Dostupni linkovi

logo-print

Da li je Tito bio diktator?


KARABEG: Gospodine Protiću, da li je Tito bio diktator?

PROTIĆ: Tito je bio diktator po svim merilima kojima se meri diktatura. Nikada nije bio izabran na demokratskim izborima, vladao je zemljom punih 40 godina, a Ustavom iz1974. godine bio je proglašen doživotnim predsednikom SFRJ. Uz to, sve to vreme bio je i šef Komunističke partije ili Saveza komunista, kako se već to zvalo. Tako da mislim da nije dovoljno reći da je bio diktator, već i komunistički vlastodržac, isti onakav kakvi su bili i drugi komunistički vlastodršci. Može da se razgovara o tome u kom periodu svoje vladavine je on bio manje ili više surov u odnosu na svoje političke protivnike, ali da u toj njegovoj Jugoslaviji nije bilo političkih sloboda potvrđuje i činjenica da nije bilo višepartijskog sistema i da je svaka reč protiv režima, njegove ideologije i njegovog prvog čoveka, bila, ako ne sankcionisana, onda svakako zabranjena.

GOLDŠTAJN: Mislim da nas ovako postavljeno pitanje zapravo odvlači na krivi kolosijek. Naime, mi danas gledamo na Tita s pozicije čovjeka 21. stoljeća, nakon što su i Srbija i Hrvatska i druge zemlje bivše Jugoslavije prošle kroz kakvih-takvih desetak godina demokracije i nakon što se je čitavo evropsko kruženje dramatično demokratiziralo. Kad danas postavljamo pitanje da li je Tito bio diktator, mi sudimo Tita na, ja bih rekao, jedan manje ili više nepriličan način. Da bismo uistinu prosudili tko je i što bio Tito, moramo gledati stvari očima čovjeka iz, recimo, 1945. godine, kada je on došao na vlast, ili iz 1980. godine, kada je svojom smrću sišao sa vlasti. Nema sumnje da je on bio diktator, ali se moramo pitati na koji način je ta diktatura funkcionirala i kakve su bile posljedice, odnosno rezultati te diktature, da li smo mi u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli bolje, sigurnije, slobodnije i demokratičnije nego ljudi u zemljama u okruženju. Zbog toga se ja ne bih složio sa ocjenom gospodina Protića da je Tito bio diktator kao i svi drugi. Čini mi se da tu postoje razlike i da u analizu moramo uključiti i druge elemente.

PROTIĆ: Kada ocenjujemo vladavinu čoveka koja je trajala više od četiri decenije, onda je nemoguće o tome dati jednostavnu ocenu. U prvom periodu svoje vladavine Tito je bio nemilosrdan prema svojim političkim neprijateljima i posezao je za najdrastičnijim sredstvima. Da ne pominjemo šta su sve proživeli, ako su uopšte preživeli, Titovi politički protivnici u momentu uspostavljanja njegove vlasti. Najrečitije o tome svedoče progon ibeovaca i Goli otok. U drugom periodu svoje vladavine on je malo popustio zato što se njegov režim već bio toliko učvrstio da niko nije mogao ozbiljnije da ga ugrozi. Ali već sama činjenica da je, recimo, Milovan Đilas proveo punih devet i po godina na robiji kao Brozov politički protivnik govori o tome da tu političkih sloboda nije bilo. Da ne govorim o drugim disidentima i njihovim sudbinama. U trećem periodu njegove vladavine Jugoslavija je bila relativno liberalna u poređenju sa zemljama Varšavskog pakta. Ali ako se poredi sa zapadnim demokratijama, ona je bila veoma udaljena od demokratskih ideala onoga vremena.



GOLDŠTAJN: Ja mislim da će još dugo vremena naša spoznaja o Titu biti uvjetovana našim razumijevanjem onog što je bila socijalistička ili komunistička Jugoslavija. Mogli bismo se zapravo zapitati - da li je Jugoslavija sama po sebi, pa tako i socijalizam odnosno komunizam zajedno s njom, bila od samog početka osuđena na neuspjeh i na rasulo. Ako je tako, a neki tvrde da jeste, onda je Tito bio liječnik- čudotvorac koji je fascinantnom vještinom tu državu, odnosno to "zloćudno čudovište", držao pod kontrolom 35 godina. I ne samo to, ta država je živjela još 10 godina nakon njegove smrti. Ako se stvari postave na drugačiji način, pa se kaže da je Jugoslavija bila dobro zamišljena tvorevina, onda je logičan zaključak da je Tito, držeći desetljećima vlast i kontrolirajući glavne procese u toj zemlji, bio zapravo njezin grobar. Grobar jedne državne tvorevine koja je živjela 70 i nešto godina u jednom dijelu jugoistočne Evrope. Dakle, prosuđivati Tita mimo njegovih zasluga odnosno krivice i odgovornosti za ono što se događalo u socijalističkoj ili komunističkoj Jugoslaviji kojom je on vladao, mislim da je na neki način vađenje čitavog kompleksa pitanja iz njihovog konteksta.

PROTIĆ: Tito je bio specifična vrsta diktatora po tome što, kako je vreme odmicalo, nije upadao u paranoju zbog svojih svojih protivnika što je karakteristično za diktatore uopšte, a pogotovo za komunističke diktatore. Naprotiv, on je bio sve manje i manje opterećen svojim protivnicima. On se je na početku svoje vladavine, kada je postojala opasnost od nekih ljudi da ugroze njegovu vlast, s tim ljudima razračunavao drakonskim merama. Docnije je to činio sve ublaženije. Dakle, prvo je svoje protivnike ubijao, onda ih je hapsio i na kraju ih je samo skidao s vlasti, a oni su nastavljali da žive normalnim životom. Pitanje Jugoslavije i promena kroz koje je ta država prolazila u Titovo vreme zahteva mnogo podrobniju analizu, kao i pitanje da li je Jugoslavija mogla da opstane ili je bila osuđena na propast. To su sve, po mom mišljenju, još uvek vrlo komplikovana i protivrečna pitanja. Za mene je suštinsko pitanje da li višenacionalne države mogu da se organizuju na demokratskim principima ukoliko je nacionalni identitet iznad svih ostalih.

KARABEG: I Vi gospodin Goldštajn, i Vi gospodin Protiću, i ja smo živeli u Titovo vreme. Gospodine Goldštajn, da li je, prema vašim saznanjima, narod u bivšoj Jugoslaviji Titovu vlast doživljavao kao diktaturu?



GOLDŠTAJN: To mi je teško reći. Tu bi uistinu trebalo napraviti jedno istraživanje. Ali ja bih rekao ovo. Diktator je po definiciji obuzet svojom vlašću, svojom pozicijom, iskazivanjem moći, on nema osjećaja za svakodnevne probleme takozvanog maloga čovjeka. Mislim da Tito nije bio takav, barem u jednom aspektu svoga djelovanja. On je, recimo, imao osjećaj da je potekao sa sela, da je bio seljak, da je bio metalski radnik, pokušavao se, koliko je mogao, družiti sa običnim ljudima. Moglo je to, naravno, biti i pozerstvo, ni od toga ne treba bježati, ali je Tito je imao osjećaj za probleme "malog" čovjeka. A što se tiče međunacionalnih problema u Jugoslaviji, Tito je bio apsolutno svjestan njihove ozbiljnosti, to mu treba apsolutno priznati. Međutim, kao i mnoge druge stvari, on nije te probleme znao rješavati demokratskim putem. Međunacionalne probleme i sporove nastojao je suzbijati na tipično komunistički način - plitkim propagandnim parolama o bratstvu i jedinstvu popute one "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga", koju sam ja kao klinac znao ismijavati, koje je kombinirao sa zabranama, ekskomunikacijama i kaznama. Zapravo je stvorio sustav - i to je ono što je njegova odgovornost, rekao bih i krivnja - koji nije uspio razriješiti pitanje ustroja Jugoslavije na način koji bi zadovoljio veći dio političke elite i javnosti.

KARABEG: Gospodine Protiću, kako je narod u bivšoj Jugoslaviji doživljavao Titovu vlast? Da li je doživljavao kao diktaturu?

PROTIĆ: Veliko je pitanje da li je narod u Jugoslaviji uopšte znao za nešto drugo osim za diktaturu. Vrlo male i tanke su bile demokratske tradicije kod jugoslovenskih naroda, kod nekih gotovo nikakve. Osećaj da li živimo u demokratiji ili u autokratiji bio je pre 15 godina vrlo maglovita kategorija. Ali u jedno sam siguran. Narodi u Jugoslaviji, odnosno građani Jugoslavije, pod Titom su stekli jednu vrlo rđavu, rekao bih pogubnu naviku, a to je da ne snose ličnu odgovornost. I tu se vidi da je Titov režim bio diktatorski. Mi smo živeli relativno dobro u onom poslednjem periodu njegove vladavine, relativno dobro u odnosu na Istok, ali daleko od onoga kako se tada živelo na Zapadu, ali nam je s druge strane bilo oduzeto pravo da donosimo lične odluke. Tako da je narod u Jugoslaviji dočekao krizu i raspad zemlje u jednom, rekao bih, vrlo infantilnom stanju. Zato je i moglo da dođe do tako strahovitog krvoprolića koje je bilo svima nama nezamislivo. Jednostavno nije bilo lične odgovonosti ni za sopstveni život, ni za život drugoga, ni za budućnost, jer je 40 godina postojao neki veliki Tito kome smo se svi klanjali. Učili su nas od obdaništa da mu se divimo, da će nam on razrešiti sve probleme kao neki Božić Bata koji donosi poklone onda kad smo dobri, a koji nas kažnjava onda kad to nismo. Iz toga se stvorila jedna vrlo opasna, surova i krvoločna, rekao bih, i detinjasta svest koje se u dobroj meri jugoslavenski narodi još nisu sasvim oslobodili. Otuda i to tugovanje za Titovim vremenima zato što moderno vreme i demokratija zahtevaju ličnu odgovornost, a sa njom se je mnogo teže suočiti nego živeti sa logikom da od nas ne zavisi ništa, da sve zavisi od nekoga drugog, a na nama je samo da se umilimo, da prinađemo najbolji i najsigurniji put kroz kanale partijske vlasti da bismo se negde uhlebili i smestli i sve će da bude u redu.

KARABEG: Gospodine Goldštajn, da li smatrate da je Titov režim kriv za razvijanje osećaja lične neodgovornosti?

GOLDŠTAJN: U svakom slučaju. Mi smo bili zapravo naviknuti da nikad nitko nizašto ne plaća, da će naš račun uvijek platiti netko drugi, i to je nešto što nas je opterećivalo u Titovo vrijeme i opterećuje nas čak i danas. Ali da se vratim međunacionalnim odnosima. Nema nikakve dvojbe da je zahvaljujući ponajprije Titu, ako ne zaustavljeno, ono barem znatno ublaženo međuetničko krvoproliće na prostorima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Partizanski pokret je uspio da između Srba i Hrvata, do tada ušančenih u ustaško-domobranskim i četničkim rovovima, stvori izvjestan stupanj povjerenja i uspostavi situaciju u kojoj je jedna nova zajednica bila moguća. Međutim, otvoreno je pitanje da li je nakon rata među jugoslavenskim narodima uistinu uspostavljen veći stupanj povjerenja i koliko je to povjerenje bilo otporno na nova iskušenja. Činjenica je da, uz sve dobre namjere i proklamacije o nacionalnoj ravnopravnosti, slozi i bratstvu i jedinstvu, Tito nije našao trajno rješenje za problem Jugoslavije. I čini mi se da su njegova rješenja dijelom nosila klicu sukoba u devedesetim. Zašto to govorim? Zato što mislim da je višenacionalna zajednica, kakva je bila Jugoslavija, mogla zdravo funkcionirati samo ako je posjedovala istinski demokratske institucije, što, naravno, Titova Jugoslavija, uz sve transformacije, reforme i nove ustave, nije imala. Duboko vjerujem da je Tito radio s najboljim namjerama i sa osjećajem da uistinu radi pravedno, i to mu se ne može osporiti. Međutim, često je i najbolja arbitraža odozgo lošija od otvorene rasprave i od demokratski slobodnog usklađivanja mišljenja. A kako je u Titovom sustavu demokratska mogućnost slobodnog izražavanja pluralnih ideja i interesa bila nemoguća, onda se takvo uskraćivanje sloboda pokazalo kobnim, ponajviše u slučaju nacionalnih osjećaja.

PROTIĆ: Mislim da je posle strašnog krvoprolića u Drugom svetskom ratu, gde se sasvim jasno pokazalo da narodi bivše Jugoslavije, a naročito Srbi i Hrvati, ne mogu da žive zajedno, moralo svima da bude jasno da je te narode trebalo razdvojiti. Neki su toga bili svesni još 1918.godine na samom početku stvaranja Jugoslavije, pa su se protivili ujedinjenu. Ako se tada podleglo određenim iluzijama i opsenama, onda je posle 1945. godine moralo da bude jasno da je bolje te narode razdvojiti nego ih ostaviti zajedno. Titoizam je samo to odložio. On je ustvari bio interval između jednog i drugog krvoprolića u kojem se, najzad, ta zemlja raspala na najstrašniji način. Koliko je u tome krivica titoizma i samih naroda i njihovih političlih i intelektualnih elita, a kolika međunarodne zajednice, bolje reći, velikih sila - to ostaje kao veliko pitanje.

KARABEG: Gospodine Protiću, da li je Tito bio harizmatična ličnost?

PROTIĆ: On se trudio da bude, to je sigurno. I uspeo je utoliko što su čitave generacije verovale u njegove nadprosečne, čak bih rekao nadljudske mogućnosti. On je vrlo pažljivo na tome radio. Ako se ičim bavio, bavio se izgradnjom sopstvenog kulta ličnosti. Mislim da u tom pogledu gotovo da nema premca među svojim savremenicima.

GOLDŠTAJN: Nema nikakve sumnje da je Tito bio karizmatska ličnost. Titova karizma kao fenomen povijesti je nešto što postoji. Tito je imao svoju karizmu. Postoji jedna anegdota, koju je ispričao Milovan Đilas, a ja sam je čuo od svoga oca. Naime, Đilas je jednom prigodom prigovorio Titu što za sastanak s radnicima oblači bijelu maršalsku uniformu i bijele rukavice, a Tito mu je odgovorio onako po zagorski: "Može mi se". To je otprilike značilo - ja to mogu raditi i to mi je ćef. On je bio svjestan svega onoga što radi. Činjenica je da se je zapravo on sam karizmatizirao. Nisu to činili drugi. On je to radio iz poriva jednog sposobnog samodršca, neću reći diktatora, ali samodršca koji je smatrao da na taj način, ne godi samo svojoj taštini - a on je bio izuzetno tašt čovjek - nego i da istovremeno postaje objedinjavajući faktor na jugoslavenskom planu, dakle ličnost koja okuplja Jugoslaviju oko sebe. Ja mislim da njegova ljubav prema samome sebi, koliko god da je bila velika, ipak nije bila veća od njegove ljubavi prema svom vlastitom čedu - socijalističkoj Jugoslaviji. Neosporna je činjenica da je on sam sebe smatrao stvoriteljem te Jugoslavije. Uostalom, na neki način on je to i bio.



PROTIĆ: Ono što je kod Tita upadalo u oči bilo je njegovo kačiperstvo. On je preterivao u isticanju sopstvene ličnosti, menjanju uniformi, toj neukusnoj potrebi da se ponaša kao nekrunisani vladar. Ali je očito dobro procenjivao da običan narod, svetina ili masa to voli. To njegovo ponašanje kao da je monarh, svi ti automobili, Brioni, posete raznih vladara iz čudnih i egzotičnih zemalja s kojima se najčešće družio, odlazak na onu tragikomičnu proslavu 5000 godina Perijskog carstva kod Reze Pahlavija i mnogi drugi događaji te vrste pokazuju da je on ustvari bio snob. Snob koji je uživao u tome da bude ono što nije bio i da se ponaša kao neki plemić ili aristokrata, što, bar po onome što zvanična istoriografija kaže, on svakako nije bio. U jednoj u osnovi siromašnoj zemlji, kakva je Jugoslavija uvek bila, imati vladara koji se na takav način ponaša i sebi dozvoljava takvu raskoš svakako je izazivalo podsmeh među zapadnim političarima. Ali, svejedno, Tito je u njihovim krugovima, iz sasvim drugih razloga, bio prihvaćen i tolerisan takav kakav je - nekada tragikomičan, nekada neukusan, nekada zaista najobičniji snob.

KARABEG: Gospodine Goldštajn da li je Zapad doživljavao Tita kao diktatora?

GOLDŠTAJN: Radi se o tome da stvari moramo gledati u određenom kontekstu. Činjenica je da je Tito viđao američke predsjednike - od Kenedija, preko Niksona do Forda - u jednom ritmu koji je praktički apsolutno nedostižan za bilo kojeg državnika, premijera ili predsjednika danas ili u ono vrijeme. Činjenica je da je on bio međunarodni faktor od najveće vrijednosti i važnosti. Ne zato što je bio demokrata ili zato što je bio ideološki obljubljen, nego zato što je stvarno bio strateški uteg u ondašnjoj hladnoratovskoj situaciji u Evropi. No, nije ga zapadani svijet uvažavao samo zbog toga, nego i zbog njegovih zasluga u Drugom svjetskom ratu. To je bio rezultat strategije, čiji su kreatori bili Čerčil i Ruzvelt, da se u trenutku kada je nacistička Njemačka krenula na Sovjetski Savez pomogne Sovjetskom Savezu bez obzira na ideološka razmimoilaženja između SSSR-a i zapadnih sila. Drugi izuzetno važan trenutak za Tita bio je kada su 1943. godine najprije Čerčil, a onda i Amerikanci, odustali od podrške četničkom pokretu i rekli da je, bez obzira na ideološke bliskosti koje oni navodno imaju sa četnicima i sa kraljevskom vladom u Londonu, za njih najvažnije tko se uistinu bori protiv neprijatelja, a to su bili partizani. Tako da ta bliskost i ta ljubav između zapadnih saveznika i Tita nije bila samo rezultat Rezolucije Informbiroa i nezavisne Titove pozicije nakon Drugog svjetskog rata, nego je to prijateljstvo datiralo još iz ratnih vremena. A prijateljstva koja se stvore u ratu malo su duža i malo trajnija od ideoloških prijateljstava.

KARABEG:Gospodine Protiću, vi ste rekli da današnja nostalgija za Titovim vremenima proističe najviše iz toga što u Titovo vreme pojedinac nije bio nizašta odgovoran, pa bi ljudi i danas želeli da se vrate u to, kako ste rekli, infantilno stanje neodgovornosti. Međutim, veliki je broj onih koji kažu da se tada u mnogo čemu bolje živelo nego danas. Mislim da je i to jedan od razloga nostalgije za Titovim vremenima.



PROTIĆ: Naravno da nam je bilo lepše onda jer smo imali 20 ili 30 godina manje nego što imamo sad, pa se tog vremena sećamo sa nostalgijom. Šalim se. U osnovi ljudi u teškim vremenima - a ova sadašnja, pogotovo u ovih poslednjih 15 godina, za sve Jugoslovene su zaista bila teška i strašna - traže neku utehu u prošlosti, i to nije ništa čudno. I onda, naravno, tu prošlost ulepšavaju i u njoj pamte samo ono što je bilo lepo, a ne i ono što je bilo ružno. Svi će sada da kažu kako smo onda mogli s našim pasošima da putujemo gde smo hteli, ali zaboravljaju kako su nas, a ja se toga dobro sećam, Titovi carinici maltretirali na granici zbog jednih farmerki ili jedne flašu viskija. Sećam se da se carinilo sve što je bilo više od jednog kilograma kafe i pet kilograma deterdženta koje su ljudi autobusima donosili iz Trsta. Dakle, nije to vreme bilo baš tako divno kako nam se danas čini, ali nama je to tako izgledalo zato što smo bili mladi, pa nam je sve bilo lepo. Ali kada biste današnje mlađe generacije, svejedno da li u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Sloveniji ili Bosni, vratili u ono doba i rekli im da treba da letuju onako kako smo mi letovali - organizovano sa školom ili ne znam preko već koje pionirske organizacije - oni bi vam se nasmejali. Kada se danas govori o Titovom vremenu pominju se samo godišnji odmori, garderoba, automobili, bela tehnika. Niko ne govori o onome što je suština života. U Titovo vreme govorilo se da smo svi mi jednaki, a nismo bili jednaki, jer se ljudi nisu rangirali po tome koliko su sposobni, vredni i odgovorni, već po tome kako su partijski kotirani. Na osnovu bliskosti partijskim vrhovima dolazilo se do stanova, imovine, položaja, a ne po tome koliko je ko vredeo. Dobro se sećam da mi je jednom neki partijski funkcioner na Univerzitetu u Beogradu rekao da bez obzira na sve moje visoke ocene i na znanje stranih jezik njegove ukupne političke funkcije donose više poena da se dobije stipendija za odlazak u inostranstvo. Prema tome, to je bio sistem u kojem su ljudi bili navikavani da slušaju i da, da bi uspeli u životu, idu određenim putevima političke hijerarhije, a sve drugo je bilo sekundarno.

GOLDŠTAJN: Naravno da možemo reći - bili smo 20 ili 30 godina mlađi, pa nam je sve bilo lijepo. Ali ima tu još nekih stvari. Čini mi se da je problem u tome da se svijet promijenio u ovih zadnjih 20-30 godina. Nas je zapljusnuo nevjerojatan val globalizacije kojem se ne može nitko odhrvati. A globalizacija je zapravo donijela nesigurnost. U Titovo doba ne samo da te globalizacije nije bilo, nego je socijalizam, odnosno komunizam kao društvo, po definiciji bio društvo sigurnosti. Znali ste da ćete kada završite školu da dobijete posao, onda ćete doći na neku listu za dobivanje stana, onda ćete dobiti jedan mali, jednosobni ili dvosobni stan, pa malo veći i tako dalje. Sve ste si mogli odrediti. Danas toga više nema. Ne samo što toga više nema na prostoru bivše Jugoslavije, već uopće u svijetu.

KARABEG: I na kraju, kako biste ocenili Titovu istorijsku ulogu? Da li biste ga smestili na stranu pozitivnih ili na stranu negativnih junaka?

PROTIĆ: Ja ne volim da dajem te ocene da li je neko pozitivan ili negativan junak zato što su to vrednosni sudovi po pravilu subjektivni. Ali bih rekao ovo. Tri velike ideje su definisale Tita kao državnika. Prva ideja je ideja socijalizma ili komunizma, druga je ideja jugoslovenstva, i treća ideja nesvrstanih. Sve te tri ideje su nestale u vihoru istorije, i to na prilično nedostojan način. Jugoslavija se ugasila u najstrašnijoj krvi i krvoproliću., socijalizam je nestao sa lica Evrope na vrlo bedan način, a nesvrstani danas postoje kao avet prošlosti. Dakle, ono čemu je Tito posvetio čitav svoj život i na temelju čega je gradio svoju vlast nestalo je nepunu deceniju posle njegove smrti. Dakle, te ideje ga nisu nadživele ni jednu deceniju. To znači da u političkom smislu on nije vredeo mnogo kao državnik, a pogotovo ne kao vizionar. U pogledu sopstvene vlasti on je svakako bio veoma uspešan zato što je vladao bez velikih poremećaja punih 40 godina i mirno umro uz sve počasti, međunarodne i domaće, koje čovek samo može da zamisli. Tako da, ako nas gleda sa onoga sveta, sigurno se smeje sa velikim zadovoljstvom zato što je svoj dugi vek, pogotovo onu drugu polovinu, proveo na najlepši mogući način vladajući jednom zemljom bez ikakvih ograničenja i bez mnogo trzavica, a ispraćen sa ovoga sveta uz nezamislive počasti i ljubav svih, i u zemlji i u inostranstvu. On je, dakle, sa ličnog stanovišta ostvario sve što čovek može da zamisli, a sa političkog stanovišta njegovo državništvo ne može da dobije prolaznu ocenu.

GOLDŠTAJN: Tačno je da su sve te tri Titove velike ideje - nesvrstanost, komunizam i Jugoslavija - propale. Ali propale su zato što ih je vrijeme pregazilo, ne zato što je Tito bio u krivu, odnosno zato što je Tito igrao na krivu kartu. Jugoslavija mu je bila zadana. Osim Jugoslavije za koju se toliko zalagao, on nije mogao izmisliti nikakvu drugu formu državne zajednice kojoj bi bio na čelu. Zadan mu je bio i komunistički okvir. On je do kraja života u mnogim stvarima bio zatočenik svojih mladalačkih ideala, dakle, uvjereni, dogmatski komunist, ali on je sebe isto tako doživljavao i kao reformatora unutar komunističkog sustava. On je smatrao da je moguće popraviti negativne posljedice staljinizma u istočnoevropskim komunističkim režimima, jer za njega komunizam sam po sebi nije bio loš. Bio je i ostao kominternovski đak koji zapadnjački kapitalizam jednostavno nije podnosio. Iako je za historičara neprilično govoriti što bi bilo kad bi bilo, on je u jednom trenutku, šezdesetih i sedamdesetih godina, mogao napraviti iskorak u pravcu veće demokratizacije i tu ja vidim njegovu glavnu odgovornost. S druge strane, on je vodio računa o podizanju standarda vlastitog naroda, za što recimo Staljin ili neki drugi komunistički diktatori uopće nisu marili.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG