Dostupni linkovi

logo-print

Vukovar je još podijeljen grad


Mnogi hrvatski građani ni danas ne znaju kada je Dan državnosti, niti zašto se koji blagdan u novostvorenoj državi slavi, ali kad se kaže 18. studeni, većina će automatski odgovoriti Vukovar.

"Posebno mi je lijepo zamišljati kako Dunavom plove vijenci cvijeća. To se ponekada može vidjeti na televiziji. Ono što se nikada ne vidi jeste kako ljudi bacaju to cvijeće – s obale ili se dovezu do sredine rijeke čamcima i da li su oni drveni ili motorni. Za sve one koji su život izgubili u Dunavu, to ne zamišljam kako, ali se svejedno pitam - s obale ili su ih dovezli do sredine rijeke?"

Mlada Vukovarka Ivana Bodrožić, pjesnikinja i apsolventica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, imala je 1991. godine devet godina. Roditelji su je s bratom poslali na ljetovanje, počeo je rat i više se nisu ni vratili u Vukovar. Produženo ljetovanje, ironično kaže Ivana, traje još i danas. Vukovar jeste njezin grad, ali ne zna da li mu više pripada:

"Stalno, sve ove godine, imam taj osjećaj da nigdje posebno ne pripadam, da nisam ni iz Zagreba, ni odavde, ni odande. Vukovar više nije nešto čega se sjećam. Čini mi se da je taj grad posve izmješten. Na karti je to još uvijek taj isti Vukovar, ali danas je nešto posve drugačiji. Nekakav kaos osjećam prema tom gradu."

Pa ipak, taj grad je u njezinim pjesmama, za koje je lani dobila Goranovu nagradu, kao i otac Ante, koji je najvjerojatnije pogubljen na Ovčari. Bio je šef sale u poznatom vukovarskom hotelu Dunav:

"Ove pretanke ruke dobila sam od njega.
Volim se ponekada i dobro napiti,
kao prava kćer šefa hotelske sale,
lakrdijašica mala.
Gledala sam ga na djelu,
skrivena iza poker aparata,
dobro podmićena čokoladom iz duty free shop-a,
koja je u Vukovar stigla prekasno,
kao međunarodni Crveni križ,
kao i ljudskost,
kao u ostalom i sve dobro
što stiže beskrajno kasno u ovaj dio svijeta.

Ove pretanke ruke dobila sam od njega.
Nije mi krivo zbog mene,
nego, kako se njima mogao braniti kada su ga tukli?"

Vukovarka Manda Patko prošla je srpske logore. U zadnji čas izbjegla je strijeljanje. Sve je preživjela, no suprug joj se nikad nije vratio s ispitivanja na koje su ga odveli iz Veleprometa. Zamjera sugrađanima Srbima što joj ne kažu, ako išta znaju:

"Vjerojatno znaju gdje su grobišta, ali ne vjerujem, kada se to premještalo, da nitko baš nije o tome ništa pričao i da oni ne znaju. Petnaest godina se ćuti i ništa se ne govori. Živimo jedni pored drugih. Ne mogu reći da ih mrzim, ali ih ni ne volim."

Gradonačelnik Vukovara, Tomislav Šota, ističe da grad ekonomski sve više jača, ali morat će, kaže, i duhovno:

"Sigurno da je neminovnost, da bi sam grad mogao funkcionirati, nastaviti život jedni uz druge. Ako Srbi kažu da im ne trebaju Hrvati, a Hrvati kažu da im ne trebaju Srbi, onda taj grad ne može imati budućnost."

Srbin Dragoljub Stojić vjeruje da bi Vukovar, unatoč ranama, brže našao zajednički život da ga oni koji i ne žive u njemu puste na miru jer, kako ih naziva, ti "vječno dežurni Srbi" i "vječno dežurni Hrvati" ne žele multietnički Vukovar. Kaže da vukovarskim Srbima teško pada i to što se "smatra da oni nemaju pravo na svoju tugu":

"Ima groblje i Hrvati ga zovu Šajkača, ali se zove Aleja poginulih Srba. Srbi 18. 11. polažu vijence na svoje groblje, Hrvati na svoju Aleju i na Ovčaru. Jedni drugima nikada nismo probleme pravili. Jedino je gadno sada negdje javno reći da mu je neko poginuo jer onda kažu – A što je bio u četnicima."

Hrvatica Manda Patko – 15 godina je malo za zaborav:

"Možda moja unučad, kojima je sada desetak godina, ali za naše generacije, koje su preživjele ovaj rat, još uvijek je to teško. Ne znam kada sam se zadnji put slatko nasmijala."

Dragoljub Stojić vjeruje da nove generacije Vukovaraca već dolaze. Podsjeća da su jesenas hrvatska i srpska djeca počela ići u iste školske smjene i zasad nema većih incidenata:

"U nekadašnjem klubu Vukovar 91 sada igra više od 50 posto Srba. Prije je to bilo nepojmljivo. Oni, kada odrastu u klubu, će zajedno i izlaziti i sklapati brakove i sve drugo. Nas starije neka spakuju negdje u ćošak, a oni neka vode svoj život i neka normalizuju to što je ispalo."
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG