Dostupni linkovi

logo-print

Drugo lice Crne Gore


Mnogi su ovih dana postavljali pitanja: kakva je to zemlja u kojoj se na pisca organizuju atentati, kakvo je to društvo u kojem se na riječ reaguje metalnom šipkom i metkom?

U stvari, to su retoričke pitalice bez stvarnog smisla: nobelovac Orhan Pamuk progonjeni je pisac pa niko Tursku ne doživljava kao zastarelu otomansku imperiju; Majkl Mur je direktno progonjen od Bušove administracije pa Ameriku niko ne proglašava divljim Zapadom. Dakle: zbog oštre riječi uvijek se ispaštalo i toga će biti dok je svijeta i vijeka: novac i riječ su motivi mnogih zločina. U tom smislu, Crna Gora se ne razlikuje od drugih država.

Ali, na ubistvo Srđana Vojičića i premlaćivanje Jevrema Brkovića treba gledati drugom dioptrijom. To je prevashodno pitanje zločina i kažnjavanja zločina. Iznad svega - to je iskušavanje sposobnosti društva da se izbori sa sopstvenim zlom.

Poražava saznanje da je Jevrem Brković bio progonjeni pisac i u onoj izolovanoj Crnoj Gori koja je brektala pod velikosrpskom ideologijom ali i da je Jevrem Brković progonjeni pjesnik u ovoj današnjoj Crnoj Gori koja se diči nezavisnošću. To znači da se ovdje nije suštinski promijenila bahatost moći.

Nije to tek pitanje jednog ubistva i jedne knjige već ovog crnogorskog vremena. Tačnije: je li nezavisna Crna Gora postala nezavisna da bi ostala ista ili da bi se mijenjala i postala bolja?

Istina je da je Brković pisao o intimnim stvarima klana kojem je i sam bio blizak, istina je da su neke stranice romana u stvari gola intriga o poznatima, ali ne postoji opravdanja za mučki napad zbog javne riječi.

Na ubistvo iz mraka mogu se odlučiti samo ljudi koji misle da su pod zaštitom ili da su nedodirljivi; ljudi koji su već nekažnjeno lupali glave drugima.Ta nepodnošljiva lakoća presuđivanja da nekome podarite ili uskratite život - jezivo govori da u Crnoj Gori postoje ljudi koji su van sistema ili su moćniji od sistema.
I što je još gore, da to svi znamo ali se pravimo da ne znamo. Ćutanje u intesu opšteg dobra nije donijelo ništa dobro.

To je, međutim, dio priče o zadahu crnogorske savremenosti. Sedam dana od ubistva Srđana Vojićića svi su se zabavili odgonetanjem pikanterija i prljavština iz knjige: ko se sve krije iza pseuodonima, ko je s kime spavao, ko je koga prevario, što je fikcija, što istina. Crnogorsko društvo se ovih dana pretvorilo u neku vrstu palanačkog „Velikog brata“ u kojem svako želi da viri kroz ključaonicu u tuđe dvorište.

Pri tom, klatno prelazi u drugu krajnost: bez valjane optužbe i bez policijskih istraga sada se žigošu junaci knjige kao mogući izvršioci zločina, novinari sami sprovode istragu i pišu optužnice. Dovoljno je da ste pomenuti u knjizi da bi postali na listi sumnjivih. Ta nepodnošljiva lakoća optužbe još jedan simtom je bolesti društva.

U stvari, malo ko danas govori istinu: da je jedan mladi čovjek izgubio život pokušavajući da bude heroj u vremenu koje nije za heroje i da je jedan roman postao je poznat ne zbog svoje stvarne književne vrijednosti već zbog palanačke strasti da se sazna tajna slavnih.

Zato u danima koji dolaze crnogorska policija ima samo jedan zadatak: da nađe počinioce da bi se sprala ljaga sa Crne Gore. U suprotnom, ako istraga bude tapkala u mjestu, svi će znati da se počinioci nijesu smjeli naći.

Jedna hrabra smrt postaće uzaludna, jedna knjiga ostaće zamrljana krvlju. Ako tako bude, onda se svi moraju zapitati: je li ovo zaista čojska Crna Gora ako smrt čovjeka na kraju posluži samo da se podigne tiraž jednoj knjizi i ako istina o jednom zločinu ostane van suda i pravde - samo privatna stvar klana moćnika?
XS
SM
MD
LG