Peti kongres Socijalitičke narodne partije izabrao je Srđana Milića za partijskog predsjednika. Novi stranački prvak, četrdesetjednogodišnji Milić, dobio je dvostruko više glasova od protivkandidata, Pešića i Globarevića, dvojice iz ešalona stare partijske garniture.
Glasanje za stranačkog lidera ujedno bila i vrlo jasna poruka partijske baze: članstvo SNP-a hoće nove ljude i hoće novu šansu da partija ponovo bude ponovo jaka.
Sad valja rastumačiti: da li personalne promjene najavljuju stvarne promjene unutar Socijalističke narodne partije?
Ponekad procedura, sama forma, može da govori o sadržini. Način na koji su obavljene krupne kadrovske promjene na kongersu SNP-a u nedjelju liči na ponašanje ozbiljne partije. Stari lider Predrag Bulatović javno je pozdravio Milićev izbor za novog predsjednika stranke, čak su i protivkandidati, Pešić i Globarević, sportski priznali poraz i najavili kooperativnost. Tiho, bez vike i partijskih čistki: odavno nije mirnije primopredaje vlasti i to je znak zdravlja stranke.
Osim toga, kongres SNP-a je, po prvi put, pozdravio i predstavnik Đukanovićeve DPS što najavljuje lagano smirivanje tenzija između dvije velike partije koje su godinama unazad lomile Crnu Goru. I to je signal novih vjetrova u SNP-u.
Samo, ne treba se zavaravati: prosta promjena lidera neće biti dovoljna. Težak je zadatak pred novim rukovodstvom Socijalističke narodne partije. Tokom posljednje decenije ta je stranke postala predvodnik borbe protiv Đukanovića ali je – tumarajući između različitih interese raznorodnih opozicionih stranaka – izgubila vlastiti identitet.
Danas je SNP stranka čiji članovi ne priznaju ni himnu ni zastavu ni druga državna obilježja a pričaju o državi Crnoj Gori; govore o građanskom liku partije ali i dalje okreću glavu od crnogorskih manjina...
Drugim riječima: SNP je predvodeći prosrpsku opoziciju zalutala u srpski politički korpus iako nije srpska stranka.
Ako hoće da preživi i postane jaka i programski prepoznatljiva partija, SNP ima samo jedan put: da se u budućnosti pozicionira kao građanska opoziciona stranka.
Dakle, ne samo kao protivnik DPS-a i svakako ne kao opozicija koja je protiv države, nego kao partija koja je spremna da gradi bolju državu i da u tom cilju sarađuje sa kolegama iz opozicije ali i sa vlašću ako treba.
Zato jučerašnji kongres – osim pozitivnih strana - ima i jednu mrlju: usvajanje rezolucije u kojoj se bjanko odbacuje bilo kakva saradnja sa partijama na vlasti. To na prvi pogled djejule fajterski i možda su ljudi iz vrha SNP-a željeli da tako pokažu svoju opozicionu dosljednost u borbi protiv režima.
U suštini - to je znak nezrelosti. Milić i nova partijska garnitura u SNP-u moraju da naprave preokret: njihova partija može da preživi – ne samo ako radi protiv vlasti – već ako je spremna da – kada je to u interesu građana – ponekad sarađuje sa vlastima.
Samo ako je interes njenih građana ideja vodilja stranačke politike, onda SNP ima bolju budućnost.
Glasanje za stranačkog lidera ujedno bila i vrlo jasna poruka partijske baze: članstvo SNP-a hoće nove ljude i hoće novu šansu da partija ponovo bude ponovo jaka.
Sad valja rastumačiti: da li personalne promjene najavljuju stvarne promjene unutar Socijalističke narodne partije?
Ponekad procedura, sama forma, može da govori o sadržini. Način na koji su obavljene krupne kadrovske promjene na kongersu SNP-a u nedjelju liči na ponašanje ozbiljne partije. Stari lider Predrag Bulatović javno je pozdravio Milićev izbor za novog predsjednika stranke, čak su i protivkandidati, Pešić i Globarević, sportski priznali poraz i najavili kooperativnost. Tiho, bez vike i partijskih čistki: odavno nije mirnije primopredaje vlasti i to je znak zdravlja stranke.
Osim toga, kongres SNP-a je, po prvi put, pozdravio i predstavnik Đukanovićeve DPS što najavljuje lagano smirivanje tenzija između dvije velike partije koje su godinama unazad lomile Crnu Goru. I to je signal novih vjetrova u SNP-u.
Samo, ne treba se zavaravati: prosta promjena lidera neće biti dovoljna. Težak je zadatak pred novim rukovodstvom Socijalističke narodne partije. Tokom posljednje decenije ta je stranke postala predvodnik borbe protiv Đukanovića ali je – tumarajući između različitih interese raznorodnih opozicionih stranaka – izgubila vlastiti identitet.
Danas je SNP stranka čiji članovi ne priznaju ni himnu ni zastavu ni druga državna obilježja a pričaju o državi Crnoj Gori; govore o građanskom liku partije ali i dalje okreću glavu od crnogorskih manjina...
Drugim riječima: SNP je predvodeći prosrpsku opoziciju zalutala u srpski politički korpus iako nije srpska stranka.
Ako hoće da preživi i postane jaka i programski prepoznatljiva partija, SNP ima samo jedan put: da se u budućnosti pozicionira kao građanska opoziciona stranka.
Dakle, ne samo kao protivnik DPS-a i svakako ne kao opozicija koja je protiv države, nego kao partija koja je spremna da gradi bolju državu i da u tom cilju sarađuje sa kolegama iz opozicije ali i sa vlašću ako treba.
Zato jučerašnji kongres – osim pozitivnih strana - ima i jednu mrlju: usvajanje rezolucije u kojoj se bjanko odbacuje bilo kakva saradnja sa partijama na vlasti. To na prvi pogled djejule fajterski i možda su ljudi iz vrha SNP-a željeli da tako pokažu svoju opozicionu dosljednost u borbi protiv režima.
U suštini - to je znak nezrelosti. Milić i nova partijska garnitura u SNP-u moraju da naprave preokret: njihova partija može da preživi – ne samo ako radi protiv vlasti – već ako je spremna da – kada je to u interesu građana – ponekad sarađuje sa vlastima.
Samo ako je interes njenih građana ideja vodilja stranačke politike, onda SNP ima bolju budućnost.
