Dostupni linkovi

Prvo prijem u NATO, a zatim u EU


Kada se govori o euroatlantskim integracijama, ne smije se zaboraviti da su NATO i Evropska unija toliko spojene i povezane da ih je praktički nemoguće razdvajati, kaže za Radio Slobodna Evropa najeminentniji hrvatski ekspert za NATO, profesor Radovan Vukadinović. Međutim, dosadašnja praksa svih tranzicijskih zemalja – od Španjolske i Portugala koje su iz diktatura prelazile u demokratske sustave, pa do postsocijalističkih zemalja – pokazuje da je ulazak u NATO uvijek prethodio članstvu u Evropskoj uniji:

„Mislim da je ovdje redoslijed, što se tiče Hrvatske, sada uspostavljen onako kako je zapravo kod objektivnih analitičara bio i prije viđen, za razliku od nekih političara. Jasno je rečeno – to je, uostalom, i predsjednik Bush rekao, iako je naš tisak to prenio malo drukčije – da je svjetski interes da Hrvatska uđe u NATO i EU. Naše novine su, valjda opet da ne iritiraju javnost, rekle da je Bush rekao EU i NATO. Međutim, redoslijed je, kažem, jasan.“

Glavni hrvatski vanjskopolitički cilj je članstvo u euroatlantskim integracijama, kaže za Radio Slobodna Evropa i profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Branko Caratan. Ali, ako treba nekako odrediti primat između Evropske unije i NATO-a, on je na Evropskoj uniji:

„EU osigurava razvitak, ekonomsku i političku stabilnost Hrvatske. Ali ne treba zaboraviti da NATO više nije puki vojni savez, on je politički savez, koji na neki način isto tako pojačava i neke bitne elemente demokracije – na primjer odnos civilnog i vojnog sektora, stabilnost u regiji, demokratsko ponašanje vojske i posredno utječe i na ekonomsku stabilnost, na otvorenost Hrvatske za investicije i tako dalje.“

Profesor Vukadinović vjeruje da će pozivnica za NATO stići 2009. godine:

„Kada NATO bude slavo svoju 60. obljetnicu, onda je to prigoda da se svečano dogodi novo proširenje i – naravno – paralelno s tim ili malo nakon toga, može se govoriti o ulasku u Evropsku uniju. Dakle, euroatlantske integracije u cjelini. Važno je i jedno i drugo jer je zapravo to toliko povezano da Hrvatska ne može ući u EU ako prethodno ne uđe u NATO.“

Tijekom hrvatsko-američkih razgovora u Washingtonu spominjalo se strateško partnerstvo. Termin koji je nekada bio rezerviran za odnose velikih, sada se primjenjuje i za srednje i manje zemlje, a govori o tome da su interesi Zagreba i Washingtona na međunarodnom planu prilično usklađeni, kaže Vukadinović:

„Ako se uzme ovaj kontekst u kome Hrvatska djeluje, područje u kojem Hrvatska djeluje i problemi, onda se naravno može govoriti da je to jedna spona za američku politiku i da je Hrvatska jedan značajan akter na ovom području koji može Americi biti interesantan.“

Već nekoliko godina potpora hrvatskom članstvu u NATO-u je po istraživanjima javnog mnijenja otprilike trećinu, trećina ispitanika se protivi hrvatskom ulasku, a trećina je indiferentna. Po ocjeni savjetnika hrvatskog predsjednika za obranu Vlatka Cvrtile, to je logično jer se na
informiranje javnosti o NATO-u potrošilo mnogo manje vremena i novaca nego na informiranje o Evropskoj uniji, a unazad nekoliko godina mnogo se više govori o NATO-u i njegovim akcijama u svijetu, nego o koristima što će ih Hrvatska imati od članstva:

„Planira se u okviru vlade napraviti jedan akcijski plan za članstvo, u smislu obrazlaganja prije svega hrvatskih interesa u tom savezu, jer mi govorimo načelno o tim interesima, ali još uvijek nisu konkretizirani. Mislim da se sad već prepoznaje da oni mogu biti konkretizirani, prije svega u smislu jačanja regionalne sigurnosti i regionalnih interesa Republike Hrvatske, a manje ovih globalnih interesa, u kojima, naravno, Republika Hrvatska, sa svojim kapacitetima, ne može sudjelovati na način da mijenja svjetsku politiku ili da mijenja svjetsku scenu.“
XS
SM
MD
LG