Dostupni linkovi

logo-print

U kulturi je već 5 do 12


RSE: Gospodine Vukoliću, radi se o priznanju „Grb grada Hildena“ i „Fabriciusova medalja“ za Vaš doprinos integraciji evropskih kultura. Možete li nam približiti ove nagrade?

VUKOLIĆ: Zadužbina „Petar Kočić“ Banjaluka-Beograd već punih šest godina, zajedno sa gradom Hildenom, organizuje jednu međunarodnu manifestaciju, a to je „Putem kulture u novi milenijum“. Na radost i ponos sviju nas evo i ove godine je ova manifestacija sa velikim uspjehom održana u Hildenu, a ona se inače održava po svim evropskim gradovima sa kojima se, naravno, dogovorimo. Do sada je održana u Vićenci, u Parizu, u Solunu, u Beogradu, u Zagrebu, u Skoplju i tako dalje, ali tradicionalno se u oktobru održava u Hildenu. Na ovoj manifestaciji okupljaju se svi pisci, bez obzira iz koje države dolaze i iz kojeg naroda. Tamo možete sresti sve pisce iz bivših država ili republika, kako god hoćete, Jugoslavije. Tu se lijepo družimo i govorimo one lijepe riječi koje u ovom vremenu svi želimo da čujemo. Meni je ove godine ova manifestacija posebno draga zbog toga što su mi dodijeljeni i uručeni, na svečan način, u Gradskoj kući grada Hildena, „Fabriciusova medalja“ za moje stvaralaštvo i „Grb grada Hildena“ za integraciju kulture, što je danas nužno da radimo svi. Kao što znate, Zadužbina „Petar Kočić“ Banjaluka-Beograd odavno radi na uspostavljanju živih kulturnih mostova među svim ljudima, među svim narodima, među svim državama. I eto, kao plod tog mog rada i rada Zadužbine, dodijeljene su nam i ove značajne i meni drage nagrade, koje ću, naravno, kao amajliju čuvati u srcu, iz razloga što dolaze iz zemlje bogate kulture, iz zemlje koja cijeni stvaraoce i prave vrijednosti.

RSE: Jeste li zadovoljni što je prepoznat Vaš višegodišnji trud i rad?

VUKOLIĆ: Naravno da se čovjek kad dobije ovakvo priznanje osjeća lijepo. Mada to meni nije prvo međunarodno priznanje. Znate da sam dobio i nagradu u Budimpešti za poeziju i još mnoge druge nagrade, ali o tome možemo razgovarati nekom drugom prilikom. Ovdje je, znači, riječ o integraciji kulture na ovim evropskim prostorima. Mislim da je knjiga ta koja može na tom polju najviše da uradi. Ja kao pisac i kao urednik, svom silinom sam uvijek nastojao da objavljujem svjetsku književnost, ali naravno i da svijet upoznam s našom književnosti u Bosni i Hercegovini, sa onom književnosti koja se sada piše, s onim šta je to što je novo i tako dalje. Jer, bez uzajamnog poznavanja, razumijevanja i prevođenja književnih dijela, nema ni kulturnog prožimanja Evrope. Nema ni tog jedinstva, čemu svi zajedno – nadam se – stremimo.

RSE: Šta možete izdvojiti iz vaše izdavačke djelatnosti u okviru Zadužbine „Petar Kočić“?

VUKOLIĆ: Ja sam pokrenuo jednu biblioteku u Zadužbini, a to je dvojezična biblioteka gdje objavljujem knjige bez obzira iz koje su države, na kojem su jeziku, važno je da su kvalitetne. Do sad smo objavili osam savremenih grčkih pjesnika, osam savremenih njemačkih pjesnika, osam savremenih austrijskih pjesnika, osam savremenih poljskih pjesnika i tako dalje. Onda smo dvojezično objavili neke knjige uglednih svjetskih pisaca. Zatim naših pisaca, dvojezično – preveli smo ih na engleski, na njemački, na francuski i tako dalje. Da ne nabrajam sve te pisce, oni su značajni i poznati.

RSE: Integracija kulture je velika inspiracija, ali čini se i nedovoljno istražen teren. Koliko tome, uslovno kazano, doprinosi i situacija u Bosni i Hercegovini na ovom planu?

VUKOLIĆ: Moramo znati da je započela jedna nova era i da je na časovniku čovječanstva već pet do dvanaest i mi moramo da požurimo jer će nas vrijeme jednostavno pregaziti. A ovdje kod nas se još uvijek razmišlja na tradicionalan način. Nemam ja ništa protiv tradicije, ona je dobra, ali u tradiciji treba prepoznati ono dobro i više gledati u budućnost. Pripadam onim ljudima koji idu jedan korak nazad, a deset naprijed. Možda otuda i ti moji uspjesi i uspjesi Zadužbine „Petar Kočić“. Ja još uvijek u Bosni i Hercegovini ne vidim neku vedrinu, neku veliku nadu da će biti bolje, bar što se tiče kulture. Jer, u kulturi još uvijek odlučuju poltroni, politikanti, koji ne vide ništa osim svojih ćelavih glava. To su oni ljudi koji su se zadržali, hajde da ne kažemo od onog Drugog svjetskog, ali od ovoga rata. Oni koji su nas uveli u rat, oni još uvijek odlučuju. Tako da mi u Bosni i Hercegovini imamo jednu festivalsku kulturu. Ovdje je bitno organizovati festivale, neke smotre, zborove, sabore i šta ja znam. Tu se daju ogromne pare, kuda te pare odu ja ne znam, samo znam da ne odu za prave vrijednosti. Znači, mora se sa tom manifestacionom kulturom – iako ne svom naravno – prestati. Evo, recimo, samo na prostoru Republike Srpske, da ne govorim o Bosni i Hercegovini čitavoj, ili u Federaciji ili u kantonima, kako hoćete, ja to gledam kao Bosnu i Hercegovinu, imate negdje oko 11-12 festivala. To se sve zovu međunarodni festivali. Imate u Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini, Brčkom, Trebinju i tako dalje. Da ne govorim o likovnim kolonijama. Znači, mora se kultura Bosne i Hercegovine, pa i čitavog Balkana, kadrovski provjetriti, što prije to bolje za sve nas. Jer, sa ovakvim ljudima, koji još uvijek odlučuju o kulturi, nećemo stići u Evropu.

RSE: Štedi se na kulturi, odnosno političari određuju mjeru prema kojoj najčešće nedostaje novca upravo za kulturu.

VUKOLIĆ: Ja imam običaj da kažem – supa je kultura, ali još skuplja je naša nekultura. U to smo se uvjerili u proteklom periodu i dabogda se više nikad ne ponovilo. Ali ako budemo ovako radili, ponoviće nam se mnogo šta. Znači, država koja ne ulaže u kulturu, ona i ne postoji. Zadužbina već 10 godina, zajedno sa Udruženjem izdavača BiH, učestvuje u Frankfurtu na najstarijem i najslavnijem sajmu knjiga, što je čast. Zemlja koja se ne pojavi na takvom sajmu, ona je izbrisana s mape svijeta, ona ne postoji. Prema tome, mora se više ulagati. Ne postoje siromašni i bogati što se tiče kulture, postoje oni koji znaju, hoće i mogu. U Bosni i Hercegovini kultura ne smije biti jednonacionalna. To u Bosni i Hercegovini političari moraju da shvate. Dostojevski je i moj pisac koliko je i ruski jer volim da ga čitam, onda Kafka ili bilo ko, sad da ne nabrajam. Ovdje smo se počeli dijeliti u nacionalne torove, zatvarati. S takvom politikom Bosna i Hercegovina nema perspektive. Nemamo je ni mi kao pisci, nemate je ni vi kao novinari, nema je niko. Ne znam kako može čovjek koji se zatvara da ima neku perspektivu. Naravno da će onda biti siromašan, i duhovno i kulturno i privredno i tako dalje. Kad ovo pričam, uvijek se sjetim riječi pisca Borisa Pasternaka: „Otvori prozor, prijatelju, i pogledaj koji je vijek napolju“. Pojedini političari i pojedine stranke bi trebali malo da izađu iz tog mračnog tunela, jer ih još ima tamo, bogami ja ih prepoznajem.

RSE: Da li kultura u najširem smislu te riječi u Bosni i Hercegovini postoji prije svega zahvaljujući entuzijastima?

VUKOLIĆ: Ja to najbolje osjećam, to ste me dobro pitali. Ja sam uporan čovjek i otuda i ovi rezultati. Da je neko dobio ovakvo priznanje u nekoj drugoj državi ili recimo da je objavio prvi dječji ekološki bonton u svijetu, kojeg sam ja autor, njegovi bi unuci živjeli od toga. A ja nemam podršku. Evo, bio sam u Frankfurtu na sajmu, sad ću da idem u Beograd na sajam koji je izvanredan, ići ću takođe sad u Zagreb na sajam, na Interliber, koji zaista ima jedan uspon, radi dosta sa djecom u edukativnom smislu, ali niko to neće da pomogne. Ovdje se ljudi boje da ih neko u svijetu vidi. I onda se to svede na ovako pojedince kao što sam ja, uporne. Ali mora se. Na sreću ima još ljudi, nisam samo ja, koji rade slično meni, žrtvuju mnogo šta. I ja sam mnogo šta žrtvovao, od pisanja pa da ne govorim dalje. Šest godina nisam socijalno osiguran. Kod nas je još uvijek prisutno ono – što gore, to bolje. Kad bih ja bio neka vlast ili nešto, brzo bih ja to riješio, na jedan jednostavan način – promjenama. Ne možemo mi više računati na ljude koji u kulturi sjede po 20-30 godina.

RSE: Imaju li knjige danas vjerne čitaoce u Bosni i Hercegovini?

VUKOLIĆ: Čitaju se i kupuju, i pored neimaštine. Međutim, nažalost, susjedne države prazne svoja skladišta i nude našim čitaocima loše knjige. Evo recimo iz Beograda su nam prošle godine nudili najlošije knjige. Beograd ima briljantne izdavače, briljantne knjige, ali dođe taj šund. Dođe to i iz Zagreba, dođe to i iz Crne Gore, i iz Makedonije. Nemam ja ništa protiv toga, ali moramo malo mi izdavači da utičemo na svijest čitaoca, pogotovo u ovim kriznim, kokuznim vremenima. A mi to možemo, znamo, samo treba neko da nam to omogući. A ko je to, vi dobro znate – Ministarstva kulture koja su isto začahurena i tako dalje.
XS
SM
MD
LG