Već smo u prethodnim emisijama objavili informaciju da je verifikacija stare devizne štednje u Federaciji BiH produžena, ali tada još nije bio objavljen novi rok do kada se ovaj postupak treba završiti. Stoga objavljujemo saopštenje Vlade Federacije sa sjednice održane 26. oktobra:
„Vlada Federacije BiH izmijenila je, na današnjoj sjednici u Mostaru, Uredbu o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u FBiH, čime je rok za podnošenje zahtjeva za verificiranje ovih računa produljen do 31. prosinca/decembra 2006. godine. Također, utvrđen je i novi rok do 28. veljače/februara 2007. do kojeg su agencije dužne okončati postupak verificiranja.
Ove izmjene bile su nužne budući je Zakon o verificiranju i izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje, koji je na snazi od 15. travnja/aprila 2006. godine, za ove poslove predvidio rokove od šest, odnosno devet mjeseci, a zbog pripremnih radnji je postupak verificiranja praktično započeo tek 1. rujna/septembra. Stoga je Vlada FBiH ocijenila kako je preostalih 45 dana prekratak rok za podnošenje zahtjeva štediša, te omogućila da to učine do kraja ove godine.
Na današnjoj sjednici Federalna vlada donijela je, također, i Odluku o gotovinskim isplatama verificiranih tražbina po osnovi računa stare devizne štednje u FBiH za 2006. godinu. Temeljem ovog dokumenta, svakom pojedinom tražitelju kojem je izdana potvrda o verificiranoj štednji se s Jedinstvenog računa trezora FBiH isplaćuje maksimalno 1.000 konvertibilnih maraka, odnosno ukupan iznos do 1.000 KM. Redoslijed isplata utvrđuje Federalno ministarstvo financija sukladno kronološkom redu u pregledima pojedinačno izdanih potvrda o verificiranim tražbinama objavljivanim u „Službenim novinama FBiH“ i u dvoje dnevnih listova.
Inače, u ovogodišnjem federalnom proračunu je za ove potrebe planirano 30.000.000 KM, a do sada je izdano više od 6.000 potvrda o verificiranoj štednji.“
* * * * *
Istovremeno. udruženja štediša nastavljaju svoju borbu za svoju imovinu. U prošloj emisiji prenijeli smo stav Udruženja za zaštitu devizne ušteđevine u BiH i dijaspori Svetozara Nišića, a danas govori Amila Omersoftić, predsjednica Udruženja:
„Udruženje za zaštitu deviznih štediša je tačno prije dvije godine pokrenulo postupke pred sudom Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno, koristeći određena prava po Evropskoj konvenciji, uputilo i tužbe prema Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu. Ja lično imam punomoć štediša da zastupam 1.890 vlasnika stare devizne štednje kod Ljubljanske banke Ljubljana. To je tužba koja je okrenuta protiv Slovenije, zbog toga što je Slovenija, donošenjem svojih zakona, suprotno odredbi aneksa G Sporazuma o sukcesiji, onemogućila nama da sudskim putem ostvarimo svoja prava, odnosno da naplatimo svoja potraživanja od Ljubljanske banke d.d. s kojom imamo ugovor o staroj deviznoj štednji. Paralelno smo poslali i tužbu protiv Srbije i Crne Gore. Vidjećemo kako će se taj status razvijati, vjerovatno će ta tužba ostati samo na Srbiji. U pitanju su 343 apelanta, a odnosi se na Investicionu banku i Jugoslovensku izvozno-kreditnu banku koje su po aneksu G nosioci ugovora o staroj deviznoj štednji sa štedišama iz Bosne i Hercegovine.
Kada su u pitanju banke u Bosni i Hercegovini, radi se o sistemu PBS banaka i Union banci koja je jako sporna radi toga što za sada nismo uspjeli doći do dokumenta o tome ko je bio nosilac ugovora, da li Jugobanka Beograd ili je te obaveze preuzela sarajevska Jugobanka. Četrdeset i devet posto vlasništva je bilo u BiH, a 51 posto vlasničkog kapitala je ostalo na Jugobanci Beograd. Dakle, Union banka je jako sporna i potrebno je da se utvrdi da li se to prenosi kao obaveza sarajevske banke ili beogradske bake i same Srbije. Kada su u pitanju banke iz sistema PBS banaka, mi smo tu podnijeli tužbu, koristeći se onim što je definisano aneksom G Sporazuma o sukcesiji, protiv pet nasljednica. S tim što tu najveći teret nosi BiH jer je ona svojim zakonskim okvirom u suštini spriječila da mi sudskim putem ostvarimo svoja prava kod banaka. Naime, BiH je donošenjem Zakona o pretvaranju devizne štednje u javni dug deviznu štednju ostavila u bankama, dok je teret vraćanja prenijela na budžet BiH odnosno na građane BiH. Mi smatramo da je to jedna neprimjerena i nepoštena radnja, tim prije što po Evropskoj konvenciji za ljudska prava, kada vas država lišava imovine, kao što je naš slučaj, mora kazati kome tu vašu imovinu poklanja, dakle zašto je od nas uzela i kome je dala. Za sada je evidentno samo to da je ona te skoro dvije milijarde maraka poklonila bankama koje je onda, izgleda, u bescjenje prodala. Ali bez obzira što ih je u bescjenje prodala, te banke, po nama, i dan danas su vlasnici, one drže naše devize i one su dužne da nam ih vrate. Država je, dakle, poklonila naše devize bankama, stavila teret vraćanja devizne štednje na građane, s tim što se onda kaže da je Bosna siromašna i da se devizna štednja ne može vratiti iz budžeta i mi, dakle, ostajemo bez te devizne štednje. Dodala bih i to da je u tome učestvovalo i Vijeće za implementaciju mira putem svog upravnog odbora, a naročito putem svoga člana – Visokog predstavnika.
Smatramo, dakle, da su posljedice kršenja naših prava, dakle za štediše iz PBS banke, posljedica i djelovanja članica Vijeća Evrope potpisnica Konvencije koje su članice upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira. Dakle, mi smatramo da ovo kršenje prava nije posljedica samo naše zakonodavne vlasti nego i upravnog odbora koji nas je putem Visokog predstavnika i doveo u ovakvu situaciju, odnosno da naša devizna štednja ostane u bankama, a da je uslovno treba da vraćaju građani. Što se tiče ove tužbe prema bankama u BiH, tu imamo 3.657 aplikanata kroz udruženje po punomoći. Dakle, radi se o jednoj žalbi sa listom od 3.657 štediša koji potražuju svoja prava od BiH i nadoknadu nematerijalne štete od članica Vijeća za implementaciju mira.“
* * * * *
U Sarajevu je prije dva dana održan okrugli sto „Zapošljavanje povratnika i raseljenih lica u opštinama Foča, Stolac, Trebinje, Banjaluka, Prijedor i Gradiška“.
Predsjednica Saveza udruženja-udruga povratnika i raseljenih lica u BiH Mirhunisa Zukić ponovila je alarmantnu procjenu koja mnoge, ipak, ostavlja ravnodušnima – da je u mjestima povratka zaposleno samo od 0,8 do 1,0 odsto povratnika na nivou BiH.
Ona je navela da niko u BiH neće da preuzme odgovornost za ovakvo „besperspektivno stanje“, iako zakoni u RS-u i FBiH propisuju zaštitu povratničke populacije, koja je suočena sa ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava, posebno prava na rad.
Zukićeva je izrazila očekivanje da će lokalna vlast prepoznati svoju ulogu u procesu reintegracije povratnika i preuzeti odgovornost za finalizaciju ovog značajnog društveno-ekonomskog procesa:
„Imamo procjenu da se oko 30 posto povratnika uglavnom bavi poljoprivredom, a to su ljudi intelektualci koji se nikada prije nisu bavili poljoprivredom. Međutim, nažalost, oni danas rade u poljoprivredi i to su zapravo oni sretni koji imaju zemlju. Zato nije ni uspio povrata u gradove jer se nisu otvorila radna mjesta.“
Menadžer Danskog vijeća za izbjeglice Asim Perendija izjavio je da ova nevladina organizacija, aktivno provodeći strategiju lokalnog razvoja u BiH, maksimalno uvažava specifične ekonomske faktore i parametre, među kojima zapošljavanje povratnika zauzima ključno mjesto:
„Projekte reintegracije povratnika u lokalnim zajednicama u BiH provodimo već niz godina, uz punu saradnju i aktivno učešće domicilnog stanovništva i struktura vlasti, pri čemu apsolutni prioritet dajemo domaćim programima, idejama i inicijativama. U Trebinju smo pomogli da se formira jedna lokalna razvojna agencija koja daje podršku razvoju malih i srednjih preduzeća, koja kroz različite forme treninga pomaže ljudima koji žele da se bave malim biznisom. Pomogli smo jednoj grupi ljudi da definiše svoje biznis planove, da ima pristup lokalnom kreditnom fondu opštine Trebinje od nekih dva miliona maraka godišnje. Sad im trenutno pomažemo u nekim drugim formama organizovanja. U Gradišci smo takođe podržali formiranje lokalne razvojne agencije, koja sada kreira lokalni razvoj sa najšireg aspekta. Trenutno radi na velikom projektu jedne agroindustrijske zone, gdje se traže sredstva Svjetske banke, naravno i Vlade RS-a i tako dalje. A ujedno pomažemo i formiranje nekih zemljoradničkih zadruga isključivo u povratničkim naseljima, na primjer u Liskovcu, Dubravama i tako dalje. Podržali smo trening jedne grupe od tridesetak mladih ljudi koji žele da pokrenu mali biznis. U Banjaluci radimo na formiranju Centra za razvoj malog biznisa i Centra za razvoj kućnih radinosti.“
Među onim koji aktivno podržavaju održivi povratak su i brojne mikrokreditne organizacije. Selma Jahić govori o angažmanu organizacije „Partner“:
„To je populacija koja potpada pod kategoriju rizične populacije u smislu kreditiranja, dakle banke uglavnom ne žele da kreditiraju takvu populaciju, s obzirom da ne mogu naći odgovarajuće garancije da bi osigurali kredite. Mi zaista s tim nemamo nikakvih problema, procent naplate je uglavnom 99 posto. Znači zaista ti ljudi su svjesni da onog momenta kada se vrate na prijeratna mjesta stanovanja, moraju uzeti kreditna sredstva, sami započeti biznis i tako omogućiti zapošljavanje sebi i svojoj porodici.“
Sead Jakupović, jedan od prvih povratnika, ali i prvih zaposlenika u državnoj službi u opštini Prijedor koji je danas potpredsjednik prijedorske skupštine opštine:
„U Prijedor se vratilo oko 23.000 ljudi. U osnovnim školama ima 1.050 učenika Bošnjaka i Hrvata, a u srednjim školama oko 400. Međutim, ono što želim istaći, iako je donesen Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi, taj zakon se ne poštuje i misaona je imenica dobiti posao u javnim institucijama kao što su opština, pošta, policija, sud, zdravstvo i tako dalje, jer su ta mjesta rezervisana za druge nacionalnosti. Tako da se povratnici opredjeljuju za pokretanje nekog svog privatnog biznisa, najčešće u oblasti poljoprivrede.“
O tome u kojoj je mjeri i na koji način Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica pomagalo održivi povratak govori Sulejman Alijagić, pomoćnik ministra:
„Federalno ministarstvo je u protekle četiri godine podržalo projekte kroz fond i državnu komisiju, i svake godine je izdvajalo oko četiri miliona konvertibilnih maraka za zajedničke projekte. To su udruženi projekti sa Evropskom komisijom, državnim ministarstvom, Distriktom Brčko i entitetom RS. Dalje smo direktno implementirali projekte povratka kroz rekonstrukciju kuća i projekte održivog povratka kroz različite vidove pomoći u povratničkim porodicama, posebno u ruralnom dijelu, ali i u dijelu zanatskih djelatnosti u urbanim sredinama. Četvrta vrsta projekata koje smo radili su zajednički projekti s nevladinim sektorom, kao i sa drugim kantonima i tako dalje. Udruživali smo sredstva i ti projekti su dali fantastične rezultate. Federalna vlada je u protekle četiri godine uložila preko 80 miliona konvertibilnih maraka u projekte povratka i održivog povratka. Mislim da je dosta urađeno na stabilizaciji tog dijela problema u Bosni i Hercegovini. Mi smo uradili dosta. Naravno, kada se uzme ukupna slika, dakle svih subjekata – i države BiH i međunarodne zajednice koja je i dalje prisutna u tom projektu – urađeno je dosta i uloženo je jako puno novaca i u rekonstrukciju infrastrukture i u povratak, u samu rekonstrukciju objekata i u održivi povratak. Sada dolazimo u situaciju da treba održati ovaj trend. Sa 2006. godinom se ne može reći da su završeni strateški ciljevi. Mora se produžiti strategija još barem naredne četiri godine, nastaviti istim ovim tempom, i mislim da ćemo tamo negdje 2010. godine imati jednu situaciju da možemo reći – završili smo najveći dio kada je u pitanju povratak.“
O održivom povratku i u narednim minutama. Naime, povratnici u nekoliko sela u opštini Pale osnovali su prije dvije godine Udruženje koje je, koliko-toliko, popravilo životne uslove onih koji su nakon brojnih problema, a prije svega savlađujući strah i brojne psihološke barijere, uspjeli vratiti se kući. Govori Ahmet Palo predsjednik udruženja:
PALO: Povratak stanovništva je tekao spontano, bez ikakve strategije, srazmjerno deložacijama u Sarajevu. Oni koji imaju obezbjeđen boravak u Sarajevu, oni se nisu vratili, već se povremeno pojavljuju kao vikendaši. Rekonstrukcija kuća je rekla, od posljeratnog perioda naovamo, tako da su povratnici imali preduslove da se opredijele, odnosno morali su da se vrate jer im je to jedino imanje koje imaju. Za većinu povratnika proces povratka je značio i puko preživljavanje u prirodi, bez hrane, odjeće, ljekarske pomoći i tako dalje, dakle u prvim danima i u prvim godinama. Od početka povratka, dakle od otprilike 1999. godine, do danas, nemamo niti ženidbe, niti rođenja djeteta. Naprotiv, došlo je do osipanja broja povratnika od 2002. godine, što zbog umiranja tako i zbog ostalih faktora koji negativno utiču na biološki opstanak. U martu 2004. godine ja lično sam poveo akciju za stvaranjem udruženja, te je moja ideja krunisana stvaranjem istog. Udruženje je do sada imalo zapažene rezultate. Od prošle godine naovamo radimo mnogo na poboljšanju infrastrukturne mreže. U pregovorima sa Elektrodistribucijom i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice smo postavili zahtjev, koji je onda otišao dalje, u pogledu potreba opštine Pale, naravno zajedno sa opštinom Pale, o rekonstrukciji električne mreže. U ovoj godini smo priveli kraju gradnju nove trase makadamskog puta Modrik-Prutine. Napominjem da je udruženje iniciralo dva ogledna dobra koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom i stočarstvom, te tom prilikom mogu reći da su ta ogledna dobra u fazi napretka, ali bez pomoći sa strane – donatora i tako dalje. Njihovo dalje napredovanje je upitno.
RSE: Od čega onda žive povratnici?
PALO: O pomoći svoje djece koja su u Sarajevu. Nešto im donesu i tako dalje. Povratnici su više gladni nego siti. Znači, situacija je više nego alarmantna. U pitanju je biološki opstanak, imamo povećanu smrtnost, pa moglo bi se reći i zbog neuhranjenosti. Povratak se odvijao bez strategije, kako je ko deložiran, tako je došao ovamo jer je morao da dođe, nema gdje drugo da živi.
RSE: S obzirom na područje gdje se vraćete i gdje ste se vratili, kakva je situacija? Ima li incidenata? Ima li provokacija? Ima li izazivanja?
PALO: Osim onoga da vas niko direktno ne dira, da vam ne prijeti i tako dalje, sigurnost povratka je vrlo rastegljiv pojam. Meni je drago što nema minsko-eksplozivnih sredstava, što nema direktnih sukoba, klima je svaki dan sve bolja i bolja, ima i dobrodošlice koje u prvi mah nije bilo. Bili smo nekako razdvojeni, gledali su nas kao neke strance. Međutim, situacija se postepeno popravljala i sada uslovno mogu reći da je sve kako treba. Srbi i Muslimani zajedno rade, smiju se, pričaju, idu na kafu jedan drugom. Htio bih da se osvrnem na jednu stvar. Ne znam koliko je to popularno u ovom momentu, ali u izbornoj kampanji niko nije spomenuo povratak, a pogotovo samoodrživi povratak. Ja ipak mislim da svi oni koji zagovaraju samoodrživ povratak, osim povratnika, ni sami više ne vjeruju u to. Znači, ja imam dojam da više niko ne vjeruje da se samoodrživ povratak može ostvariti. Vidite, niko od omladine se ne vraća, nema perspektive.
RSE: Jeste li se vi pokajali što ste se vratili?
PALO: U prvi mah, dok sam bio u Sarajevu, davao sam oglas da prodam ili da mijenjam svoju kuću i imanje. Kad sam dobio deložaciju sudija mi je naložio da u roku od 15 dana izađem inače će mi stvari pobacati kroz prozor. Kuća je bila napravljena u oktobru, ja sam se vratio u novembru. Zidovi hladni, nigdje drva. Jedan prijatelj mi je dao testeru sa kojom je rezao crijep i blokove, znači to je bilo tupo. Nisam imao onu turpiju da naoštrim, pa sam čitavu zimu sjekao drva sa nekom malom sjekiricom. Sreća što ima šume okolo. Tako da sam tu zimu preživio. To su momenti koji su nas natjerali da napravimo udruženje. Ja sam ogledni primjer kako je inače ovoj povratničkoj populaciji. Supruga mi je teško bolesna, prekinula je liječenje u Sarajevu. I ja sam prekinuo liječenje jer imam ličnu kartu sa Pala. Više nigdje ne mogu ljekaru da idem.
RSE: I kako ste se tad vratili, tu ste.
PALO: Tu sam. I sin mi se vratio jer nema posla u Sarajevu. Već je šest mjeseci ovdje. Pravimo neke objekte oko kuće i tako dalje, ono baš najneophodnije. Imamo i nešto ovaca. Živimo vrlo teško, uslovi su nesnošljivi. Niko ne vjeruje u povratak, svi nas ignorišu. Bez strategije vratiti nekog, to je ludost. Ja sam inače predsjednik još jednog udruženja građana u FBiH, onda predsjednik radio kluba, radio sam mater, imam radio stanice koje sam ovde uredno registrovao, takođe sam izumitelj. Tako da tehnički problem odmah gledam kako da riješim. Ali čini mi se da ovo neće moći dugo da funkcioniše, bez neke veće podrške. Svaki dan nas je manje i manje, nema donacija.
„Vlada Federacije BiH izmijenila je, na današnjoj sjednici u Mostaru, Uredbu o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u FBiH, čime je rok za podnošenje zahtjeva za verificiranje ovih računa produljen do 31. prosinca/decembra 2006. godine. Također, utvrđen je i novi rok do 28. veljače/februara 2007. do kojeg su agencije dužne okončati postupak verificiranja.
Ove izmjene bile su nužne budući je Zakon o verificiranju i izmirenju obveza po osnovi stare devizne štednje, koji je na snazi od 15. travnja/aprila 2006. godine, za ove poslove predvidio rokove od šest, odnosno devet mjeseci, a zbog pripremnih radnji je postupak verificiranja praktično započeo tek 1. rujna/septembra. Stoga je Vlada FBiH ocijenila kako je preostalih 45 dana prekratak rok za podnošenje zahtjeva štediša, te omogućila da to učine do kraja ove godine.
Na današnjoj sjednici Federalna vlada donijela je, također, i Odluku o gotovinskim isplatama verificiranih tražbina po osnovi računa stare devizne štednje u FBiH za 2006. godinu. Temeljem ovog dokumenta, svakom pojedinom tražitelju kojem je izdana potvrda o verificiranoj štednji se s Jedinstvenog računa trezora FBiH isplaćuje maksimalno 1.000 konvertibilnih maraka, odnosno ukupan iznos do 1.000 KM. Redoslijed isplata utvrđuje Federalno ministarstvo financija sukladno kronološkom redu u pregledima pojedinačno izdanih potvrda o verificiranim tražbinama objavljivanim u „Službenim novinama FBiH“ i u dvoje dnevnih listova.
Inače, u ovogodišnjem federalnom proračunu je za ove potrebe planirano 30.000.000 KM, a do sada je izdano više od 6.000 potvrda o verificiranoj štednji.“
* * * * *
Istovremeno. udruženja štediša nastavljaju svoju borbu za svoju imovinu. U prošloj emisiji prenijeli smo stav Udruženja za zaštitu devizne ušteđevine u BiH i dijaspori Svetozara Nišića, a danas govori Amila Omersoftić, predsjednica Udruženja:
„Udruženje za zaštitu deviznih štediša je tačno prije dvije godine pokrenulo postupke pred sudom Bosne i Hercegovine, ali je istovremeno, koristeći određena prava po Evropskoj konvenciji, uputilo i tužbe prema Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu. Ja lično imam punomoć štediša da zastupam 1.890 vlasnika stare devizne štednje kod Ljubljanske banke Ljubljana. To je tužba koja je okrenuta protiv Slovenije, zbog toga što je Slovenija, donošenjem svojih zakona, suprotno odredbi aneksa G Sporazuma o sukcesiji, onemogućila nama da sudskim putem ostvarimo svoja prava, odnosno da naplatimo svoja potraživanja od Ljubljanske banke d.d. s kojom imamo ugovor o staroj deviznoj štednji. Paralelno smo poslali i tužbu protiv Srbije i Crne Gore. Vidjećemo kako će se taj status razvijati, vjerovatno će ta tužba ostati samo na Srbiji. U pitanju su 343 apelanta, a odnosi se na Investicionu banku i Jugoslovensku izvozno-kreditnu banku koje su po aneksu G nosioci ugovora o staroj deviznoj štednji sa štedišama iz Bosne i Hercegovine.
Kada su u pitanju banke u Bosni i Hercegovini, radi se o sistemu PBS banaka i Union banci koja je jako sporna radi toga što za sada nismo uspjeli doći do dokumenta o tome ko je bio nosilac ugovora, da li Jugobanka Beograd ili je te obaveze preuzela sarajevska Jugobanka. Četrdeset i devet posto vlasništva je bilo u BiH, a 51 posto vlasničkog kapitala je ostalo na Jugobanci Beograd. Dakle, Union banka je jako sporna i potrebno je da se utvrdi da li se to prenosi kao obaveza sarajevske banke ili beogradske bake i same Srbije. Kada su u pitanju banke iz sistema PBS banaka, mi smo tu podnijeli tužbu, koristeći se onim što je definisano aneksom G Sporazuma o sukcesiji, protiv pet nasljednica. S tim što tu najveći teret nosi BiH jer je ona svojim zakonskim okvirom u suštini spriječila da mi sudskim putem ostvarimo svoja prava kod banaka. Naime, BiH je donošenjem Zakona o pretvaranju devizne štednje u javni dug deviznu štednju ostavila u bankama, dok je teret vraćanja prenijela na budžet BiH odnosno na građane BiH. Mi smatramo da je to jedna neprimjerena i nepoštena radnja, tim prije što po Evropskoj konvenciji za ljudska prava, kada vas država lišava imovine, kao što je naš slučaj, mora kazati kome tu vašu imovinu poklanja, dakle zašto je od nas uzela i kome je dala. Za sada je evidentno samo to da je ona te skoro dvije milijarde maraka poklonila bankama koje je onda, izgleda, u bescjenje prodala. Ali bez obzira što ih je u bescjenje prodala, te banke, po nama, i dan danas su vlasnici, one drže naše devize i one su dužne da nam ih vrate. Država je, dakle, poklonila naše devize bankama, stavila teret vraćanja devizne štednje na građane, s tim što se onda kaže da je Bosna siromašna i da se devizna štednja ne može vratiti iz budžeta i mi, dakle, ostajemo bez te devizne štednje. Dodala bih i to da je u tome učestvovalo i Vijeće za implementaciju mira putem svog upravnog odbora, a naročito putem svoga člana – Visokog predstavnika.
Smatramo, dakle, da su posljedice kršenja naših prava, dakle za štediše iz PBS banke, posljedica i djelovanja članica Vijeća Evrope potpisnica Konvencije koje su članice upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira. Dakle, mi smatramo da ovo kršenje prava nije posljedica samo naše zakonodavne vlasti nego i upravnog odbora koji nas je putem Visokog predstavnika i doveo u ovakvu situaciju, odnosno da naša devizna štednja ostane u bankama, a da je uslovno treba da vraćaju građani. Što se tiče ove tužbe prema bankama u BiH, tu imamo 3.657 aplikanata kroz udruženje po punomoći. Dakle, radi se o jednoj žalbi sa listom od 3.657 štediša koji potražuju svoja prava od BiH i nadoknadu nematerijalne štete od članica Vijeća za implementaciju mira.“
* * * * *
U Sarajevu je prije dva dana održan okrugli sto „Zapošljavanje povratnika i raseljenih lica u opštinama Foča, Stolac, Trebinje, Banjaluka, Prijedor i Gradiška“.
Predsjednica Saveza udruženja-udruga povratnika i raseljenih lica u BiH Mirhunisa Zukić ponovila je alarmantnu procjenu koja mnoge, ipak, ostavlja ravnodušnima – da je u mjestima povratka zaposleno samo od 0,8 do 1,0 odsto povratnika na nivou BiH.
Ona je navela da niko u BiH neće da preuzme odgovornost za ovakvo „besperspektivno stanje“, iako zakoni u RS-u i FBiH propisuju zaštitu povratničke populacije, koja je suočena sa ugrožavanjem osnovnih ljudskih prava, posebno prava na rad.
Zukićeva je izrazila očekivanje da će lokalna vlast prepoznati svoju ulogu u procesu reintegracije povratnika i preuzeti odgovornost za finalizaciju ovog značajnog društveno-ekonomskog procesa:
„Imamo procjenu da se oko 30 posto povratnika uglavnom bavi poljoprivredom, a to su ljudi intelektualci koji se nikada prije nisu bavili poljoprivredom. Međutim, nažalost, oni danas rade u poljoprivredi i to su zapravo oni sretni koji imaju zemlju. Zato nije ni uspio povrata u gradove jer se nisu otvorila radna mjesta.“
Menadžer Danskog vijeća za izbjeglice Asim Perendija izjavio je da ova nevladina organizacija, aktivno provodeći strategiju lokalnog razvoja u BiH, maksimalno uvažava specifične ekonomske faktore i parametre, među kojima zapošljavanje povratnika zauzima ključno mjesto:
„Projekte reintegracije povratnika u lokalnim zajednicama u BiH provodimo već niz godina, uz punu saradnju i aktivno učešće domicilnog stanovništva i struktura vlasti, pri čemu apsolutni prioritet dajemo domaćim programima, idejama i inicijativama. U Trebinju smo pomogli da se formira jedna lokalna razvojna agencija koja daje podršku razvoju malih i srednjih preduzeća, koja kroz različite forme treninga pomaže ljudima koji žele da se bave malim biznisom. Pomogli smo jednoj grupi ljudi da definiše svoje biznis planove, da ima pristup lokalnom kreditnom fondu opštine Trebinje od nekih dva miliona maraka godišnje. Sad im trenutno pomažemo u nekim drugim formama organizovanja. U Gradišci smo takođe podržali formiranje lokalne razvojne agencije, koja sada kreira lokalni razvoj sa najšireg aspekta. Trenutno radi na velikom projektu jedne agroindustrijske zone, gdje se traže sredstva Svjetske banke, naravno i Vlade RS-a i tako dalje. A ujedno pomažemo i formiranje nekih zemljoradničkih zadruga isključivo u povratničkim naseljima, na primjer u Liskovcu, Dubravama i tako dalje. Podržali smo trening jedne grupe od tridesetak mladih ljudi koji žele da pokrenu mali biznis. U Banjaluci radimo na formiranju Centra za razvoj malog biznisa i Centra za razvoj kućnih radinosti.“
Među onim koji aktivno podržavaju održivi povratak su i brojne mikrokreditne organizacije. Selma Jahić govori o angažmanu organizacije „Partner“:
„To je populacija koja potpada pod kategoriju rizične populacije u smislu kreditiranja, dakle banke uglavnom ne žele da kreditiraju takvu populaciju, s obzirom da ne mogu naći odgovarajuće garancije da bi osigurali kredite. Mi zaista s tim nemamo nikakvih problema, procent naplate je uglavnom 99 posto. Znači zaista ti ljudi su svjesni da onog momenta kada se vrate na prijeratna mjesta stanovanja, moraju uzeti kreditna sredstva, sami započeti biznis i tako omogućiti zapošljavanje sebi i svojoj porodici.“
Sead Jakupović, jedan od prvih povratnika, ali i prvih zaposlenika u državnoj službi u opštini Prijedor koji je danas potpredsjednik prijedorske skupštine opštine:
„U Prijedor se vratilo oko 23.000 ljudi. U osnovnim školama ima 1.050 učenika Bošnjaka i Hrvata, a u srednjim školama oko 400. Međutim, ono što želim istaći, iako je donesen Zakon o lokalnoj upravi i samoupravi, taj zakon se ne poštuje i misaona je imenica dobiti posao u javnim institucijama kao što su opština, pošta, policija, sud, zdravstvo i tako dalje, jer su ta mjesta rezervisana za druge nacionalnosti. Tako da se povratnici opredjeljuju za pokretanje nekog svog privatnog biznisa, najčešće u oblasti poljoprivrede.“
O tome u kojoj je mjeri i na koji način Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica pomagalo održivi povratak govori Sulejman Alijagić, pomoćnik ministra:
„Federalno ministarstvo je u protekle četiri godine podržalo projekte kroz fond i državnu komisiju, i svake godine je izdvajalo oko četiri miliona konvertibilnih maraka za zajedničke projekte. To su udruženi projekti sa Evropskom komisijom, državnim ministarstvom, Distriktom Brčko i entitetom RS. Dalje smo direktno implementirali projekte povratka kroz rekonstrukciju kuća i projekte održivog povratka kroz različite vidove pomoći u povratničkim porodicama, posebno u ruralnom dijelu, ali i u dijelu zanatskih djelatnosti u urbanim sredinama. Četvrta vrsta projekata koje smo radili su zajednički projekti s nevladinim sektorom, kao i sa drugim kantonima i tako dalje. Udruživali smo sredstva i ti projekti su dali fantastične rezultate. Federalna vlada je u protekle četiri godine uložila preko 80 miliona konvertibilnih maraka u projekte povratka i održivog povratka. Mislim da je dosta urađeno na stabilizaciji tog dijela problema u Bosni i Hercegovini. Mi smo uradili dosta. Naravno, kada se uzme ukupna slika, dakle svih subjekata – i države BiH i međunarodne zajednice koja je i dalje prisutna u tom projektu – urađeno je dosta i uloženo je jako puno novaca i u rekonstrukciju infrastrukture i u povratak, u samu rekonstrukciju objekata i u održivi povratak. Sada dolazimo u situaciju da treba održati ovaj trend. Sa 2006. godinom se ne može reći da su završeni strateški ciljevi. Mora se produžiti strategija još barem naredne četiri godine, nastaviti istim ovim tempom, i mislim da ćemo tamo negdje 2010. godine imati jednu situaciju da možemo reći – završili smo najveći dio kada je u pitanju povratak.“
O održivom povratku i u narednim minutama. Naime, povratnici u nekoliko sela u opštini Pale osnovali su prije dvije godine Udruženje koje je, koliko-toliko, popravilo životne uslove onih koji su nakon brojnih problema, a prije svega savlađujući strah i brojne psihološke barijere, uspjeli vratiti se kući. Govori Ahmet Palo predsjednik udruženja:
PALO: Povratak stanovništva je tekao spontano, bez ikakve strategije, srazmjerno deložacijama u Sarajevu. Oni koji imaju obezbjeđen boravak u Sarajevu, oni se nisu vratili, već se povremeno pojavljuju kao vikendaši. Rekonstrukcija kuća je rekla, od posljeratnog perioda naovamo, tako da su povratnici imali preduslove da se opredijele, odnosno morali su da se vrate jer im je to jedino imanje koje imaju. Za većinu povratnika proces povratka je značio i puko preživljavanje u prirodi, bez hrane, odjeće, ljekarske pomoći i tako dalje, dakle u prvim danima i u prvim godinama. Od početka povratka, dakle od otprilike 1999. godine, do danas, nemamo niti ženidbe, niti rođenja djeteta. Naprotiv, došlo je do osipanja broja povratnika od 2002. godine, što zbog umiranja tako i zbog ostalih faktora koji negativno utiču na biološki opstanak. U martu 2004. godine ja lično sam poveo akciju za stvaranjem udruženja, te je moja ideja krunisana stvaranjem istog. Udruženje je do sada imalo zapažene rezultate. Od prošle godine naovamo radimo mnogo na poboljšanju infrastrukturne mreže. U pregovorima sa Elektrodistribucijom i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice smo postavili zahtjev, koji je onda otišao dalje, u pogledu potreba opštine Pale, naravno zajedno sa opštinom Pale, o rekonstrukciji električne mreže. U ovoj godini smo priveli kraju gradnju nove trase makadamskog puta Modrik-Prutine. Napominjem da je udruženje iniciralo dva ogledna dobra koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom i stočarstvom, te tom prilikom mogu reći da su ta ogledna dobra u fazi napretka, ali bez pomoći sa strane – donatora i tako dalje. Njihovo dalje napredovanje je upitno.
RSE: Od čega onda žive povratnici?
PALO: O pomoći svoje djece koja su u Sarajevu. Nešto im donesu i tako dalje. Povratnici su više gladni nego siti. Znači, situacija je više nego alarmantna. U pitanju je biološki opstanak, imamo povećanu smrtnost, pa moglo bi se reći i zbog neuhranjenosti. Povratak se odvijao bez strategije, kako je ko deložiran, tako je došao ovamo jer je morao da dođe, nema gdje drugo da živi.
RSE: S obzirom na područje gdje se vraćete i gdje ste se vratili, kakva je situacija? Ima li incidenata? Ima li provokacija? Ima li izazivanja?
PALO: Osim onoga da vas niko direktno ne dira, da vam ne prijeti i tako dalje, sigurnost povratka je vrlo rastegljiv pojam. Meni je drago što nema minsko-eksplozivnih sredstava, što nema direktnih sukoba, klima je svaki dan sve bolja i bolja, ima i dobrodošlice koje u prvi mah nije bilo. Bili smo nekako razdvojeni, gledali su nas kao neke strance. Međutim, situacija se postepeno popravljala i sada uslovno mogu reći da je sve kako treba. Srbi i Muslimani zajedno rade, smiju se, pričaju, idu na kafu jedan drugom. Htio bih da se osvrnem na jednu stvar. Ne znam koliko je to popularno u ovom momentu, ali u izbornoj kampanji niko nije spomenuo povratak, a pogotovo samoodrživi povratak. Ja ipak mislim da svi oni koji zagovaraju samoodrživ povratak, osim povratnika, ni sami više ne vjeruju u to. Znači, ja imam dojam da više niko ne vjeruje da se samoodrživ povratak može ostvariti. Vidite, niko od omladine se ne vraća, nema perspektive.
RSE: Jeste li se vi pokajali što ste se vratili?
PALO: U prvi mah, dok sam bio u Sarajevu, davao sam oglas da prodam ili da mijenjam svoju kuću i imanje. Kad sam dobio deložaciju sudija mi je naložio da u roku od 15 dana izađem inače će mi stvari pobacati kroz prozor. Kuća je bila napravljena u oktobru, ja sam se vratio u novembru. Zidovi hladni, nigdje drva. Jedan prijatelj mi je dao testeru sa kojom je rezao crijep i blokove, znači to je bilo tupo. Nisam imao onu turpiju da naoštrim, pa sam čitavu zimu sjekao drva sa nekom malom sjekiricom. Sreća što ima šume okolo. Tako da sam tu zimu preživio. To su momenti koji su nas natjerali da napravimo udruženje. Ja sam ogledni primjer kako je inače ovoj povratničkoj populaciji. Supruga mi je teško bolesna, prekinula je liječenje u Sarajevu. I ja sam prekinuo liječenje jer imam ličnu kartu sa Pala. Više nigdje ne mogu ljekaru da idem.
RSE: I kako ste se tad vratili, tu ste.
PALO: Tu sam. I sin mi se vratio jer nema posla u Sarajevu. Već je šest mjeseci ovdje. Pravimo neke objekte oko kuće i tako dalje, ono baš najneophodnije. Imamo i nešto ovaca. Živimo vrlo teško, uslovi su nesnošljivi. Niko ne vjeruje u povratak, svi nas ignorišu. Bez strategije vratiti nekog, to je ludost. Ja sam inače predsjednik još jednog udruženja građana u FBiH, onda predsjednik radio kluba, radio sam mater, imam radio stanice koje sam ovde uredno registrovao, takođe sam izumitelj. Tako da tehnički problem odmah gledam kako da riješim. Ali čini mi se da ovo neće moći dugo da funkcioniše, bez neke veće podrške. Svaki dan nas je manje i manje, nema donacija.