Dostupni linkovi

logo-print

Hrvatska traži podatke o zločinima u Boki Kotorskoj


Srdan JANKOVIC, Goran VEŽIC

Crnogorsko državno tužilaštvo nije odgovorilo na pisani zahtjev Radija Slobodna Evropa da potvrdi ili demantuje pisanje podgoričkih „Vijesti“ da je dubrovačko tužilaštvo tražilo podatke o osumnjičenima za zločine protiv ratnih zarobljenika u logoru Morinj ’91. godine. U tom logoru od oktobra ’91. godine bilo je oko 300 zarobljenika uhapšenih na dubrovačkom ratištu, od kojih je jedan broj preminuo od posljedica mučenja i gladi. Zlostavljanje je trajalo tri mjeseca kada su razmijenjeni u decembru ista godine. Kako je za naš radio saopštio novinar Slobodne Dalmacije Luka Brajilo, koji je dugo izvještavao o ovim događajima, zvaničnih informacija o zahtjevu dubrovačkog Tužilaštva nema ni u hrvatskom pravosuđu:

„Ima jedna, doduše, neprovjerena vijest u novinarskim krugovima da je državno odvjetništvo iz Zagreba tražilo od svojih kolega u Dubrovniku da se ažuriraju ti dosadašnji iskazi kojih se ima, a ima ih se dosta jer ih se dobar dio toga i činio i dio dubrovačkoga dosijea u Hagu i ima naznaka da će idućih dana bit pozvati još neki ljudi koji su u Morinju doista pretrpjeli torture da daju svoj iskaz“.

Crnogorske nevladine organizacije su pokušale 2002. godine da sprovedu kampanju koja je imala za cilj da kompletno društvo u Crnoj Gori suoči sa prošlošću. Prema riječima istraživača kršenje ljudskih prava Aleksandra Zekovića tada je i pitanje logora Morinj prepoznat kao crna tačka, pri čemu je inicirano kod lokalnih vlasti da se snažnije uključe i prevazilaženje nasljeđa prošlosti. „U jednom dijelu bilo je pozitivnih koraka“, kaže Zeković:

„Ovo što se sada dešava, inicijativa oko očekivanja slučajeva iz Državnog tužilaštva po pitanju Morinja, naravno da bi mogao da bude i signal ohrabrenja lokalnim vlastima da po tom pitanju i preduzmu nešto. Podsjetiću vas da smo u tom dijelu tražili i sakupljali potpise i inicijative su pošle prema nekim opštinama da se gotovo u svakoj opštini po jedna ulica prozove Dubrovačkom ulicom, da posebno bude označen prostor bivšeg logora Morinj i što je posebno važno da se lokalni parlamenti preko svojih posebnih izjava ili deklaracija osude taj slučaj i ponude saradnju zainteresovanim stranama po pitanju saopštavanju pune istine“.

Zeković kaže da su državni organi, a posebno Tužilaštvo, propustili priliku da procesuiraju slučaj Morinj:

„Prošlo je dugo, znači nekih četrnaest godina, u međuvremenu je izašlo niz implikacija, niz veoma kvalitetnih istraživanja koji govore o stradanjima tih ljudi i postupanja prema njima, tako da je Državno tužilaštvo upravo tragom tih publikacija, tragom rada domaćih i hrvatskih nevladinih organizacija moglo preduzeti niz koraka. Po meni tužilaštvo ne bi trebalo da čeka isključivo predstavke iz Hrvatskog državnog tužilaštva, već upravo i na bazi ovog što sam kazao, koristeći materijale nevladinih organiazacija“.

Na pitanje da li Hrvatska, odnosno dubrovačka javnost, očekuje da crnogorsko pravosuđe do kraja procesuira i rasvijetli zločine koji su se događali u Morinju, novinar Luko Brajilo kaže da su mišljenja u Hrvatskoj različita, a on smatra da su male šanske za tako nešto:

„Ovako sa strane iskustveno govoreći ja osobno ne očekujem nekakve velike spektakularne razultate, ne zato što ne vjerujem ni jednim ni drugim ljudima u pravosuđu, ali s obzirom da je cijela operacija Dubrovnik u Hagu završila na samo dvije presude nisam baš pretjerani optimista“.

* * * * *

Razgovarali smo sa jednim od zatočenika morinjskog logora. Metodije Prkačin iz Cavtata danas ima 60 godina. U Morinju je bio dva mjeseca:

„Tu sam proveo 58 dana. Za to su me vrijeme stalno su me mučili. Najgore mučenje je bilo kada bi došli ovi sa terena, kada bi se mijenjale postrojbe. Jedan broj njih bi svratilo u zatvor i počela bi prava " lomnjava". Uglavnom, mene su izvodili i na klanje. Povalili su me kao prasca, pa da će klati, sukati crijeva,itd , onda te stave pred zid, opale nekoliko rafala iynad zida, i onda te ponovno vrate u zatvor. Bio je tu jedan kuhar koji je najviše lup’o, koji je stalno mlatio, zvao se Ivo. Bio je šef kuhinje u Kotoru u nekom restoranu „Jadran“. Kada ne bi imao šta drugo , on je mlatio, on je stalno dolazio tući, čak su mu i neki stražari nisu dali ući unutra. Mene bi vezao i onda je lupao pendrekom po testisima. I neki zahod je bio vani i kada bi se koji od nas javio da idemo u zahod, oni su stajali u redu i udarali ,jedni nogom, drugi pendrekom, treći kundakom, pa ako bi i došao do zahoda zaludu si išao, jer si već napravio posao u gaće. Ne daju oprati ruke, ne daju papir , i dok se vratiš , opet te to isto čeka. Bio je jedan čovjek koji 45 dana nije išao u zahod.

VEŽIĆ: Je li se sjećate još ljudi? Biste li bili spremni svjedočiti kada im bude suđenje?

PRKAČIN: Kako da ne. U svakom slučaju, svakom od njih, ne da budem bio svjedočio ja sam trebao biti i svjedok Haškog suda za Miloševića.

VEŽIĆ: Je li se sjećate još ovih zlikovaca?

PRKAČIN: Kako ne. Ne znam im imena, ali svakoga znam. Njihova slika mi ne ide iz očiju. Međutim, tu je bio još jedan. Buda su ga zvali. On se preziva Budisavljević, mislim da je bio podoficir na Prevlaki. Oženio našu žensku iz Molunta. On je lomio vilice. Još smo ga zvali bokser, desnu bi ruku držao u đepu, i kada bi nekoga od nas vidio tako bi nas šakom opaučio da bi odmah pukla vilica.

VEŽIĆ: Kako ste inače sad, danas?

PRKAČIN: Ne mogu reći da je dobro, jer sam dobio sam šećer, nervozan sam, dobio sam post traumatski stres, osjećam razne vrste bolova i osjetim svaku promjenu vremena i niz drugih detalja. To je sad neopisivo!

VEŽIĆ: Jeste li bili ikako poslije rata u Boki?

PRKAČIN: Nema tih para ko bi meni platio da odem tamo. Imao sam pozive da dođem u Crnu Goru, da dođem u Beograd. Rekao sam Beograd, Srbija i Crna Gora za mene su zemlje u koje ni ja, a ni moji potomci ne smiju doći

VEŽIĆ: Ako bude suđenje u Crnoj Gori hoćete li onda otići?

PRKAČIN: Ako bude suđenje u Crnoj Gori za suđenje mogu dat izvješće i konferencijskom vezom , jer može se organizirati da odavde svjedočim.
XS
SM
MD
LG