Kada se govori o euroatlantskim integracijama, ne smije se zaboraviti da su NATO i Evropska unija toliko spojene i povezane da ih je praktički nemoguće razdvajati, kaže za Radio Slobodna Evropa najeminentniji hrvatski ekspert za NATO, profesor Radovan Vukadinović. Međutim, dosadašnja praksa svih tranzicijskih zemalja – od Španjolske i Portugala koje su iz diktatura prelazile u demokratske sustave, pa do postsocijalističkih zemalja – pokazuje da je ulazak u NATO uvijek prethodio članstvu u Evropskoj uniji:
„Mislim da je ovdje redoslijed, što se tiče Hrvatske, sada uspostavljen onako kako je zapravo kod objektivnih analitičara bio i prije viđen, za razliku od nekih političara. Jasno je rečeno – to je, uostalom, i predsjednik Bush rekao, iako je naš tisak to prenio malo drukčije – da je svjetski interes da Hrvatska uđe u NATO i EU. Naše novine su, valjda opet da ne iritiraju javnost, rekle da je Bush rekao EU i NATO. Međutim, redoslijed je, kažem, jasan.“
Glavni hrvatski vanjskopolitički cilj je članstvo u euroatlantskim integracijama, kaže za Radio Slobodna Evropa i profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Branko Caratan. Ali, ako treba nekako odrediti primat između Evropske unije i NATO-a, on je na Evropskoj uniji:
„EU osigurava razvitak, ekonomsku i političku stabilnost Hrvatske. Ali ne treba zaboraviti da NATO više nije puki vojni savez, on je politički savez, koji na neki način isto tako pojačava i neke bitne elemente demokracije – na primjer odnos civilnog i vojnog sektora, stabilnost u regiji, demokratsko ponašanje vojske i posredno utječe i na ekonomsku stabilnost, na otvorenost Hrvatske za investicije i tako dalje.“
Profesor Vukadinović vjeruje da će pozivnica za NATO stići 2009. godine:
„Kada NATO bude slavo svoju 60. obljetnicu, onda je to prigoda da se svečano dogodi novo proširenje i – naravno – paralelno s tim ili malo nakon toga, može se govoriti o ulasku u Evropsku uniju. Dakle, euroatlantske integracije u cjelini. Važno je i jedno i drugo jer je zapravo to toliko povezano da Hrvatska ne može ući u EU ako prethodno ne uđe u NATO.“
Tijekom hrvatsko-američkih razgovora u Washingtonu spominjalo se strateško partnerstvo. Termin koji je nekada bio rezerviran za odnose velikih, sada se primjenjuje i za srednje i manje zemlje, a govori o tome da su interesi Zagreba i Washingtona na međunarodnom planu prilično usklađeni, kaže Vukadinović:
„Ako se uzme ovaj kontekst u kome Hrvatska djeluje, područje u kojem Hrvatska djeluje i problemi, onda se naravno može govoriti da je to jedna spona za američku politiku i da je Hrvatska jedan značajan akter na ovom području koji može Americi biti interesantan.“
Već nekoliko godina potpora hrvatskom članstvu u NATO-u je po istraživanjima javnog mnijenja otprilike trećinu, trećina ispitanika se protivi hrvatskom ulasku, a trećina je indiferentna. Po ocjeni savjetnika hrvatskog predsjednika za obranu Vlatka Cvrtile, to je logično jer se na
informiranje javnosti o NATO-u potrošilo mnogo manje vremena i novaca nego na informiranje o Evropskoj uniji, a unazad nekoliko godina mnogo se više govori o NATO-u i njegovim akcijama u svijetu, nego o koristima što će ih Hrvatska imati od članstva:
„Planira se u okviru vlade napraviti jedan akcijski plan za članstvo, u smislu obrazlaganja prije svega hrvatskih interesa u tom savezu, jer mi govorimo načelno o tim interesima, ali još uvijek nisu konkretizirani. Mislim da se sad već prepoznaje da oni mogu biti konkretizirani, prije svega u smislu jačanja regionalne sigurnosti i regionalnih interesa Republike Hrvatske, a manje ovih globalnih interesa, u kojima, naravno, Republika Hrvatska, sa svojim kapacitetima, ne može sudjelovati na način da mijenja svjetsku politiku ili da mijenja svjetsku scenu.“
„Mislim da je ovdje redoslijed, što se tiče Hrvatske, sada uspostavljen onako kako je zapravo kod objektivnih analitičara bio i prije viđen, za razliku od nekih političara. Jasno je rečeno – to je, uostalom, i predsjednik Bush rekao, iako je naš tisak to prenio malo drukčije – da je svjetski interes da Hrvatska uđe u NATO i EU. Naše novine su, valjda opet da ne iritiraju javnost, rekle da je Bush rekao EU i NATO. Međutim, redoslijed je, kažem, jasan.“
Glavni hrvatski vanjskopolitički cilj je članstvo u euroatlantskim integracijama, kaže za Radio Slobodna Evropa i profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Branko Caratan. Ali, ako treba nekako odrediti primat između Evropske unije i NATO-a, on je na Evropskoj uniji:
„EU osigurava razvitak, ekonomsku i političku stabilnost Hrvatske. Ali ne treba zaboraviti da NATO više nije puki vojni savez, on je politički savez, koji na neki način isto tako pojačava i neke bitne elemente demokracije – na primjer odnos civilnog i vojnog sektora, stabilnost u regiji, demokratsko ponašanje vojske i posredno utječe i na ekonomsku stabilnost, na otvorenost Hrvatske za investicije i tako dalje.“
Profesor Vukadinović vjeruje da će pozivnica za NATO stići 2009. godine:
„Kada NATO bude slavo svoju 60. obljetnicu, onda je to prigoda da se svečano dogodi novo proširenje i – naravno – paralelno s tim ili malo nakon toga, može se govoriti o ulasku u Evropsku uniju. Dakle, euroatlantske integracije u cjelini. Važno je i jedno i drugo jer je zapravo to toliko povezano da Hrvatska ne može ući u EU ako prethodno ne uđe u NATO.“
Tijekom hrvatsko-američkih razgovora u Washingtonu spominjalo se strateško partnerstvo. Termin koji je nekada bio rezerviran za odnose velikih, sada se primjenjuje i za srednje i manje zemlje, a govori o tome da su interesi Zagreba i Washingtona na međunarodnom planu prilično usklađeni, kaže Vukadinović:
„Ako se uzme ovaj kontekst u kome Hrvatska djeluje, područje u kojem Hrvatska djeluje i problemi, onda se naravno može govoriti da je to jedna spona za američku politiku i da je Hrvatska jedan značajan akter na ovom području koji može Americi biti interesantan.“
Već nekoliko godina potpora hrvatskom članstvu u NATO-u je po istraživanjima javnog mnijenja otprilike trećinu, trećina ispitanika se protivi hrvatskom ulasku, a trećina je indiferentna. Po ocjeni savjetnika hrvatskog predsjednika za obranu Vlatka Cvrtile, to je logično jer se na
informiranje javnosti o NATO-u potrošilo mnogo manje vremena i novaca nego na informiranje o Evropskoj uniji, a unazad nekoliko godina mnogo se više govori o NATO-u i njegovim akcijama u svijetu, nego o koristima što će ih Hrvatska imati od članstva:
„Planira se u okviru vlade napraviti jedan akcijski plan za članstvo, u smislu obrazlaganja prije svega hrvatskih interesa u tom savezu, jer mi govorimo načelno o tim interesima, ali još uvijek nisu konkretizirani. Mislim da se sad već prepoznaje da oni mogu biti konkretizirani, prije svega u smislu jačanja regionalne sigurnosti i regionalnih interesa Republike Hrvatske, a manje ovih globalnih interesa, u kojima, naravno, Republika Hrvatska, sa svojim kapacitetima, ne može sudjelovati na način da mijenja svjetsku politiku ili da mijenja svjetsku scenu.“