Dostupni linkovi

logo-print

Ne talasaj...


Eldin KARIC, glavni i odgovorni urednik Magazina START

Subota, 28.10.2006.
Priprema 206. broja magazina Start odbrojava svoje posljednje sate. To mi je najteži, ali i najljepši dio u pravljenju novine. Sve se radi u desetoj brzini. Redakcija tih par dana izgleda po mom ćeifu - konstruktivna ludnica. Petnaestodnevna dinamika izlaženja ostavlja našim novinarima prostora da ležernije pripremaju materijale za tekstove. Prve sedmice se malo opuste, a onda navrat-nanos prikupljaju materijal za tekst. Neke navike se teško mijenjaju. Danas sve ono što smo dogovarali i pripremali prethodnih petnaest dana polako dobija svoj konačni izgled. Moj problem je što nikada nisam zadovoljan. Uvijek mislim da je nešto moglo biti još bolje. Na žalost mojih kolega. posao koji u nekim redakcijama traje sat-dva, kod mene uzme najmanje duplo toliko vremena.
Već je 22,30 i novina konačno putuje prema štampariji. Predamnom je još jedna neprospavana noć. Moja stara majka je znala reći: Šejtan donese knjigu i listaj, i listaj... U mom slučaju šejtan donese novi broj Starta i listaj, i listaj...: Jesam li tu pogrešno potpisao sliku? Da li je ovaj naslov preoštar? Koliko su tačne informacije…
Nažalost, nisam ja jedini koji se bori s ovim morama. Vjerujem da i većina novinara u u snu prelistava svoje tekstove, priloge, emisije. Malo ko u Bosni i Hercegovini radi više od novinara. Kada bi ova vlast upola radila svoj posao koliko ga rade novinari ne smijem ni pomisliti gdje bi nam bio kraj.

Nedjelja, 29.10.2006.
Glavobolja je posljedica stresa u posljednjih 72 sata. Obilan doručak i lagana šetnja polako me vraćaju u normalu. Koristim nedjelju da budem što više sa svojom porodicom. Dan je prekrasan i odlučio sam da sa sinom odem u novootvoreni luna park. Iako mu je tek nešto više od pet godina, kompjuter mu je ubjedljivo najdraža igračka. Kada bismo mu dopustili, bio bi u stanju danima igrati igrice. Virtualni svijet daje puno više mogućnosti nego ovaj realni, ograničen na plastične superjunake i automobile na daljinsko upravljanje. Jeza me spopadne kada samo pomislim šta će biti s našom djecom za nekih dvadesetak godina. Užasava me reklama koja se ovih dana vrti na tv-u: Posao koji će vaše dijete raditi, danas ne postoji.
Nimalo nije oduševljen luna parkom. Nismo napravili ni puni krug oko bljeskajućih vrteški a njegovo interesovanje je iščezlo. Mnogo je više radoznalosti pokazao za vrelo rijeke Bosne. Gomila pitanja: Odakle ova voda dolazi? Gdje ide? Može li se u njoj kupati..., i još svašta nešto što može samo djeci pasti na pamet ostavlja mi nadu kako će možda naši potmoci uspostaviti mnogo bolji kontakt s planetom na kojoj žive. Naravno, ukoliko nešto ostane iza nas.

Ponedjeljak, 30.01.2006.
Devetoro poginulih u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu M-17 kod Žepča. Među žrtvama nesreće je četvoro djece: bebe su bile stare dva, odnosno tri mjeseca, jednom dječaku je bilo devet a njegovom bratu sedam godina. Kombiju, u kojem su se vozili nastradali, pukla je guma i vozilo je prešlo na drugu stranu kada je iz suprotnog pravca naišao kamion. Vozač kombija je preživio. Tužioci kažu da on nije kriv! Teško je u ovakvim situacijama govoriti o univerzalnim stvarima i donositi generalne zaključke. Magistralni put M-17 krvavo je potvrdio svoj neslavni naziv-Put smrti. Kao i nakon svih dosadašnjih saobraćajnih nesreća na ovom putu, postavlja se pitanje da li bi bilo manje žrtava kada bi umjesto M-17 imali C-5? Vjerovatno bi, ali ne u onolikoj mjeri koliko mnogi misle. Nažalost, vozni park u BiH u prosjeku je punoljetan. Većina vozila su tehnički neispravna. Vlast svjesno pretvara bh. puteve u opšti auto-otpad. U društvu gdje je pedeset posto radno sposobnog stanovništva nezaposleno, a svaki treći Bosanac i Hercegovac živi ispod granice siromaštva, država nema hrabrosti uvesti barem osnovnu preventivnu mjeru-obavezan tehnički pregled, naprimjer.

Utorak, 31.10.2006.
Svaka ptica svome Jatu leti. Ovako bi se narodna mudrost mogla aktualizirati kroz slučaj kamenoloma Orlova klisura u Tuzli. Federalni ministar industrije, energetike i rudarstva Vahid Hećo u pojedinim medijima je predstavljen kao atipični predstavnik vlasti u BiH. Zahvaljujući tim pojedinim medijima, te Hećinim marketingom, narod je povjerovao kako eto konačno ima i jednog poštenog ministra. A onda se ta poštenjačina Hećo u Oslobođenju zapita: Šta hoće ti profesori? Misli na profesore sa rudarskog fakulteta u Tuzli koji su protiv njega podnijeli tužbu na Sudu u Mostaru. Optužili su ga što je kontroverznom tajkunu Hamzaliji Ibriću Jati omogućio da narednih dvadeset godina eksploatirati kamenolom Orlova klisura iako su mu rudarski inspektori proteklih pet godina izdali isto toliko rješenja o zabrani rada. Čak je i Sud u Mostaru poništio rješenje koje je Jata dobio još 1998., ali to ministra ne interesuje. Za njega je Jata čovjek koji zna raditi svoj posao. Za one koji ne znaju Jata je vrlo čvrsto (čitaj: finansijski) konektiran sa Hećinom Strankom za BiH.
I, šta onda da pomisli obični građanin u BiH? Ko će ga zaštiti kad ministri drže lekcije
profesorima svjesno ignorišući čak i krajnju zakonsku instancu – sud.
Za ružan kraj jednog lošeg dana pobrinuo se Didier Drogba u 93. minuti utakmice između romantičara iz Barcelone i Abramovićevih gladijatora u dresu londonskog Chelsea.

Srijeda, 01.11.2006.
Trinaest bh. nogometnih reprezentativaca potpisalo je pismo u kojem kažu kako neće više igrati za reprezentaciju ukoliko rukovodstvo NS BiH ne podnese ostavku. Ne vjerujem da će se Čolaković, Jelić i Dominković odreći udobnih fotelja u Savezu. Prije ćemo gledati neke druge momke kako se znoje u dresovima sa bh.grbom. Njihova će prezimena prekriti mjesta gdje je nekada pisalo Barbarez, Salihamidžić, Papac... Dakle, dresovi su isti samo su igrači novi. Zapravo, ništa se ne mijenja niti će se uskoro promijeniti. Neko će se pitati zašto? Zar njih niko ne može smijeniti!? Pa, čitava BiH traži njihove ostavke!? Ali, zašto bi Nogometni savez BiH bio bolji od ove države? Uključi tv, radio, otvori novine i iz svakog centimetra bljeska: Bosanci i Hercegovci žele promjene. Teško bi bilo naći omanju grupu onih koji nisu za to da se ovdje sve pretumba iz temelja. Međutim, kada dođu izbori jedino se mjenjaju kandidati na izbornim listama, sve ostalo je kao Bogom dano. Ljudi ovdje jednostavno ne vole promjene, ma koliko ih očajno željeli. Možda bi psihijatri to bolje objasnili, ali Bosanci i Hercegovci se boje promjena. Svaki put kada se ovdje nešto mjenjalo nije dobro završilo. I zato, ne talasaj.

Četvrtak, 02.11.206.
Prije nekih tri godine Gruzijci su bili dotakli dno. Sistem je kolabrirao, niko, ama baš niko, nije plaćao porez i država je bankrotirala-priča mi moj prijatelj Dražen Simić svoje impresije iz Tbilisija. Bio je tamo na regionalnoj konferenciji liberala. Kaže da se Gruzijci sada već polako vraćaju u normalu. Prosječna plata im je oko 150 dolara. Policija je bila totalno korumpirana. Predsjednik Mihail Sakašvili je prepolovio broj policajaca, a saobraćajce je potpuno ukinuo. Najveći privredni resurs Gruzije je vino. Devedest posto izvoza išlo je u Rusiju. Nedavno, kada je došlo do zaoštravanja odnosa između Moskve i Tbilisija, Rusi su im zavrnuli gas i stavili embargo na uvoz vina iz Gruzije. Bio je to žestok udar na nejaku gruzijsku privredu. Predsjednik Sakašvili je pronašao spanosno rješenje. Dekretom je naredio svim vlasnicima velikih firmi da moraju otkupiti po hiljadu litara vina.
Zašto sve ovo pišem? Isprovocirala me vijest da je federalni ministar finansija smanjio platu finansijskoj policiji. Formalni razlog je nebitan. Stvarni razlog je taj što su finansijski policajci odlučili da temeljito ispitaju poslovanje nekoliko preduzeća koja su direktno povezana sa HDZ-om BiH, strankom ministra finansija Dragana Vrankića. Institucija čiji je zadatak da ministru finansija pomogne na razbijanju crnog tržišta, našla se na udaru svog šefa jer su temeljito radili svoj posao. Nadam se da smo vrlo blizu dna na kojem su Gruzijci bili još prije tri godine.

Petak, 03.11.2006.
Dan je počeo vrlo loše. Segor, moj sin, plače od ranih jutarnjih sati. Ne želi u vrtić. Uzalud sva racionalna roditeljska ubjeđivanja. I ja i supruga polako gubimo živce. Bojim se da ne pređemo na roditeljske metode iracionalnog ubjeđivanja. Na rubu strpljenja pitam ga zašto toliko plače i zašto neće u vrtić?
"Kad god vidim vas dvoje, suze mi same krenu na oči", odgovara.
Ostao sam bez teksta: Pa, zar je baš toliko loše, pomislih u sebi.
XS
SM
MD
LG