RSE: Gospodine Ceroviću, da započnemo ovaj razgovor događajem koji je na neki način obilježio proteklu nedjelju. Mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije, koji je u predreferendumskim godinama negirao postojanje crnogorske nacije i države, ustao je prilikom intoniranja himne koju prosrpska opozicija ingnoriše. Neki su taj gest doživjeli kao kurtoazan i protokolaran, a drugi su u njemu prepoznali interes i ambiciju Srpske pravoslavne crkve da i u samostalnoj Crnoj Gori zadrži osvojenu poziciju i privilegije. Kako ste Vi to protumačili?
CEROVIĆ: Kao prvo, ja ne držim da je taj gest gospodina Amfilohija od naročitog značaja. Poznato je da gospodin Amfilohije ima vrlo velike trgovačke interese u opštini Budva. Drugo, on je dobio plac za gradnju velikog hrama usred Budve. On odgovara na ljubaznost, odnosno predusretljivost budvanskog rukovodstva. On se nalazio u kontekstu kad bi bio jedini čovjek koji nije ustao. On toliko nije smio sebi dozvoliti. Ja taj njegov čin ne uzimam suviše ozbiljno, niti smatram da se jednim takvim gestom Amfilohije može amnestirati za niz zločinstava prema crnogorskoj naciji, državi, kulturi, crkvi. On je opterećen mnogim grijehovima, da ne govorimo o ratnom periodu, da ne govorimo o tome kako se guslalo na Palama i kako se podsticalo krvoproliće, da govorimo samo o tome kolike devastacije su napravljene na crnogorskim pravoslavnim hramovima, koliko je napora i koliko novca uloženo da bi se dokazalo da to nije crnogorska tradicija, nego da je to srpska graditeljska crkvena tradicija. Koliko je tu, ne samo devastacije, nego koliko je preinačenja napravljeno, a da ne govorimo o tome kakav je odnos mitropolita Amfilohija prema crnogorskoj naciji. Zamislite kad on kaže “Crnogorci su debelocrevci i bušmani”. Ne mogu se takve izjave zaboraviti, niti to da treba sve Crnogorce, odnosno navodno Dukljane prikovati za most. Ta istorija Amfilohijevih grijehova i Amfilohijevih zločina i Amfilohijevih imperijalnih pokušaja da se Crna Gora potpuno asimilira i da joj se promijeni nacionalni kod, nacionalni identitet, to je suviše duga istorija. Postoji i knjiga koja se zove “Sto nedjela mitropolita Amfilohija”. S jedne strane tu je mitropolit Amfilohije, ali s druge strane to je temeljna odrednica Srpske crkvene politike u Crnoj Gori. Ne zaboravite da oni gdje god postoji Srpska prvoslavna crkva smatraju to srpskim zemljama. To je jedan imperijalni zahvat, to je jedno siledžijstvo koje nije poznato u drugim crkvama.
RSE: Da li mislite da bi neki ljudi u crnogorskoj vlasti ipak bili voljni da zaborave to i takvo činjenje mitropolita Amfilohija Srpake pravoslavne crkve u Crnoj Gori?
CEROVIĆ: Vlast je dugo trgovala sa Amfilohijem i dugu mu opraštala mnoge stvari i dugo se zamijerala crnogorskom biračkom tijelu i dugo stvarala ogorčenje u crnogorskoj intelektualnoj javnosti. Ja mislim da se to više ne smije činiti i mislim da sad, kada se formira Ustav države, kada se donosi Ustav, da će se morati, ma kako, vidjećemo kako će se formulisati, ali Crnogorska pravoslavna crkva mora imati svoje mjesto, jer to je institucija značajnija od crnogorske države jer je to istovremeno bila država. Crkvena vlast je bila i svjetovna vlast čitava dva vijeka praktično. Nama je u Cetinjskom manastiru i istoja države i istorija crkve. Ne možemo mi jednostavno reći da to pripada nekom drugom narodu i nekoj drugoj crkvenoj organizaciji. I sada kada vidite s kolikom upornošću mitropolit Amfilohije i uopšte Srpska pravoslavna crkva nasrće na to nasljeđe, s kolikom upornošću pokušava da ubijedi Crnogorce da nijesu ono što su, onda su to grijehovi koji jednostavno ulaze u antologiju zločinstava.
RSE: Pitanje crkve je jedna od stavki koja koči donošenje novog Ustava, a iz relevantnih međunarodnih organizacija poput Savjeta Evrope preporučuje se da bi crnogorska i srpska pravoslavna crkva trebale da sjednu za pregovarački sto. Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je otišao i korak dalje i pozvao na ujedinjenje građana pravoslavne vjeroispovijesti, što je protumačeno i kao poziv na ujedinjenje crkava. Kakav je Vaš stav o tome?
CEROVIĆ: Ono što znam i pouzdano znam, Srpska crkva odbija svaku mogućnost da sjedne za isti sto sa Crnogorskom ckrvom. Od nje to ne možemo očekivati s obzirom na njenu ukupnu prirodu i njen nesrećni pedigre. To jednostavno nije moguće. Ali, to što predlažu iz Evrope i to što predlažu čak i iz drugih crkava vrlo je logično i vrlo je demokratski, ali je i vrlo veliko pitanje da li je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori spremna da taj demokratski izazov prihvati.
RSE: Priča oko lustracije već dugo je aktuelna u Crnoj Gori. Nadovezujem se, naravno, na ovu temu. Koliko je, po Vama, taj proces neophodan i kada je u pitanju crkva i politika, pa i novinarstvo? Poznato je da su u javnom servisu, gdje ste predsjednik Upravnog odbora i dalje aktivni i eksponirani ljudi koji su početkom devedesetih širili ratni požar. Da li to činjenje smije biti zaboravljeno ili možemo krenuti naprijed tek kada poravnamo te račune iz prošlosti?
CEROVIĆ: Mislim da je stepen lustracije crnogorskog društva, bez obzira što još nema Zakona o lustraciji, stepen lustracije crnogorskog društva u odnosu na događaje o kojima govorite, mislim da je to pravo mjerilo sazrijevanja crnogorskog društva, njegove zrelosti. Nema razgovora o tome da su u tim godinama opšte fašizacije da je bilo novinara koji su iz straha da ne izgube radno mjesto, ipak sarađivali i nešto činili. Međutim, kada je riječ o onim koji su bili vodeći, koji su bili ideolozi mržnje, koji su bili ideolozi fašizacije na ovom prostoru, ti ljudi ne smiju dolaziti na mjesta gdje se odlučuje o ključnim stvarima, prije svega o vaspitanju građana. U krajnjem slučaju, mediji su i obrazovna i vaspitna institucija. Ipak, taj proces je u javnom servisu postepeno pravljen u pozitivnom smislu. Možda se nađe poneko, ali to više nijesu ljudi na ključnim mjestima. To su ljudi koji obavljaju svoj posao, a neki od njih su i shvatili težinu svojih zabluda i nijesu se u krajnjem slučaju previše ogriješili kao izvjesne osobe, kao Emilo Labudović i tako dalje.
RSE. Koliko je uopšte, po Vama, u Crnoj Gori prisutna kritička misao? Ako izuzmemo opozicione političke partije i pojedine nevladine organizacije kojima je u opisu posla da komentarišu aktuelnosti, društvene pojave i fenomene, primijećuje se da je, posebno nakon obnove državnosti, sve manje intelektualaca koji razmišljaju naglas. Da li se slažete i kako to objašnjavate?
CEROVIĆ: Opozicija je uglavnom koncentrisana na borbu protiv organizovanog kriminala, borbu protiv eventualnih spornih privatizacija, ali u ovom smislu o kome govorimo o lustraciji dio opozicije nije spreman da u tu priču uđe, nije spreman da nešto u tom smislu uradi i taj dio opozicije, prije svega mislim na Srpsku listu, je stalno koncentrisan na odbranu onih koji su se debelo ogriješili o Crnu Goru, crnogorsko društvo, crnogorske građane i naravno da ne govorimo građane u našem susjedstvu od Dubrovnika, pa da idemo dalje. Mi nemamo tu pomoć opozicije. Druga je stvar koliko je vladajući dio spreman da pravi odlučne korake u tom pravcu. Negdje su oni napravljeni, a negdje se stvari nalaze na početku i ne pokazuju dovoljno kritičke svijesti jer je to mjerilo ozdravljenja crnogorskog društva i njegovog eventualnog puta prema Evropskoj uniji.
RSE: Da li i Vi imate taj utisak da se intelektualna elita nekako utišala u ovoj postreferendumskoj eri? Te glasove smo čuli, naročito u vrijeme nacionalnog naboja i rješavanja državnog statusa Crne Gore.
CEROVIĆ: Mislim da imate pravo.Velika energija je uložena u to da se osvoji samostalna država, da se osvoji državni status suverenog subjekta, pa se i na neki način i ta inteligencija koja se zdušno zalagala za to tolike godine zadovoljila tom činjenicom, a onda malo i zamorila. Međutim, ne smiju se stvari zaboravljati. Jedno civilizovano društvo ne smije zaboravljati vlastite stramputice, jer je svijest o vlastitim stranputicama najbolja garancija da će se dalje kretati nekim otriježnjujućim putevima.
RSE: Da li u Crnoj Gori i u crnogorskom društvu primijećujete i neke nove stranputice nakon obnove državnosti? Da li i na to moramo obratiti pažnju?
CEROVIĆ: Apsolutno. Mislite u tom smislu prema tradiciji devedesetih?
RSE: Ne. Mislim u novom, razvojnom smislu.
CEROVIĆ: Crna Gora se odjedanput, poslije 80 godina totalne zavisnosti i inferiornosti, prosjačke ruke pružene prema bivšoj federaciji, našla u jednom trenutku oslobođenja, slobode. Ali treba znati s takvom slobodom šta i kako, treba odrediti prioritete. Nijesam siguran da se neće u tom pravcu donekle lutati, prije svega oko strategije razvoja, da se neće praviti greške, ali mislim da kritička svijest toliko narasta da će doći do korekcije nekih eventualno pogrešnih već napravljenih koraka, ali da će svijet o tome šta je greška sve više razvijati, da će postojati sastavni dio opšte svijesti, da će biti opšte mjesto. Jer, mi danas imamo medijsku situaciju da imamo četiri dnevna lista, a nekad smo imali u komunističko vrijeme izvjestan broj godina jedan jedini list koji je izlazio samo dvaput nedjeljno. Imate danas bogatstvo institucija koje utiču na svijest. Prema tome, kroz to bogatstvo institucija mora da se odrazi i neki demokratski kapacitet koji je, uvjeren sam, ipak u porastu.
RSE: Kako vidite stvari na političkom planu? Partije čiji je projekat pobijedio na referendumu osvojile su apsolutnu vlast. U međuvremenu došlo je do promjene odnosa snaga u opoziciji i pojave nekih novih opozicionih faktora, poput Pokreta za promjene. Da li je na političkom nivou stvorena snaga koja bi donekle mogla da kontroliše samovolju vlastodržaca?
CEROVIĆ: Na to je dosta teško odgovoriti. Onaj dio opozicije koji uporno ostaje uz ovu folklornu predstavu o Crnoj Gori gdje se čak govori da je Crna Gora srpska zemlja, navodno ispada da su Srbi došli ovdje, pa nam napravili državu, pa se onda vratili u Srbiju. Takve stvari postaju sve više smiješne, čak posebno kod omladine. Međutim, ne bih rekao da nije određeni kvalitet pojava Grupe za promjene, iako sam jednom u “Monitoru” morao mome prijatelju Medojeviću prebaciti jednu nevjerovatnu izjavu gdje on kaže: “Ova vlast je čak i sa Hrvatskom u boljim odnosima, nego sa Srbijom”. Zamislite sad to. Znači, ne smijete imati ni sa kim dobre odnose, nego prvo sa Srbijom, pa ako nemate dobre odnose sa Srbijom, onda ni sa kim ne možete. Kako se još uvijek na nekom folklornom klišeu čak i u toj partiji koja bi trebalo da bude i građanska i moderna i proevropska, kako još uvijek opstaju ti folklorni elementi koji su nerazumljivi, ali događa se.
CEROVIĆ: Kao prvo, ja ne držim da je taj gest gospodina Amfilohija od naročitog značaja. Poznato je da gospodin Amfilohije ima vrlo velike trgovačke interese u opštini Budva. Drugo, on je dobio plac za gradnju velikog hrama usred Budve. On odgovara na ljubaznost, odnosno predusretljivost budvanskog rukovodstva. On se nalazio u kontekstu kad bi bio jedini čovjek koji nije ustao. On toliko nije smio sebi dozvoliti. Ja taj njegov čin ne uzimam suviše ozbiljno, niti smatram da se jednim takvim gestom Amfilohije može amnestirati za niz zločinstava prema crnogorskoj naciji, državi, kulturi, crkvi. On je opterećen mnogim grijehovima, da ne govorimo o ratnom periodu, da ne govorimo o tome kako se guslalo na Palama i kako se podsticalo krvoproliće, da govorimo samo o tome kolike devastacije su napravljene na crnogorskim pravoslavnim hramovima, koliko je napora i koliko novca uloženo da bi se dokazalo da to nije crnogorska tradicija, nego da je to srpska graditeljska crkvena tradicija. Koliko je tu, ne samo devastacije, nego koliko je preinačenja napravljeno, a da ne govorimo o tome kakav je odnos mitropolita Amfilohija prema crnogorskoj naciji. Zamislite kad on kaže “Crnogorci su debelocrevci i bušmani”. Ne mogu se takve izjave zaboraviti, niti to da treba sve Crnogorce, odnosno navodno Dukljane prikovati za most. Ta istorija Amfilohijevih grijehova i Amfilohijevih zločina i Amfilohijevih imperijalnih pokušaja da se Crna Gora potpuno asimilira i da joj se promijeni nacionalni kod, nacionalni identitet, to je suviše duga istorija. Postoji i knjiga koja se zove “Sto nedjela mitropolita Amfilohija”. S jedne strane tu je mitropolit Amfilohije, ali s druge strane to je temeljna odrednica Srpske crkvene politike u Crnoj Gori. Ne zaboravite da oni gdje god postoji Srpska prvoslavna crkva smatraju to srpskim zemljama. To je jedan imperijalni zahvat, to je jedno siledžijstvo koje nije poznato u drugim crkvama.
RSE: Da li mislite da bi neki ljudi u crnogorskoj vlasti ipak bili voljni da zaborave to i takvo činjenje mitropolita Amfilohija Srpake pravoslavne crkve u Crnoj Gori?
CEROVIĆ: Vlast je dugo trgovala sa Amfilohijem i dugu mu opraštala mnoge stvari i dugo se zamijerala crnogorskom biračkom tijelu i dugo stvarala ogorčenje u crnogorskoj intelektualnoj javnosti. Ja mislim da se to više ne smije činiti i mislim da sad, kada se formira Ustav države, kada se donosi Ustav, da će se morati, ma kako, vidjećemo kako će se formulisati, ali Crnogorska pravoslavna crkva mora imati svoje mjesto, jer to je institucija značajnija od crnogorske države jer je to istovremeno bila država. Crkvena vlast je bila i svjetovna vlast čitava dva vijeka praktično. Nama je u Cetinjskom manastiru i istoja države i istorija crkve. Ne možemo mi jednostavno reći da to pripada nekom drugom narodu i nekoj drugoj crkvenoj organizaciji. I sada kada vidite s kolikom upornošću mitropolit Amfilohije i uopšte Srpska pravoslavna crkva nasrće na to nasljeđe, s kolikom upornošću pokušava da ubijedi Crnogorce da nijesu ono što su, onda su to grijehovi koji jednostavno ulaze u antologiju zločinstava.
RSE: Pitanje crkve je jedna od stavki koja koči donošenje novog Ustava, a iz relevantnih međunarodnih organizacija poput Savjeta Evrope preporučuje se da bi crnogorska i srpska pravoslavna crkva trebale da sjednu za pregovarački sto. Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je otišao i korak dalje i pozvao na ujedinjenje građana pravoslavne vjeroispovijesti, što je protumačeno i kao poziv na ujedinjenje crkava. Kakav je Vaš stav o tome?
CEROVIĆ: Ono što znam i pouzdano znam, Srpska crkva odbija svaku mogućnost da sjedne za isti sto sa Crnogorskom ckrvom. Od nje to ne možemo očekivati s obzirom na njenu ukupnu prirodu i njen nesrećni pedigre. To jednostavno nije moguće. Ali, to što predlažu iz Evrope i to što predlažu čak i iz drugih crkava vrlo je logično i vrlo je demokratski, ali je i vrlo veliko pitanje da li je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori spremna da taj demokratski izazov prihvati.
RSE: Priča oko lustracije već dugo je aktuelna u Crnoj Gori. Nadovezujem se, naravno, na ovu temu. Koliko je, po Vama, taj proces neophodan i kada je u pitanju crkva i politika, pa i novinarstvo? Poznato je da su u javnom servisu, gdje ste predsjednik Upravnog odbora i dalje aktivni i eksponirani ljudi koji su početkom devedesetih širili ratni požar. Da li to činjenje smije biti zaboravljeno ili možemo krenuti naprijed tek kada poravnamo te račune iz prošlosti?
CEROVIĆ: Mislim da je stepen lustracije crnogorskog društva, bez obzira što još nema Zakona o lustraciji, stepen lustracije crnogorskog društva u odnosu na događaje o kojima govorite, mislim da je to pravo mjerilo sazrijevanja crnogorskog društva, njegove zrelosti. Nema razgovora o tome da su u tim godinama opšte fašizacije da je bilo novinara koji su iz straha da ne izgube radno mjesto, ipak sarađivali i nešto činili. Međutim, kada je riječ o onim koji su bili vodeći, koji su bili ideolozi mržnje, koji su bili ideolozi fašizacije na ovom prostoru, ti ljudi ne smiju dolaziti na mjesta gdje se odlučuje o ključnim stvarima, prije svega o vaspitanju građana. U krajnjem slučaju, mediji su i obrazovna i vaspitna institucija. Ipak, taj proces je u javnom servisu postepeno pravljen u pozitivnom smislu. Možda se nađe poneko, ali to više nijesu ljudi na ključnim mjestima. To su ljudi koji obavljaju svoj posao, a neki od njih su i shvatili težinu svojih zabluda i nijesu se u krajnjem slučaju previše ogriješili kao izvjesne osobe, kao Emilo Labudović i tako dalje.
RSE. Koliko je uopšte, po Vama, u Crnoj Gori prisutna kritička misao? Ako izuzmemo opozicione političke partije i pojedine nevladine organizacije kojima je u opisu posla da komentarišu aktuelnosti, društvene pojave i fenomene, primijećuje se da je, posebno nakon obnove državnosti, sve manje intelektualaca koji razmišljaju naglas. Da li se slažete i kako to objašnjavate?
CEROVIĆ: Opozicija je uglavnom koncentrisana na borbu protiv organizovanog kriminala, borbu protiv eventualnih spornih privatizacija, ali u ovom smislu o kome govorimo o lustraciji dio opozicije nije spreman da u tu priču uđe, nije spreman da nešto u tom smislu uradi i taj dio opozicije, prije svega mislim na Srpsku listu, je stalno koncentrisan na odbranu onih koji su se debelo ogriješili o Crnu Goru, crnogorsko društvo, crnogorske građane i naravno da ne govorimo građane u našem susjedstvu od Dubrovnika, pa da idemo dalje. Mi nemamo tu pomoć opozicije. Druga je stvar koliko je vladajući dio spreman da pravi odlučne korake u tom pravcu. Negdje su oni napravljeni, a negdje se stvari nalaze na početku i ne pokazuju dovoljno kritičke svijesti jer je to mjerilo ozdravljenja crnogorskog društva i njegovog eventualnog puta prema Evropskoj uniji.
RSE: Da li i Vi imate taj utisak da se intelektualna elita nekako utišala u ovoj postreferendumskoj eri? Te glasove smo čuli, naročito u vrijeme nacionalnog naboja i rješavanja državnog statusa Crne Gore.
CEROVIĆ: Mislim da imate pravo.Velika energija je uložena u to da se osvoji samostalna država, da se osvoji državni status suverenog subjekta, pa se i na neki način i ta inteligencija koja se zdušno zalagala za to tolike godine zadovoljila tom činjenicom, a onda malo i zamorila. Međutim, ne smiju se stvari zaboravljati. Jedno civilizovano društvo ne smije zaboravljati vlastite stramputice, jer je svijest o vlastitim stranputicama najbolja garancija da će se dalje kretati nekim otriježnjujućim putevima.
RSE: Da li u Crnoj Gori i u crnogorskom društvu primijećujete i neke nove stranputice nakon obnove državnosti? Da li i na to moramo obratiti pažnju?
CEROVIĆ: Apsolutno. Mislite u tom smislu prema tradiciji devedesetih?
RSE: Ne. Mislim u novom, razvojnom smislu.
CEROVIĆ: Crna Gora se odjedanput, poslije 80 godina totalne zavisnosti i inferiornosti, prosjačke ruke pružene prema bivšoj federaciji, našla u jednom trenutku oslobođenja, slobode. Ali treba znati s takvom slobodom šta i kako, treba odrediti prioritete. Nijesam siguran da se neće u tom pravcu donekle lutati, prije svega oko strategije razvoja, da se neće praviti greške, ali mislim da kritička svijest toliko narasta da će doći do korekcije nekih eventualno pogrešnih već napravljenih koraka, ali da će svijet o tome šta je greška sve više razvijati, da će postojati sastavni dio opšte svijesti, da će biti opšte mjesto. Jer, mi danas imamo medijsku situaciju da imamo četiri dnevna lista, a nekad smo imali u komunističko vrijeme izvjestan broj godina jedan jedini list koji je izlazio samo dvaput nedjeljno. Imate danas bogatstvo institucija koje utiču na svijest. Prema tome, kroz to bogatstvo institucija mora da se odrazi i neki demokratski kapacitet koji je, uvjeren sam, ipak u porastu.
RSE: Kako vidite stvari na političkom planu? Partije čiji je projekat pobijedio na referendumu osvojile su apsolutnu vlast. U međuvremenu došlo je do promjene odnosa snaga u opoziciji i pojave nekih novih opozicionih faktora, poput Pokreta za promjene. Da li je na političkom nivou stvorena snaga koja bi donekle mogla da kontroliše samovolju vlastodržaca?
CEROVIĆ: Na to je dosta teško odgovoriti. Onaj dio opozicije koji uporno ostaje uz ovu folklornu predstavu o Crnoj Gori gdje se čak govori da je Crna Gora srpska zemlja, navodno ispada da su Srbi došli ovdje, pa nam napravili državu, pa se onda vratili u Srbiju. Takve stvari postaju sve više smiješne, čak posebno kod omladine. Međutim, ne bih rekao da nije određeni kvalitet pojava Grupe za promjene, iako sam jednom u “Monitoru” morao mome prijatelju Medojeviću prebaciti jednu nevjerovatnu izjavu gdje on kaže: “Ova vlast je čak i sa Hrvatskom u boljim odnosima, nego sa Srbijom”. Zamislite sad to. Znači, ne smijete imati ni sa kim dobre odnose, nego prvo sa Srbijom, pa ako nemate dobre odnose sa Srbijom, onda ni sa kim ne možete. Kako se još uvijek na nekom folklornom klišeu čak i u toj partiji koja bi trebalo da bude i građanska i moderna i proevropska, kako još uvijek opstaju ti folklorni elementi koji su nerazumljivi, ali događa se.
