Dostupni linkovi

logo-print

Zašto bi Putin otrovao Litvinenka?


Dr. Grigorij Majranovski provodio je sate i dane u svom laboratoriju, pokušavajući odgonetnuti pravu kombinaciju kemijskih sastojaka koja mu je trebala omogućiti da postigne zadani cilj. Kada ga je 1938. prvi put uveo u tajnu prostoriju s bočicama, epruvetama, kapaljakama i pokusnim zamorcima, njegov šef mu je povjerio samo jedan zadatak. Otkriti otrov koji može ubiti čovjeka, a da pri tome ne ostavi u organizmu nikakav trag na temelju kojega bi se moglo zaključiti da se radi o zločinu. Šef se zvao Lavrentij Pavlovič Berija, bio je član Politbiroa Komunističke partije Sovjetskoga Saveza, ali je doktoru Majranovskom izdao ovaj zadatak kao šef narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, zloglasnog NKVD-a, jedne od preteča KGB-a i današnjeg ruskog FSB-a.

Tokom 1945, dr. Majranovski bio je na domak cilja. Zarobljeni njemački vojnici, koji su u međuvremenu zamijenili laboratorijske zamorce, počeli su umirati od doze otrova koju im davao. Odmah nakon smrti bili bi prebačeni na odjel za hitnu pomoć Klinike Sklifasovski u centru Moskve, gdje bi, ne opažajući ništa sumnjivo, ruski liječnici konstatirali prirodnu smrt. I taman kada je Majranovski pokušavao dodatno usavršiti svoj izum, njegov šef je smijenjen, i ne dugo zatim pogubljen, a tajni laboratorij zatvoren.

No, nema sumnje da je rad u ovoj oblasti nastavljen i usavršavan do danas. Trovanje političkih i drugih neprijatelja desetljećima je čest oblik likvidacije kojemu pribjegavaju ruske, ali i druge tajne službe. Svjedoči o tome i nevjerovatna kolekcija tajnih dokumenata KGB-a koju je iz moskovskoga sjedišta službe 1992. uspio prenijeti u Britaniju njen veteran i prebjeg Vasilij Mitrokin.



Po dokumentima objavljenim u knjizi “Mač i štit – Mitrokinov arhiv i tajna povijest KGB-a” može se zaključiti da su od ukupno četiri predložena načina likvidacije Jospia Broza Tita 1953, dva trebala biti obavljena upravo trovanjem. Izvršitelj je trebao biti Iosif Grigulevič, ruski tajni agent koji je 15-ak godina ranije u Mexico Cityu za malo ubio Lava Trockog, a koji se u Beogradu trebao predstavljati kao diplomtaski predstavnik Costa Rice po imenu Teodoro Castro. On je predložio moskovskoj centrali KGB-a da za vrijeme ugovorenog prijema kod Tita, pošprica jugoslavenskog predsjednika smrtonosnom dozom kuge koja bi bila u bočici za sprej, skrivenoj u Grigulevičevoj odjeći. Drugi prijedlog je predviđao da se Titu pokloni kutija s nakitom iz koje bi, čim se otvori, iscurila mala doza smrtonosnog plina. Preostala dva načina bila su manje maštovita i predviđala su da se Tita, u povoljnoj prilici, ubije iz pištolja s prigušivačem. Grigulovič je opozvan iz Beograda odmah nakon Staljinove smrti, u martu 1953., u trenutku kada je izvršenje atentata postalo pitanje dana.

Trovanja neprijatelja na različite načine, osobito u vrijeme Hladnoga rata i dalje su bila česta.

Bugarski disedent i pisac Georgij Makarov koji je radio za BBC umro je u Londonu 1978. nakon što mu je vrhom kišobrana, u prolazu, u tijelo ubrizgan otrov.

U novije vrijeme, Juri Ščekočikin, ruski novinar, zastupnik u Dumi i urednik Novaje gazete umro je od posljedica iznenadne i neobjašnjive bolesti za koju su liječnici isprva mislili da je alergijska reakcija, ali su odustali od te dijagnoze kada je Ščekočikinu odjednom opala kosa, a koža na licu potpuno promijenila strukturu. Umro je od posljedica trovanja supstancom koja do danas nije identificirana.

Ana Politkovskaja, također novinarka Novaje gazete, preživjela je misteriozno trovanje u avionu kojim je putovala u Beslan kako bi izvještavala o otmici u tamošnjoj školi 2003. Politkovskaja je preživjela trovanje, ali nije klasičnu egzekuciju pištoljem u liftu svoje zgrade 7. oktobra ove godine.

Nekoliko mjeseci prije predsjeničkih izbora u Ukrajini 2004 godine, u jednom kijevskom sushi baru nepoznatom supstancom otrovan je tadašnji glavni politički protivnik Moskve, kandidat udružene prodemorkatske opozicije Viktor Juščenko. On je za dlaku izbjegao smrt, ali mu je lice ostalo doživotno unakaženo.

Ugledni britanski toksikolog dr. John Hennry koji je liječio Juščenka, pokušao je pomoći upavo preminulom, i po svemu sudeći, još jednom otrovanom protivniku Moskve, Aleksandru Litvinenku. No, nakon višednevnih promatranja, dr. Hennry nije mogao utvrditi šta je ubilo prebjeglog ruskog agenta.



"Možemo reći da je sve pocelo u trenutku kada su se, početkom novembra, pojavili stomačni problemi, nakon kojih je Litvinenku počeo opadati broj bijelih krvnih zrnaca i kada je odjednom izgubio kosu. Bili smo svjesni vrlo uznapredovalog djelovanja otrova. Nakon toga počeli su otkazivati prvo jetra, a potom bubrezi i na kraju srce. Dakle, događalo se nešto što je vrlo progresivno oštećivalo stanice njegovog organizma. Još uvijek ne znamo kakva je supstanca mogla potaći takva oštećenja. Po posljedicama, ona podsjećaju na efekte zračenja ili kemikalija kojima se tretira tkivo oboljelo od raka. Medicinski pristup u brizi o ovakvim pacijentima nalaže da se održavaju vitalni sistemi u organizmu i suzbijaju simptomi, te da ga se održava na životu. No, što posljedice trovanja više jačaju, to je sve teže postići", kaze doktor Hennry.

Istražitelji trenutno ispituju mogućnost da je Litvinenko otrovan opasnim radioaktivnim izotopom Polonijem 210, kaže Roger Cox iz britanske nacionalne agencije za zdravstvenu zaštitu.

"Ako polonij 210 uđe u organizam kroz hranu, udahnuti zrak ili kroz otvorenu ranu, velikom će se brzinom proširiti po organizmu i stići do većine vitalnih organa. Ako je unesena količina polonija 210 dovoljno velika, za očekivati je da tkivo pacijenta počne doživljavati promijenjen identične onima kroz koje prolaze tkiva pacijenata izloženih zračenju kaže dr. Cox.



Ako je uzrok smrti prebjeglog ruskog agenta još uvijen nepoznat, motivi njegove moguće i još nedokazane smrti, čine se znatno očitijim, tvrde oni koji su ga poznavali.

Oleg Gordievsky, nekadašnji šef stanice KGB-a u Londonu i dvostruki agent britanske obavještajne službe MI5 koji svoju bivšu rusku agenciju još uvijek zove starim imenom, tvrdi da je nalog za Litvinenkovo ubojstvo došao iz Moskve.

"To je vrlo tuzna vijest jer je on bio ruski i britanski heroj. Obje je zemlje podjednako volio. Postao je drzavljanin Velike Britanije 1. oktobra ove godine. Borio se protiv snaga zla u Rusiji - KGB-a i vlasti koje potiskuju demokraciju i slobodu u toj zemlji i na kraju je postao zrtva osvete i zla tih istih snaga", kaže Gordievsky.

Iako ruske vlasti, pa i sam predsjednik Vladimir Putin odbacuju bilo kakvu umiješanost u Litvinenkovu smrt, opće je uvjerenje, osobito među ruskim emigrantima, da su nalogodavci poznati, kaže njegov prijatelj Ivor Gaber.

"Radio je i kretao se među gangsterima i teroristima i protiv njih se borio. Živio je u tom svijetu i bio svjestan da je u profesionalnom životu stvorio neprijatelje. No, uz sve to za neprijatelja je imao i rusku državu."

Još jedan blizak prijatelj, Aleksandar Goldfarb, tvrdi da je nova pravna definacija “ekstremista” u Rusiji omogućila da Litvinenkova likvidacija bude zakonit čin.

"Bilo koji novinar ili političar koji kritizira politiku ruske vlade može se smatrati ekstremistom. Dakle, sve ovo sto se dogodilu Aleksandru Litvinenku, što se Rusije tiče, potpuno je legalno," kaže Goldfarb.



Litvinenko je prebjegao u Britaniju 2000. godine. Oštro je kritizirao ruskoga predsjednika Vladimira Putina i tvrdio kako su ruske tajne službe stajale iza nekih napada koje su vlasti u Moskvi pripisivale "čečenskim teroristima," uključujući seriju bombaških napada na stambene četvrti u Rusiji u kojima je poginulo više od 300 ljudi, te otmicu u školi u Beslanu.

Te su akcije imale za cilj, prvo dovesti na Vladimira Putina vlast, a potom je ojačati, tvrdi je Litvinenko koji je, sudjelujući na jednoj tribini u Londonu prošloga mjeseca, govorio o ubojstvu novinarke Ane Politkovskaje, također poznate po kritici ruske politike u Čečeniji.

"Netko me je u publici izravno pitao tko je ubio Anu. Mogu isto tako izravno odgovoriti da je Anu Politkovskaju ubio gospodin Putin, predsjednik Ruske Federacije", rekao je Litvinenko.

Da li je ovom izjavom Litvinenko potpisao vlastitu smrtnu presudu, trebala bi pokazati istraga o njegovoj smrti koju britanska policija još uvijek ne naziva ubojstvom, nego smrću pod nerazjašnjenim okolnostima.
XS
SM
MD
LG