, uz brojne druge, izdvaja se populacija izbjeglih, raseljenih i interno raseljenih, te povratnika, koja je poratno marginalizovana i ništa manje diskriminisana.

„Iz tog razloga, kroz Platformu izbjeglica, raseljenih lica i povratnika, Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica od novoizabranih vlasti u mandatu u naredne četiri godine traže ispunjenje devet postavljenih zahtjeva“, navodi se u saopćenju i dodaje:

„Ova kategorija stanovništva očekuje od državnih institucija da, uz pomoć donatora, vlastitim sredstvima i kreditnim zaduženjima kod svjetskih finansijskih institucija, riješe preostali dio najozbiljnijeg državnog problema, a to je dalja egzistencija, ne samo ove kategorije stanovništva, nego i stanovništva u cjelini.“

Upravo zbog dramatičnih problema s kojim su još uvijek suočeni povratnici, raseljeni i izbjeglice, udruženja okupljena u Savez izbjeglih i raseljenih BiH organizuju javne proteste.

Prvi je već održan u Foči, a za dva dana – 28. novembra – je najavljen i u Mostaru. Drugog decembra protestni skup biće održan u Bosanskoj Gradišci.

O razlozima okupljanja raseljenih Mostaraca govori Damir Cvitanović:

„Moramo jednostavno ponoviti ono što smo radili prije godinu dana, gdje se i pojavio naš gradonačelnik i na tom skupu izrekao silna obećanja. Nakon toga smo imali sastanak kod njega u uredu i opet je dao obećanja da će se nešto uraditi, da će se napraviti planovi i projekti u roku od godine dana. Evo godinu dana je isteklo, a nijedan projekat nije predočen, niti urađen.“

Što je još gore, evo punih 11 godina je od Dejtonskog sporazuma, a brojni problemi koji tište ove ljude, ne samo u Mostaru nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, su ostali.

„Mislim da je situacija svugdje ista. Za to je odgovorna politika. Znamo to na primjeru Mostara. Ovi ljudi koji su u Mostaru odgovorni da nešto započnu, da nešto urade u gradu Mostaru, ne čine ništa. Centralna zona grada apsolutno nikog ne zanima. Po završetku rata Evropska unija je izmislila taj distrikti i svi su digli ruke od njega; gradska uprava apsolutno ništa ne radi.“

Zbog toga, kao i drugih problema, Savez izbjeglica je pokrenuo svoju platformu još prije izbora, i sad nastoji podsjetiti one koji će preuzeti vlast na ispunjavanje tih obaveza.

„Mi s naše strane se možemo najviše zahvaliti gospođi Zukić koja nas je na neki način organizirala, i gospođi Amezi Kazić u Uredu ombudsmena u Mostaru. One pokušavaju animirati i međunarodnu zajednicu i dužnosnike Federacije BiH i dužnosnike Bosne i Hercegovine. Najavljeni su novi kontakti sa članovima Predsjedništva i nadam se da će oni nešto pokrenuti od vrha, ako već neće lokalni uticajni ljudi. Sve ostalo je bilo na nama. Naš protest je zakazan za utorak, 28. novembar, u 12:00 sati. Pozivam sve građane Mostara, bez obzira na to da li imaju problem ili ne, da dođu i daju nam potporu na ovom skupu, jer će i njima biti ugodnije živjeti u sređenom gradu. Centralna zona je užasna, poput Hirošime. Ovima koji dovode delegacije stranaca bih predložio da ih prvo odvedu u tu centralnu zonu da to vide. Čini mi se da oni tu centralnu zonu obilaze da bih ih odveli na mostove. U redu, mostovi se grade i spajaju ljude, ali ih više spajaju haustori i zgrade.“

Šta će biti osnovni zahtjevi na skupu povratnika, izbjeglih i raseljenih u Bosanskoj Gradišci, govori Enisa Suhonjić:

„Tema broj jedan će biti pravo na rad, regulisano Ustavom BiH, aneksom 4 Dejtonskog sporazuma i međunarodnom konvencijom. Bez tog prava, koje mi sad nemamo, nemamo nikakvih drugih prava. Ovo pravo nam je ukinuto 31. decembra 1991. godine, kada dolazi do protjerivanja, ubijanja, pljačkanja, prinudnog rada… Čak su i zakone regulisali tako da mi ne možemo ništa da uradimo. Od te 1992. godine pa do današnjeg dana su se obogatili oni koji su nas tjerali, ubijali, uzimali našu imovinu. Pri povratku je ista slika, s tim da imamo donatorska sredstva. Ali nas opet nema nigdje u zakonima, ni u pravu na rad, ni u povezivanju radnog staža, ni rješavanju pitanja radne obaveze, ni u regulativi na nivou BiH po pitanju zdravstvene i socijalne zaštite, po pitanju nastavnog programa u cijeloj BiH i tako dalje. A revizija je priča za sebe. Od porijekla imovine, privatizacije putem naših dionica i akcija, dioničarskog društva, donacija i svega toga. Nadam se da će se narod osvijestiti. Daćemo im kratak rok. Ne možemo više čekati jer je već prošlo 12 godina. Ukoliko za godinu dana ništa ne urade na državnom nivou, onda tražimo ukidanje viznog režima i idemo kud koji, pa im džaba zemlja bez naroda. Tu sliku ovdje već imamo. Mladi bježe gdje god mogu, stariji umiru jer nemaju sredstava za liječenje. Nema posla, nema ničega. Jednostavno, ne postojimo. Mi smo samo poreski obveznici bez ikakvih drugih prava. Borićemo se za prava ovakve populacije u BiH ma ko to bio.“

Upravo prema tome je usmjerena i Platforma Saveza izbjeglica.

„Jeste. To su agresori nad narodom, agresori koji uništavaju naš narod. Ništa se ne rješava, iz godine u godinu se isto priča, iste pljačke se rade za koje se ne odlazi u zatvor… Ovakvo stanje im prosto odgovara. Ista je slika i u Gradišci i u Prijedoru i u Mostaru… Mislim da je malo lakše u Federaciji BiH. Ovdje su privilegirani oni koji su se opredijelili da ostanu, date su im kuće, placevi, buvljaci i sve ostalo.“

Cilj ovog vašeg protestnog skupa je, dakle, ostvarenje bar nekih prava.

„Da, osnovnih ljudskih prava – prava na rad. Mi kao da smo proglašeni mrtvima, nas nema nigdje u zakonima, ne možemo nigdje ništa ostvariti. Kamo god da se obratimo, zatvorena su nam vrata. Zakoni nam nisu bili dostupni. Ja sam evo tek juče saznala značenje člana 152 Zakona o radu Republike Srpske.“

* * * * *

Jela i Stjepan Soldo, konačno su se nakon desetak godina izbjeglištva i četiri godine života u kući rođaka u rodnom selu, uselili u obnovljenu kuću u Pokojištu, opština Konjic.

Jelu smo zatekli u razgovoru s komšijama, koji su došli, kako se to kaže „na naselje“ i da joj pomognu pri useljenju:

„Ostalo mi je još samo da opremim kuću. Ali malo-pomalo. Velika mi je kuća bila, ali ništa nije ostalo. Pomoći će mi ove dobre žene. Evo šporet su mi dotjerale, sudoper… Mnogo su mi pomogle. Bog vam svima dao zdravlja.“

Za vrijeme izbjeglištva, Solde su promijenile brojna mjesta boravka:

„Prvo smo bili u Pokojištu, onda četiri mjeseca u Zaslivlju tamo preko Neretve, iz Zaslivlja smo prešli u Ljubuško i tu ostali tri mjeseca, iz Ljubuškog su nas otjerali na Korčulu, s Korčule smo otišli djeci u Sloveniju gdje smo bili tri mjeseca. Nakon povratka iz Slovenije smo pet godina proveli u vagonima u Čapljini. U vagonima smo živjeli nas 400. Ljeti izgorje od vrućine, a zimi se smrzavaš od studeni. Zimi bi se u deku zamotali i po cijeli dan tako, a ljeti sjedneš u hlad i ne mičeš. A zmije navalile odozgo od onih stijena… Onda smo došli u Morugu, između Bune i Čapljine, gdje smo bili dvije godine. Iz Moruge smo došli ovdje u Pokojište. Eto koliko smo se puta premještali. Najgore mi je bilo tamo na moru. Kad si išao po vodu, morao si na trajekt. Bila je slaba hrana – one male ribice. Stave kazan onih ribica i donesu ti u ovalu. Ja to nisam mogla smislit da jedem. Sada smo konačno u svojoj kući. Hvala vam svima koji ste vodili računa o meni. Ima već četiri godine kako smo došli. Drago mi je što su mi kuću napravili, lijepo mi je. Mnogo im se zahvaljujem svima.“

Još malo namještaja, pa će radost u novom domu porodice Soldo biti potpuna:

„Da imam samo jednu malu vitrinicu bilo bi mi dovoljno. Biće, ako Bog da. Dok je vas dobrih ljudi, biće. Ne mogu mnogo tražiti od djece kad i ona imaju svoju djecu. Ja gledam da oni imaju, a ja ću kako god. Kažem ja njima: ,Djeco, brinite vi za svoje familije‘. Ja imam kravu pa ću nekako.“

* * * * *

U današnjoj emisiji nastavljamo našu tribinu o potrebi raspuštanja kolektivnih izbjegličkih centara, odnosno pronalaženju trajnih rješenja za njihove korisnike. Upravo takav naziv nosi projekat humanitarne organizacije CRS, o čemu govori predsjednik Skupštine opštine Bratunac Refik Begić:

„Povratak na ranije mjesto prebivališta nije samo puki povratak, nije samo obnova kuće, već obnova kompletnog života. Prije nego što se obnovi kuća potrebno je uraditi nekoliko stvari. Zbog svega što nam se desilo, te ružne prošlosti koju smo proživjeli, potrebno je ohrabriti ljude da ostvare ponovnu komunikaciju sa susjedima, da obnove te svoje veze. Nakon obnove kuće i povratka, potrebno je obezbijediti egzistenciju na tom području. Naravno, sve to prate određene poteškoće. Ovaj projekat CRS-a, sa svim ovim sadržajima znači puno za te porodice i daje im jednu sigurniju i izvjesniju budućnost u mjestima povratka. Želim napomenuti da se na područje opštine Bratunac do sada vratilo blizu 7.000 ljudi. Ali ono što je interesantno jeste da još uvijek 1.400 zahtjeva od ove godine nismo uspjeli riješiti. Većina tih ljudi se nalazi na području Federacije BiH – u sarajevskom, tuzlanskom, zeničko-dobojskom kantonu, i mi ćemo nastojati da i dalje upoznajemo javnost s potrebama na području opštine Bratunac. Naravno, računamo i na podršku CRS-a u nastavku ovog projekta. Ove godine smo na područje opštine Bratunac vratili 24 obitelji u sklopu ovog projekta. A što se tiče obnove kuća, ove godine smo uspjeli obnoviti 320 kuća na području opštine Bratunac, što predstavlja jednu četvrtinu potreba koje su iskazane u ovoj godini. I mi kao administrativni ljudi na lokalnom nivou pokušavamo afirmisati i iskazati potrebe kako UNHCR-u tako i drugim međunarodnim organizacijama, a isto tako i ambasadama koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Pokušavamo predstaviti realnu sliku i realne potrebe na terenu, dakle upozoriti da još uvijek ima potrebe za ulaganjima, kako u obnovu i u infrastrukturu, tako i u sve ostale sadržaje koji povratak čine povratkom. Drago nam je da se u zadnje vrijeme odazivaju. Nedavno smo dobili lijepu vijest od predstavnika holandske ambasade da će se nastaviti ovaj projekat CRS-a. Tu je i projekat Mercy Corpsa, doniran od Evropske unije u sklopu projekta CARDS. Takođe očekujemo podršku švedske organizacije SIDA. Tu je i švicarski Caritas koji je ovih dana raspisao jedan javni poziv za obnovu i rekonstrukciju kuća u nekoliko opština u istočnoj Bosni. Mislim da sve to doprinosi poboljšanju stanja i uslova života povratnika.“

* * * * *

Povratnici u mjesne zajednice Jošanica i Kaludrani u opštini Zvornik, vjeruju da će se poboljšati uslovi života. Tome u prilog ide činjenica da je nedavno u Jošanici asfaltiran dio lokalnog puta, o čemu govori Mensur Bečić:

„Problem koji još nismo riješili je dogradnja mosta na lokalnom putu ka naseljeno mjestu. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Uglavnom dominira poljoprivreda, ljudi rade da bi se prehranili. Velika je nezaposlenost mladih ljudi i imam osjećaj da se oko tog problema malo ko brine. Na zboru građana smo pokrenuli inicijativu da se formira zemljoradnička zadruga na ovom prostoru, gdje bi jedan dio povratnika mogao naći uposlenje i stvorila bi se jedna garancija za nas poljoprivrednike koji nešto radimo i koji nešto proizvodimo.“

U Mjesnoj zajednici Kaludrani, počelo je postavljanje novog asfalta, koji će takođe puno značiti za povratnike. Fadil Halilović podsjeća, kako je nekada sve bilo drugačije:

„Živjelo se normalno. Imali smo vodu, telefon, struju. Najveći problem je put, a put povezuje ljude. Počeo je evo danas da se radi. Nemamo nijedne trgovine. Svega dva učenika iz Kaludrana idu u školu jer nema prevoza. Zbog toga je put od velikog značaja za Kaludrane, da bi se vratila djeca, djeca su budućnost. Mislim da će Kaludrani da ožive, da će tu da se otvori koja trgovina. Niko nikada nije došao da nas pita kako nam je, od čega živimo, koliko nas ima.“
XS
SM
MD
LG