Dostupni linkovi

logo-print

Crnogorsko antisrpstvo


Izdaja, antisrpstvo, stvaranje tajnog velikoalbanskog lobija – stare optužbe iz arsenala Miloševićevog doba ponovo su u upotrebi, samo ih sada koriste drugi ljudi.

Istini za volju, oštre reakcije srpske opozicije u Crnoj Gori mogle su se očekivati. Mandić i društvo iz Srpske liste najbolje plivaju u nacionalnim vodama a pronalaženje neprijatelja srpstva omiljena je patriotska igra. To je unutrašnja zakonitost političke opcije koja se širi i nadima na nipodaštavanju crnogorstva.

Teže je objasniti ozlojeđenost Koštunice i Tadića: srpski premijer i srpski predsjednik sjedjeli su ove godine u Beču za istim pregovaračkim stolom i sa Agimom Čekuom i sa Hašimom Tačijem. Zašto je onda njihova priča sa kosovskim čelnicima u interesu Srbije, a Đukanovićev razgovor sa Čekuom izdaja Srbije?

Izjava crnogorskog premijera - da je Kosovo susjed Crne Gore - ne može biti stvarni razlog ogorčenja Beograda. Možda nekome smeta što su Rugovska klisura i Rožajska kotlina tako blizu ali to nije pitanje politike nego - geografije.

Zato prave razloge velikog politi;kog talasanja treba tražiti na drugom mjestu. Jer, ovo nije prvi put da se Crna Gora proziva zbog Kosova. Prije osamnaest godina, u doba antibirokratske revolucije, tadašnja komunistička vlast bila je optužena za izdaju Kosova i pomaganje albanskim separatistima. Prije osam godina, za vrijeme NATO napada, Đukanovićeva vlada je proglašavana izdajničkom jer je, prihvatajući kosovske izbjeglice, tobože zabijala nož u leđa Miloševićevoj Srbiji.

Eto i danas – čak i kada su Srbija i Crna Gora dvije odvojene države - iz grla zvaničnog Beograda ponovo se može čuti: Crnogorci su izdali izdali Srbiju.

Zašto se, dakle, istorija ponavlja?

Očito je da dominira jedan motiv. Kao u doba Miloševića tako i u vremenu Koštunice Beograd na Podgoricu gleda kao na - svoju provinciju. Uprkos personalnim promjenama u vrhu države zvanični Beograd je zadržao onaj isti kolonijalni odnos prema Crnoj Gori: ona je samo - izlaz na more. Zato je Koštuničino ogorčenje, zato srpski radikali prijete - crnogorska nezavisnost za njih je privremena kategorija, crnogorska zavisnost od srpske politike jedina je poželjna budućnost.

Možda u svemu tome ima i nekog dnevnog ćara: čak i da ne žele kontrolisati Podgoricu Koštunica, Nikolić i Tadić znaju da je dobro naći dobar izgovor: Đukanović im se nametnuo kao najbolji izbor za novog Brankovića koji je kriv za Kosovo.

Žalosno je samo što, nakon toliko vremena i toliko dešavanja, dio političke elite u Srbiji još nije shvatio: nezavisna Crna Gora nije protivnik nego saveznik Srbiji. Pozitivna istorija crnogorsko-albanskih odnosa mogao bi biti i poželjan recept za srpsko-albanski dijalog.

Problem je, međutim, što Koštuničin i Šešeljov Beograd ne želi da razgovor sa Podgoricom bude dijalog ravnopravnih. I nije se onda čuditi što je i srpska opozicija u Crnoj Gori, koja tako jasno zavisi od politike Beograda, protestvovala ispred Skupštine Crne Gore i to baš ispred spomenika Kralju Nikoli.

Nije to bila tek slučajnost nego prizivanje poželjne prošlosti i Podgoričke skupštine iz 1918. godine. To je surova i siva realnost: za velikonacionalne sanjare samo je pokorena Crna Gora dobra Crna Gora.
XS
SM
MD
LG