Dostupni linkovi

logo-print

Nasilje nad ženama u porodici


Srdan Kusovac, Ankica Barbir Mladinovic, Anamari Repic, Danijela Domazet, Biljana Jovicevic, Dejan Radulovic

Statistike ukazuju da u Brazilu svakih 15 sekundi jedna žena bude istučena, a da na primer u Francuskoj svaka tri dana neku ženu ubije partner. U Australiji, Kanadi, Izraelu, Južnoj Africi i Sjedinjenim Državama između 40 i 70 % ubijenih žena - žrtve su partnera. Ujedinjene nacije navode da ohrabruje podatak da u 60 zemalja postoje posebni zakoni koji sankcionišu nasilje nad ženama, dok je pre tri godine takvih zakona bilo u 45 država. Obeležavanje Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama ustanovljeno je u znak sećanja na sestre Patriu, Minervu i Mariu Teresu Mirabel koje su svirepo ubijene 1960. u Dominikanskoj Republici na putu u zatvor u kojem su želele da posete muževe – političke zatvorenike. Nakon što je otkriveno da su zadavljene i da su im polomljene kosti izbili su neredi u kojima je svrgnut režim diktatora Rafaela Truhilja (Trujillo).

Izveštaji novinara Radija Slobodna Evropa pokazuju da žene u zemljama nastalim od Jugoslavije često ne samo da ne smeju da govore o nasilju muškaraca već batine koje dobijaju smatraju ponekada i uobičajenim delom braka.

*SRBIJA*

U Srbiji je već nekoliko dana povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u toku kampanja Autonomnog ženskog centra. Radio Slobodna Evropa je sa zadovoljstvom prihvatila poziv ove nevladine organizacije da bude jedan od medijskih sponzora kampanje.

Nasilje nad ženama je globalni problem, ali u Srbiji ne postoji državna statistika, pa ni strategija protiv nasilja. Ono je tu, prikriveno i još uvek tabu tema čitavog društva. Malo je onih žena koje su skupile hrabrosti da kažu:

„Tukao me je. Uzeo bi crevo, priključio na bunar i prskao me hladnom vodom.”



„Bilo je i šamaranja i šutiranja i čupanja za kosu, vređanja, svega je bilo. Nisam mogla da izdržim. I uvo mi je iskidao, šutirao me trudnu, pesnicom me udarao u glavu… Obolela sam psihički, pijem lekove od 1987. godine i sad sam rešila da to prekinem.”

„To je krenulo maltene odmah posle venčanja, prvo uvredama, dok nije došlo dotle da je podigao sekiru.”



„Više sam ja batina dobijala nego što sam jela. Kad god pije, nema šanse da ne bude batina.”

Vanja Macanović iz Ženskog autonomnog centra kaže da država mora da reaguje brzo, kako bi se izašlo iz začaranog kruga:

„Ako problem ne rešite odmah, u samom startu, desiće vam se upravo to da će izrasti sin koji će tući svog oca, a onda će, naravno, tući i svoju ženu, pa će to isto raditi njegovo dete i tako dalje. Problem nasilja u porodici je što je to jedan model života, znači jedan model ponašanja koji deca usvajaju. Zato uvek imate u nasilnim porodicama to da su dečaci budući nasilnici, a da su devojčice koje su živele u takvim porodicama, koje su u svojoj primarnoj porodici trpele nasilje, buduće žrtve, zato što će one u devedeset posto slučajeva nekako – to je prosto jedan psihološki fenomen, ali je tako – naći nasilnika za muža i trpeti nasilje. To je taj problem s kojim se mi suočavamo.”

„Muškarac je glava kuće, stoga je njegovo da privređuje i ništa drugo, a od žene se očekuje da radi sve ostalo. Znači treba i da radi i da čuva decu i da kuva i da sprema i sve ostalo, plus da sve bude tip-top, ne dao bog da mu se negde zameri, da nije po njegovoj volji.”

Model koji još uvek važi u Srbiji kada je život žena u pitanju opisala je Vanja Macanović, advokatica Autonomnog ženskog centra, i upozorila da u pojedinim delovima države funkcionišu običaji iz pretprošlog veka:

„Trenutno je jako veliki problem u Novom Pazaru da imate vraćanje tih nekih patrijarhalnih, muslimanskih običaja. Dakle, em što žene sada moraju da budu zabrađene, em imate genitalno sakaćenje žena, što smo mi mislili da smo iskorenili u našoj državi, ali, evo, toga sad ponovo ima. Onda, s druge strane, propagiranje od strane crkve gde je ženi mesto u porodici. Patrijarh Pavle kaže da žena ne sme da ide u crkvu dok ima menstruaciju i tako dalje. I to je nešto što žene ugrožava trenutno u Srbiji.”

*HRVATSKA*

Jedno naučno istraživanje provedeno u Hrvatskoj pre tri godine na temu nasilja nad ženama pokazalo je porazne, možda i zastrašujuće rezultate.Od 1.000 ispitanih žena, svaka druga je izjavila da je bila žrtva fizičkog nasilja od strane svog partnera, svaka treća da je bila žrtva nekog oblika seksualnog nasilja od strane svog partnera, a svaka druga da joj je partner sa kojim je živela pretio ubistvom.

Predstavnice ženskih udruženja veruju da je situacija sada čak i gora obzirom na porast nasilja u čitavom društvu, no niko ne raspolaže konkretnim podacima osim da onih da sve više žena odlučuje da ipak progovori o nasilju čije su žrtve.
Ivana je već dva mjeseca u jednom od hrvatskih skloništa za žene i djecu. Ima 37 godina i zajedno s kćerkicama od dvije i osam godina pobjegla je od nasilnog muža:



„Devet godina učestalog zlostavljanja. Tukao me je, pogotovo kad sam bila trudna. Tad je osjećao kao neku nadmoć i bio još ,veći i jači‘. Kad bih htjela prekinuti, onda su to bile prijetnje da će ubit mene, sebe, sve oko sebe. Tako da ste jednostavno prisiljeni. Da sam znala za ovu ,Sigurnu kuću‘ prije, ne bih to devet godina trpjela, pa makar koricu kruha s djecom jela. Mada njih nikad nije tukao, ali je uvijek mamu tukao pred njima, pa je to njima valjda još gore bilo nego da je njih tukao. Nos mi je slomio. Čega sam se najviše zadnjih mjeseci bojala, to je da ne napravim glupost – da ga ne ubijem. Ne vidite više nikakav izlaz. Pomišljala sam da ću ka koknuti, da oprostite, ali onda sam razmišljala što će biti s djecom. Ne vidite izlaza, pogotovo nakon tolikih godina. Da nije bilo te djece, tko zna. Ili mene ili njega ne bi bilo.”

Kaže da je puno puta bježala od kuće, ali uvijek bi ju našao:

„Tih dana je maltretiranje bilo učestalo. Uzela sam djecu i otišla sam kod kume. Prijetio je da će ubiti i nju i mene, šta ona mene ima da štiti... ma užas. I onda sam opet uzela djecu i vratila se doma.”

Ivanin suprug je invalid hrvatske vojske, ima dobru mirovinu. Imali su i zajednički kafić, komfornu kuću. Ali sve uzalud. Jedino o čemu je razmišljala bilo je kako preživjeti muževe batine:

„Govorio mi je: ,Ja tebe ako i ubijem, neću završiti u zatvoru. Završit ću na liječenju i za par mjeseci ću izaći‘. Međutim, tužno i žalosno je što je to tako. Kad sam došla ovdje, iako je gužva, puno nas je žena, preporodila sam se. Da sam znala da ovo sklonište postoji, davno prije bih otišla.”

Da li ste ga prijavljivali policiji kad Vas je tukao?

"Kad bih zvala policiju, sve to bi završilo tapšanjem po ramenu. Izgovor im je bio da se oni ne smiju miješati u brak.”

Koordinatorica ,Autonomne ženske kuće‘ Zagreb Neva Tele ističe da se u zadnje tri godine u Hrvatskoj, što se zakonske regulative tiče, jako puno napravilo u zaštiti žena i sprječavanju nasilja u obitelji. Uostalom, upravo je ovih dana objavljeno izvješće Svjetskog ekonomskog foruma u kojem je Hrvatska po ravnopravnosti spolova na ljestvici od 115 zemalja na zavidnom 16. mjestu:

„Stanje kod nas nije baš tako crno. Što se tiče zakonodavnih okvira, dakle legislative, mi imamo prilično kvalitetna i dobra rješenja. Problem leži u predrasudama u našim glavama. Svi mi koji zapravo obavljamo te poslove – socijalni radnici, liječnici, policajci, sudci, sve te struke koje bi zapravo trebale sankcionirati počinitelja i zaštititi žrtvu, vrlo često nosimo u sebi, naprosto u svom odgoju, različite vrste predrasuda tipa: što sad radi probleme i drame oko toga ako ju je dva-tri puta ,flisnuo‘, pa nije brak uvijek situacija gdje je sve najbolje. Nedavno smo imali stranku koja je primljena u sklonište ,Autonomne ženske kuće‘ u Zagrebu, koja je rekla da je tražila pomoć od socijalne radnice, koja joj je rekla: ,Gospođo, u braku uvijek ne cvjetaju ruže. Ima i trnovitih dana i putova. Hajte vratite se lijepo kući, pa će biti sve u redu‘.”

Uvjerena je da se i ovotjedno ubojstvo Jasminke Maksimović u Vukovaru moglo spriječiti da su sve službe postupale po zakonu:

„Žena je zbog nasilja napustila svog partnera, otišla je u ,Sigurnu kuću‘ i nakon izvjesnog vremena boravka u toj ,Sigurnoj kući‘ preselila se k svojoj majci sa svojim djetetom. Što se dogodilo? Došao je pred k majci pred kuću, sjeo s njom u park – on je invalid, branitelj, u kolicima – pričali su, izvadio je pištolj i iz neposredne blizine joj pucao u glavu, a potom i sebi. Oboje su mrtvi. Dakle, stvarno se postavlja pitanje tko će odgovarati za život te žene. Ako je bilo nasilja i ako je policija u toj obitelji intervenirala radi toga, ako imamo podatak da je on branitelj, ako imamo podatak da je žena zatražila smještaj sa djetetom, a ako traži smještaj to znači da se panično boji za život sebe i djeteta, je li ta policija tada, pri toj intervenciji, napravila pretragu kuće i oduzela oružje koje se u kući nalazi.”

Naša sugovornica s početka priče za sad je sa svojim djevojčicama sigurna u skloništu. Svjesna je da to nije trajno rješenje:

„Iskreno, bojim se. Sigurna sam da u biti nikad neću od njega imati mira. Puno žena je zlostavljano. Kad jedna od nas plače uz svoju priču, pretežno sve plačemo, jer teško je, ne mogu ja vama to objasniti. Tješimo same sebe da smo konačno sigurne, ali teško je.”

*BOSNA I HERCEGOVINA*

U Federaciji Bosne i Hercegovine je policija od 1996. do 2001. intervenisala gotovo 28.000 puta zbog zlostavljanja žena u porodicama. U Republici Srpskoj su 2002. i 2003. evidentirana 332 krivična dela nasilja u porodici, a nadležnom tužilaštvu je podneto 313 krivičnih prijava. Nasilje su u 97,4% slučajeva počinili muškarci. U 80% slučajeva žene su bile žrtve nasilja, a druga na udaru bila su deca.

Naša sagovrornica doživljavala je od svog supruga brojne uvrede, poniženja i udarce. Jasmina, tako je našoj sagovornici ime, kaže da je „kap koja je prelila času” doživela nakon povratka kući iz posete roditeljima. Odlučila je da utočiste sa dvogodišnjim sinom potrazi u „Sigurnoj kući”.



„Prvo me je udario šakom u lice i rekao mi da sam kurva. Pitao me je ko me je ustvari dovezao kući. Ja sam se klela da nije niko, da sam došla vozom. Sačekala me je jedna gospođa koja radi u ,Sigurnoj ženskoj kući‘, koja me je iskreno zagrlila. Tada sam osjetila neku majčinsku ljubav. Sada mi je najvažnije da dobijem neki posao i da se brinem za svog sina. On treba mene, ja trebam njega.”

Azra Hasanbegović, izvršna direktorka nevladine organizacije „Žena BiH” iz Mostara u okviru koje deluje SOS linija za pomoć ženama-žrtvama nasilja , kao i „Sigurna kuća” – utočište za zlostavljane žene kaže da nema na nivou države nikakve analize nasilja nad ženama:

„Sveobuhvatna analiza nije urađena. Istina da nevladine organizacije rade pojedinačno u kantonima u kojima djeluju, ali još uvijek to treba da se objedini, dakle da se svi ti podaci objedine i stave na jedno mjesto. Ja, nažalost, nemam tih podataka za Bosnu i Hercegovinu, međutim od federalnog MUP-a smo dobili podatak da je u posljednjih šest mjeseci ove godine evidentirano 314 kaznenih djela nasilja u porodici, što je ustvari za nekih 44 posto više nego u prošloj godini. A na naš S.O.S telefon su takođe u posljednjih osam mjeseci prijavljena 94 slučaja nasilja, dakle broj slučajeva nasilja je u porastu.”

Da li to znači da dostupni podaci ne pokazuju pravu sliku, odnosno dimenziju nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini, i prema Vašem mišljenju koliko je zapravo prisutno nasilje nad ženama u BiH?

„Naravno da ne prikazuju. To su samo oni slučajevi koji su prijavljeni. Međutim, nasilje se dešava, vjerujte, svakodnevno. Imamo o tome saznanja i svjedoci smo tih događanja. Mislim da treba ohrabriti žene da se javljaju, a mislim da je razlog i to što još uvijek niti država, niti nevladine organizacije nisu u stanju da pruže neku adekvatnu, trajniju i humaniju pomoć žrtvama nasilja. Dakle, malo da pojasnim, evo da pođem samo od naše organizacije, kada se žene žrtve nasilja jave na naš S.O.S telefon, ako im je potreban smještaj, mi ih smjestimo u našu ,Sigurnu žensku kuću‘, ali na period od najviše tri mjeseca i onda šta poslije sa žrtvom? Dakle, ne uključuje se društvo da joj se pruži nekakva pomoć, da se omogući djeci da idu u školu u tom drugom naselju, da se tim ženama nađe neko zaposlenje, da se jednostavno osamostale. Nažalost, imamo puno slučajeva gdje se te žene ponovo vraćaju nasilniku.”

Šta su, prema Vašim podacima, uzroci nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini?

„Uzroci su različiti. Nezaposlenost, nizak životni standard, raspad te tradicionalne, patrijarhalne porodice, alkoholizam, zloupotreba droge, posljedice tih nekih društvenih promjena koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini. Sve to zajedno utiče na to da je nasilje u porastu.”

Iz Vašeg iskustva, da li su žene uopće spremne prijaviti nasilje nad njima i da li uopće prepoznaju nasilje kojim su pogođene?

„Spremne su da prijave. Naravno, još puno toga se treba uraditi na prevenciji, žene se još više trebaju ohrabrivati da prijavljuju nasilje i upoznavati ih s tim šta je to nasilje.”

Da li postoje granice, govorim o starosnoj dobi, profesiji, obrazovanju, žena koje su žrtve nasilja?

„Ne postoje granice, niti u godinama, niti u obrazovanju. Istina, više nam se javljaju žene koje su nižeg stepena obrazovanja, iz razloga što upravo one većinom ne rade i finansijski zavise na nasilniku, nemaju, dakle, sredstava da bilo gdje odu da bi se sklonile od nasilnika, nalaze utjehu u ,Sigurnoj ženskoj kući‘ gdje im je obezbjeđeno spavanje i hrana. Međutim, nasilje zaista ne poznaje granice, niti profesije, niti obrazovanje, a niti godine. U posljednje vrijeme se javlja nasilje muške djece nad majkama. Istina majke to ne prijavljuju, odnosno to kriju. Javlja se nasilje nad starijim osobama, dakle nad starijim majkama. Žene koje nam se javljaju i dolaze su svih starosnih doba, dakle nema granice.”

Posljednjih godina se pojavilo dosta organizacija građanskog društva koje pružaju pomoć žrtvama nasilja u obitelji, odnosno nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini. Možete li nas podsjetiti koliko je „Sigurnih kuća” u BiH i da li one mogu pružiti adekvatnu pomoć ženama žrtvama nasilja?

„Sada u BiH postoji naša ,Sigurna kuća‘, dakle ,Žene BiH‘ u Mostaru. U Modriči postoji ,Budućnost Modriča‘, u Sarajevu Fondacija ,Lokalne demokracije‘, u Zenici ,Medika Zenica‘ i u Tuzli ,Viva žena‘. Dakle, to su sve ,Sigurne kuće‘ u BiH. Ima i u Banjaluci, ali tamo im nedostaje novac za smještaj žrtava. Sve nevladine organizacije i ,Sigurne kuće‘ se susreću s problemom nedostatka novca za održavanje, odnosno za pružanje pomoći žrtvama. Mi smo, istina, za ovu godinu ušli u budžet grada, ali samo sa 666 KM mjesečno, što je dovoljno da možda pokrijemo troškove za struju ili sad za grijanje kako ide zima. Sarajevo ima isto tako nešto malo. Ne znam tačno koliko, ali više nego ostali. A ostale ,kuće‘ nisu ništa dobile od vlasti.”

Što bi, prema Vašem mišljenju, trebala uraditi država odnosno institucije države, entiteta, pa i institucije na lokalnoj razini, da bi se zaštitile žene žrtve nasilja?

„Mi stalno govorimo o tom multidisciplinarnom pristupu žrtvi gdje su uključene sve institucije vlasti odnosno državne institucije, kao i nevladine organizacije, dakle sudstvo, policija, tužilaštvo, centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove i tako dalje, dakle da možemo adekvatno pomoći toj žrtvi. Dakle, tu država mora uložiti još više napora, odvojiti još više novca da bi se sprovodili zakoni. Evo ovaj Zakon o suzbijanju nasilja, na primjer, predviđa da se i muškarac izmjesti iz stana u kojem ostaju žena i djeca, ali treba novac i da se on izmjesti. Treba novac za sve.”

*CRNA GORA*

Ni u Crnoj Gori nema preciznih objedinjenih podatka o nasilju nad ženama. Samostalnu evidenciju vode samo nevladine organizacije kojima se žrtve obraćaju za pomoć. Ni zakonska regulativa ne ide u prilog žrtavama.

Naša sagovornica udala se sa sedamnaest godina i u braku u kojem je maltretiranje pčelo na samom startu, ostala je sedam godina. Ima dvoje djece i sada se nalazi u „Sigurnoj ženskoj kući”, odlučna da uz njihovu pomoć završi brakorazvodnu parnicu i povrati dvije kćeri od šest i dvije godine koje joj je muž oduzeo nakon saznanja da je odluka o razvodu konačna.

Da li ste prije braka primjećivali te njegove sklonosti?



„Pa jesam. Bilo je i tad i svađe i svega. Ali znate i sami kakvo je vaspitanje kod nas – budi fina, dobra… Ako ste intimni s momkom s kojim izlazite, to je smak sveta. Kad ste tako vaspitani, onda mislite da je to razlog da morate da se udate. Znala sam i tada, ali sa sedamnaest niste dovoljno zreli da shvatite da to nije osoba za vas, već mislite – hajde, promeniće se to, proći će to, to je sad tako, i obično tražite grešku u sebi. Ja sam se godinama pitala šta ja to radim pogrešno, čime sam ga izazvala, dok na kraju ne shvatite da nije greška u vama nego u njemu.”

Nakon koliko vremena ste prvi put otišli iz kuće?

„Nakon godinu dana. Bila sam trudna sa starijom kćerkom, tad sam otišla od kuće. On je tada napravio haos, napravio dreku, prijetio da će pobiti moje, vikao da su krivi su drugi, da na mene utiču drugi, da ja ne mogu da donesem neku odluku sama, već je sigurno neko na mene uticao…”

Zašto ste se vratili?

„Otkud znam. Opet valjda zbog te neke nade da će da se promeni. Opet su tu bila ubjeđivanja, molbe, kletve…”

Koliko često se to ponavljalo za sve te godine?

„To je bilo svaki drugi, treći, peti dan. Dobijala sam batine za nebitne stvari. Recimo ako sam se požalila njegovoj majci i ako je njegova majka pokušala da razgovara sa njim o tome, on je smatrao da je to strašno, kako ja uopšte mogu da se žalim, kako ja mogu da pričam iza njegovih leđa.”

Jeste li ga ikad prijavili policiji?

„Ne, nikad.”

Kad ste prvi put došli u „Sigurnu žensku kuću”?

„Pre mesec i po. Pre pet godina sam mu se po drugi put vratila i rekla da je to zadnji put. I tad sam bila svesna da to neće funkcionisati, ali hajde, imala sam već jednu kćerku, onda malo i uticaj mojih roditelja – hajde pokušaj, vrati se… Čim sam prešla prag, čim sam se vratila u tu kuću bila sam svesna da to nije ono što ja želim, istog sekunda sam znala da sam pogrešila. Čak je pokušao i da se leči. Rekla sam mu: ,Ako odlučiš da se lečiš, ja ću biti uz tebe‘. On je osoba koja ima problem. Ja sam decu povela sa sobom i dovela tu. Međutim, on ih je uzimao na dva dana, na tri, na pet i zadnji put kad ih je uzeo, nije htio da ih vrati.”

Ni tada se niste obratili za pomoć policiji?

„Ne. Sada se borim za to da ih povratim. Svesna sam da on na sudu ne može dobiti decu. Nikad se nije trudio da ih poštedi. Deca su uvek bila prisutna kad me je tukao, kao i kad se svađao sa svojom majkom, sa svojom rodbinom. Znači nisam bila samo ja, dizao je ruku i na vlastitu majku. To su strašne stvari, ali to je istina.”

Da li je ikad bio nasilan prema djeci?

„Tu i tamo. Znao je da bude. Ne mogu da kažem da je bilo nekih strašnih batina, ali znao je kćerku da ošamari tako da padne od tog šamara, znao je da je zgrabi i baci na krevet. Dešavalo se. Neću da kažem da se dešavalo u nekoj preteranoj meri. Nemojte me pogrešno shvatiti, deca ne smeju da se tuku, ali s obzirom koliko je on nasilan i kako rešava svoje probleme, mogu da kažem da je bio blag prema deci.”

Štićenica „Sigurne ženske kuće”, osim sa suprugom nasilnikom, u ovom trenutku ima problema i sa lokalnim centrom za socijalni rad gdje tvrde da joj ne mogu pomoći da povrati djecu, uz obrazloženje da otac ima pravo da ih viđa. Sociolog Instituta za zdravlje Crne Gore Jelena Radulović za naš program kaže da se na planu zakonske zaštite žrtava posljednjih godina ponešto i uradilo, ali da to ni izbliza nije dovoljno. Radulović navodi jedan od najčešćih problema:

„Proveden je monitoring primjene člana 220 Krivičnog zakona Republike Crne Gore, kojim se nasilje nad ženama kvalifikuje kao krivično djelo. Prema podacima, od 328 prijava žena, 33 je završilo kao upozorenje službenika policije, na 44,5 posto se procesuiralo, a tek 24 posto je dobilo sudski epilog.”

Što se samih podataka o žrtvama nasilja u Crnoj Gori tiče, ono s čime se raspolaže samo je vrh ledenog brijega jer se žrtve nasilja vrlo teško odlučuju da prijave nasilje kojem su izložene, što zbog straha, što zbog osjećaja stida. Ipak, za proteklih par godina podaci govore da se nevladinim organizacijama koje štite žrtve godišnje javljalo po blizu dvije hiljade žena:

„U anketi provedenoj na 500 udatih ili udavanih žena oko 74 posto njih je navelo da je u porodici doživjelo neki od vidova nasilja. Na primjer, svaka četvrta je navela da je muž tukao, svaka treća da je šamarao, svaka druga da je muž na nju vikao i slično, svaka peta je doživjela da ju je muž jednom ili više puta izbacio iz kuće.”

Nasilju su izložene sve kategorije, ali najviše nezaposlene žene:

„Podaci pokazuju da nasilje doživljavaju i žene sa visokim stepenom obrazovanja. Od onih koje su se javile 2005. godine, čak je svaka peta imala visoko obrazovanje, a neke od njih su se nalazile i na rukovodećim radnim mjestima.”

*KOSOVO*

Predstavnici institucija Kosova koje se bave pitanjem ljudskih prava upozoravaju da nasilje nad ženama u najvećem broju slučajeva na Kosovu ostaje nerazjašnjeno, i to zbog nespremnosti žrtava da prijave nasilje.Kosovska policijska služba je saopštila na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama da je broj slučajeva nasilja u porastu. Samo u poslednjih pola godine registrovano je na Kosovu 659 slučajeva nasilja nad ženama.

Skupština Kosova usvojila je Zakon o ravnopravnosti polova i Zakon protiv diskriminacije, ali zvaničnici Vlade Kosova kažu da zakon ne može u potpunosti da eliminiše nasilje nad ženama bez obzira na to što postoje sankcije. Teški socijalni uslovi i nizak nivo obrazovanja glavni su razlozi postojanja nasilja nad ženama u kosovskom društvu, ocena je predstavnika organizacija koje se bave pitanjem ljudskih prava.

Igbale Redža (Igballe Rexha), iz organizacije „Koalicija Zena”, kaže da u najvećem broju slučajeva suprug taj koji vrši nasilje u porodici i nad ženom. To se dešava, kaže Redža, zbog nedostatka savetodavnih institucija:

„Najčešće je suprug taj koji vrši nasilje, iako imamo i druge faktore kao što je spoljašnji uticaj na bračnu zajednicu”.

Predstavnik Kosovskog odbora za zastitu ljudskih prava i sloboda Ibrahim Makoli (Makolli) kaže da je najžalosnije što nasilje nad ženama dovodi do žrtava:

„Ima puno žrtava nasilja nad ženama. Nasilje dovodi do raspada porodica, ali i drastičnih slučajeva, kao što su samoubistva”.

Prema njegovim recima Odbor je zabeležio mnogo slučajeva fizičkog i psihičkog nasilja. Prema oceni stručnjaka posebno je rašireno psihičko nasilje, koje je često teze od fizičkog napada. Psiholog Fatljinda Nitaj (Fatlinda) ističe da psihičko nasilje ostavlja teške posledice:

„Psihičko nasilje je teže, ono možda vremenski kraće traje, ali ostavlja dugogodišnje posledice jer dolazi do duševnih i emotivnih slomova”.

U Kosovskoj policijskoj službi kažu da je samo u prvih šest meseci ove godine zabeleženo 659 slučajeva nasilja nad ženama na Kosovu. Portparol Policije Violeta Eljezi (Elezi):

„U Prištini je zabeleženo 186 slučajeva, u Prizrenu 132, u Peći 102, u Mitrovici 87, u Gnjilanu 92 i u Uroševcu 60 slučajeva nasilja nad ženama”.

Predstavnica kosovske policije poziva žene da ne tolerišu nasilje u porodici i da prijave svaki slučaj. Međutim jedan od problema u sprečavanju nasilja je taj sto veliki broj slučajeva ostane neprijavljen. Nitaj kaže da je to razlog sto je nasilje i dalje prisutno:

„Zlostavljana žena ne može da reaguje na pravi način. Žena treba da reaguje tako što će o nasilju reći društvu i dobiti podršku. Ali se ništa ne preduzima da se realno sagleda i slučaj razotkrije”.

Studije nevladinih organizacija ukazuju da je broj žrtava nasilja nad ženama veliki, ali da o tome žrtve ćute zbog predrasuda.
XS
SM
MD
LG