RSE: Da li je kasno za lustraciju u Crnoj Gori, ili je obnovom nezavisnosti dobivena još jedna šansa za taj proces?
KOPRIVICA: Mislim da za to nikada nije kasno. Zločini nikada ne zastarijevaju. Mislim da je dobijanjem samostalnosti Crna Gora sada u prednosti da i to uradi. A da li će, to će poslije da se vidi, mada ja sumnjam jer je i do sada bilo vremena. Bilo je dosta inicijativa, ali, na žalost, o tome niko nije vodio računa.
RSE: Ko bi trebao biti inicijalna tačka tog procesa i gdje je u cijeloj toj stvari novinarstvo?
KOPRIVICA: Možda bi sada to trebale da iniciraju nevladine organizacije, na primjer Helsinški komitet za ljudska prava i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima, pošto je od vlasti to teško očekivati. Po mom mišljenju, tu bi neizostavno trebale da sudjeluju i novinarske organizacije. Mi smo nešto pokušavali kroz naša udruženja i ostale asocijacije novinara, ali ni to nije dalo nikakve rezultate. Novinari, koji su bili dokazani ratni huškači tokom ratnog perioda, i dalje su ostali na svoji mjestima. Imam loše iskustvo sa njima. Trinaest godina se sudim sa grupom novinara koji su pisali ratno-huškačke tekstove. Po mom mišljenju, prvo je počelo ubijanje riječima, pa onda mecima.
RSE: Što se desilo sa kaznom koju ste gospodinu Milanu Stojoviću morali platiti za duševne bolove? Čini mi se da je riječ o 10 hiljada eura?
KOPRIVICA: Još je nisam platio i nadam se da neću. Tužbu protiv mene je podnio on, zajedno sa njegovim kolegom, a ne mojim, Miloradom Boškovićem iz Pobjede. Ne mogu da kažem da su to moje kolege. Taj sudski proces traje 13 godina. Osuđivan sam nekoliko puta i posljednji iznos je 10 hiljada eura. Na to sam se žalio i žalba je kod Višeg suda, tako da čekam ishod presude.
RSE: Riječ je o tužbi zbog vašeg teksta u kojem ste objavili da je gospodin Milan Stojović jedan od novinara iz Crne Gore koji su tuženi pred Hagom.
KOPRIVICA: Informacija je glasila da se u spisima Haškog suda nalazi 16 novinara iz Crne Gore zbog ratno-huškačkog novinarstva i da će odgovarati pred Haškim sudom. Imao sam za to tri vrste dokaza, ali ih sud nije uvažio. Ispostavilo se da se oni, ni do dan danas, nisu našli pred Haškim sudom. Vjerovatno i neće. Iz Haškog suda sam dobio potvrdu da se nalazi 80 hiljada imena u spisima Haškog suda, među kojima i jedna veća grupa novinara iz Crne Gore. Sudije to nisu htjele da uvaže. Suđenje je počelo 1994. godine i taj se proces pretvorio u politički proces, pošto sam tada bio glavni urednik opozicionog nedjeljnika Liberal i radio sam u nezavisnom nedjeljniku Monitor, a sudije su pripadale tadašnjem jedinstvenom DPS-u. Nisu profesionalno sudile, tako da sam bio žrtva političkih igara i namještaljki. Tako se taj proces odugovlačio. Kako se Crna Gora demokratizovala, kako je došlo do raspada DPS-a, tako su se sudije nalazile na raznim stranama. Istovremeno sam imao osam sudskih procesa jer su i sudije vidjele da su pogriješile.
RSE: Ima li zastarijevanja u sudstvu?
KOPRIVICA: Ima, ali sam tražio da se to ne odugovlači da se svi ti procesi spoje u jedan. Dešavalo mi se da dnevno i po dva puta sjedam na optuženičku klupu. Do sada sam sjedao na optuženičku klupu oko 200 puta za tih 13 godina. Tražio sam da me odmah osude, ako misle da sam kriv. Nudio sam im njihove tekstove. Vrlo lako se moglo dokazati da su oni pisali ratno-huškačke tekstove. Tražio sam i ekspertizu medijskih eksperata i ako medijski eksperti, koji mogu biti odakle god hoće, dokažu da ti ljudi nisu pisali ratno-huškačke tekstove, neka me osude. Inače, protiv-vrijednost svih tih osam tužbi, kada bi se pretvorila u zatvorske kazne, iznosila bi oko 117 godina zatvora. Najveća tužba, koju je Pobjeda protiv mene podnijela za odštetu za duševne patnje, iznosila je 15 miliona dinara, a to je po tadašnjem crnom kursu bilo 15 miliona maraka. Sudija je tužbu odbacio kao neosnovanu.
RSE: Zbog čega u Crnoj Gori ne počinje proces pravog suočavanja sa nedavnom prošlošću i učešćem Crne Gore u svim dešavanjima na Balkanu tokom devedesetih godina? Napisali ste jednu knjigu "Sve bilo je meta", o dubrovačkom ratištu. Pisali ste da se dešavalo da čovjek ubije mačku i kaže to je bila ustaška mačka. Imate li podatak koliko je ta knjiga čitana u Crnoj Gori?
KOPRIVICA: Knjiga je vrlo čitana u Crnoj Gori i stigla je na svih pet kontinenata. Dok je trajao rat, 1992. godine, objavljeni su izvodi u vidu feljtona u četiri nastavka u Monitoru. Prije dvije godine je izašlo drugo, prošireno izdanje, u Podgorici, a nekoliko mjeseci kasnije i u Zagrebu. Pored ostalog, sarajevsko Oslobođenje i beogradski Danas su je objavili kao feljton. To je bio jedan moj doprinos suočavanju Crne Gore sa prošlošću. Mislim da vlasti, koja se vrlo malo izmijenila u posljednjih 17 godina, nije odgovaralo da se Crna Gora suoči sa prošlošću. To su bile neke formalnosti u vidu izvinjenja, ali Crna Gora i dalje nosi jednu vrlo tešku hipoteku iz ratnog perioda, nekih kriminalnih i tragičnih događaja, kao što su deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Mislim da će proći još dosta vremena dok Crna Gora smogne demokratske snage i političke volje da se suoči sa nedavnom prošlošću.
RSE: Između dva suđenja, o čemu stignete da pišete?
KOPRIVICA: Stalno sam zaposlen u prvom crnogorskom nezavisnom nedjeljniku Monitor. Radim i za sarajevsko Oslobođenje. Tu sam i počeo svoju novinarsku karijeru prije 35 godina. Radim i za beogradski Danas. Imam još dosta energije, volim novinarstvo i ne znam ništa drugo da radim, ali sebe ne smatram nekim dobrim novinarom. Kada vidim kako pišu moje kolege u drugim medijima i van Crne Gore, onda mi dođe i da ne pišem.
KOPRIVICA: Mislim da za to nikada nije kasno. Zločini nikada ne zastarijevaju. Mislim da je dobijanjem samostalnosti Crna Gora sada u prednosti da i to uradi. A da li će, to će poslije da se vidi, mada ja sumnjam jer je i do sada bilo vremena. Bilo je dosta inicijativa, ali, na žalost, o tome niko nije vodio računa.
RSE: Ko bi trebao biti inicijalna tačka tog procesa i gdje je u cijeloj toj stvari novinarstvo?
KOPRIVICA: Možda bi sada to trebale da iniciraju nevladine organizacije, na primjer Helsinški komitet za ljudska prava i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima, pošto je od vlasti to teško očekivati. Po mom mišljenju, tu bi neizostavno trebale da sudjeluju i novinarske organizacije. Mi smo nešto pokušavali kroz naša udruženja i ostale asocijacije novinara, ali ni to nije dalo nikakve rezultate. Novinari, koji su bili dokazani ratni huškači tokom ratnog perioda, i dalje su ostali na svoji mjestima. Imam loše iskustvo sa njima. Trinaest godina se sudim sa grupom novinara koji su pisali ratno-huškačke tekstove. Po mom mišljenju, prvo je počelo ubijanje riječima, pa onda mecima.
RSE: Što se desilo sa kaznom koju ste gospodinu Milanu Stojoviću morali platiti za duševne bolove? Čini mi se da je riječ o 10 hiljada eura?
KOPRIVICA: Još je nisam platio i nadam se da neću. Tužbu protiv mene je podnio on, zajedno sa njegovim kolegom, a ne mojim, Miloradom Boškovićem iz Pobjede. Ne mogu da kažem da su to moje kolege. Taj sudski proces traje 13 godina. Osuđivan sam nekoliko puta i posljednji iznos je 10 hiljada eura. Na to sam se žalio i žalba je kod Višeg suda, tako da čekam ishod presude.
RSE: Riječ je o tužbi zbog vašeg teksta u kojem ste objavili da je gospodin Milan Stojović jedan od novinara iz Crne Gore koji su tuženi pred Hagom.
KOPRIVICA: Informacija je glasila da se u spisima Haškog suda nalazi 16 novinara iz Crne Gore zbog ratno-huškačkog novinarstva i da će odgovarati pred Haškim sudom. Imao sam za to tri vrste dokaza, ali ih sud nije uvažio. Ispostavilo se da se oni, ni do dan danas, nisu našli pred Haškim sudom. Vjerovatno i neće. Iz Haškog suda sam dobio potvrdu da se nalazi 80 hiljada imena u spisima Haškog suda, među kojima i jedna veća grupa novinara iz Crne Gore. Sudije to nisu htjele da uvaže. Suđenje je počelo 1994. godine i taj se proces pretvorio u politički proces, pošto sam tada bio glavni urednik opozicionog nedjeljnika Liberal i radio sam u nezavisnom nedjeljniku Monitor, a sudije su pripadale tadašnjem jedinstvenom DPS-u. Nisu profesionalno sudile, tako da sam bio žrtva političkih igara i namještaljki. Tako se taj proces odugovlačio. Kako se Crna Gora demokratizovala, kako je došlo do raspada DPS-a, tako su se sudije nalazile na raznim stranama. Istovremeno sam imao osam sudskih procesa jer su i sudije vidjele da su pogriješile.
RSE: Ima li zastarijevanja u sudstvu?
KOPRIVICA: Ima, ali sam tražio da se to ne odugovlači da se svi ti procesi spoje u jedan. Dešavalo mi se da dnevno i po dva puta sjedam na optuženičku klupu. Do sada sam sjedao na optuženičku klupu oko 200 puta za tih 13 godina. Tražio sam da me odmah osude, ako misle da sam kriv. Nudio sam im njihove tekstove. Vrlo lako se moglo dokazati da su oni pisali ratno-huškačke tekstove. Tražio sam i ekspertizu medijskih eksperata i ako medijski eksperti, koji mogu biti odakle god hoće, dokažu da ti ljudi nisu pisali ratno-huškačke tekstove, neka me osude. Inače, protiv-vrijednost svih tih osam tužbi, kada bi se pretvorila u zatvorske kazne, iznosila bi oko 117 godina zatvora. Najveća tužba, koju je Pobjeda protiv mene podnijela za odštetu za duševne patnje, iznosila je 15 miliona dinara, a to je po tadašnjem crnom kursu bilo 15 miliona maraka. Sudija je tužbu odbacio kao neosnovanu.
RSE: Zbog čega u Crnoj Gori ne počinje proces pravog suočavanja sa nedavnom prošlošću i učešćem Crne Gore u svim dešavanjima na Balkanu tokom devedesetih godina? Napisali ste jednu knjigu "Sve bilo je meta", o dubrovačkom ratištu. Pisali ste da se dešavalo da čovjek ubije mačku i kaže to je bila ustaška mačka. Imate li podatak koliko je ta knjiga čitana u Crnoj Gori?
KOPRIVICA: Knjiga je vrlo čitana u Crnoj Gori i stigla je na svih pet kontinenata. Dok je trajao rat, 1992. godine, objavljeni su izvodi u vidu feljtona u četiri nastavka u Monitoru. Prije dvije godine je izašlo drugo, prošireno izdanje, u Podgorici, a nekoliko mjeseci kasnije i u Zagrebu. Pored ostalog, sarajevsko Oslobođenje i beogradski Danas su je objavili kao feljton. To je bio jedan moj doprinos suočavanju Crne Gore sa prošlošću. Mislim da vlasti, koja se vrlo malo izmijenila u posljednjih 17 godina, nije odgovaralo da se Crna Gora suoči sa prošlošću. To su bile neke formalnosti u vidu izvinjenja, ali Crna Gora i dalje nosi jednu vrlo tešku hipoteku iz ratnog perioda, nekih kriminalnih i tragičnih događaja, kao što su deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Mislim da će proći još dosta vremena dok Crna Gora smogne demokratske snage i političke volje da se suoči sa nedavnom prošlošću.
RSE: Između dva suđenja, o čemu stignete da pišete?
KOPRIVICA: Stalno sam zaposlen u prvom crnogorskom nezavisnom nedjeljniku Monitor. Radim i za sarajevsko Oslobođenje. Tu sam i počeo svoju novinarsku karijeru prije 35 godina. Radim i za beogradski Danas. Imam još dosta energije, volim novinarstvo i ne znam ništa drugo da radim, ali sebe ne smatram nekim dobrim novinarom. Kada vidim kako pišu moje kolege u drugim medijima i van Crne Gore, onda mi dođe i da ne pišem.
