Dostupni linkovi

logo-print

Desetogodišnjica normalizacije odnosa


Kada su tadašnji ministri spoljnih poslova SR Jugoslavije i Hrvatske Milan Milutinović i Mate Granić stavili svoje potpise ispod Sporazuma o normalizaciji odnosa između dve zemlje, niko nije gajio previše nade da će zaživeti neke suštinske odredbe iz ovog dokumenta. Iza dve države stajalo je krhko primirje, duboke ratne rane i more nerešenih pitanja. Ne samo da je dve zemlje i dalje opterećivalo pitanje statusa Prevlake, nego ništa više uzajamnog razumevanja nije postojalo po pitanjima državne sukcesije na kojoj je insistirala srpsko-crnogorska strana, ratnih reparacija, ili vremenskih rokova oko povratka izbeglica u Hrvatsku. Pa ipak, po pritiskom međunarodne zajednice i uzajamnih interesa oko uspostavljanja saobraćajnih veza i otvaranju naftovoda, Hrvatska i srpsko-crnogorska federacija počele su po prvi put da grade direktne diplomatske veze. Odnosi između Hrvatske i Srbije vremenom su sve više počeli da liče na veze između drugih evropskih zemalja, tako da su mnogi sporovi iz perioda prvih diplomatskih kontakata sada definitivno stvar prošlosti. No nema sumnje da su ostala još mnoga nerešena pitanja, tako da su aktuelni diplomatski odnosi između Srbije i Hrvatske tema i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: • Ambasador Republike Hrvatske u Srbiji Tonči Staničić • Akademik Vasilije Krestić koji se u svojim istorijskim radovima bavio pitanjima srpsko-hrvatskih odnosa • Prvi ambasador Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj Milan Simurdić • Univerzitetski profesor iz Zagreba Miroslav Tuđman, inače sin bivšeg hrvatskog predsednika Franje Tuđmana

* * * * *

RSE: U kakvim dakle odnosima Srbija i Hrvatska dočekuju ovaj mali jubilej?

STANIČIĆ: Mislim da očekuju jubilej u puno boljim okolnostima nego što se itko mogao nadati samo nekoliko godina unatrag. Svi aspekti bilateralnih odnosa su napredovali. Ne mislim samo na ekonomske odnose, koji su zaista izvanredno napredovali, nekoliko puta se povećala robna razmjena u zadnjih nekoliko godina, nego i na političke odnose, koji su od pozitivnih i korektnih postali prijateljski i partnerski. Dakle, opća ocjena je izuzetno povoljna i možemo se samo nadati da će se taj trend nastaviti i dalje.

TUĐMAN: Svaka zemlja je suočena sa svojim problemima rješavajući svoje interese. Prema tome, čini mi se da je ovaj sporazum bio samo jedna od pretpostavki da bi se dalje mogli baviti sa problemima s kojima su suočeni. Hrvatska ima prioritet europeizacije, odnosno prihvaćanje europskih standarda; Srbija isto tako. Prema tome, mislim da to nije ključan element u njihovim odnosima.

RSE: Diplomatija svake od ovih zemalja želela bi, naravno, da se te veze pretvore u prave dobrosusedske odnose, ali u kakvoj atmosferi Srbija i Hrvatska dočekuju ovu godišnjicu:

KRESTIĆ: Bojim se da su opterećenja između Srbije i Hrvatske takva da će još uvek biti puno prepreka i puno kočnica koje će doprineti tome da ti odnosi zaista budu onakvi kakve bi, verovatno, i jedna i druga strana želele.

SIMURDIĆ: Ako pogledamo odakle smo pošli i gde smo sada, ja mislim da je to sasvim zadovoljavajuće, da ne kažem i ohrabrujuće za obe strane. Ono što se nesumnjivo uspelo nakon demokratskih promena u Beogradu, to je da se postave standardi u dijalogu, da se postigne adekvatan nivo međusobnog uvažavanja, potpisano je više desetaka sporazuma, izmenjene su posete na svim nivoima, politički dijalog je kontinuiran i to nesumnjivo pomaže daljem razvoju odnosa.

RSE: Srpski i hrvatski narod žive jedan do drugog već vekovima i ti odnosi su tokom duge istorije suživota imali brojne uspone i padove. Pomalo pardoksalno, Srbija i Hrvatska nikada pre toga nisu imele samostalne diplomatske veze. Kako zapravo izgleda stvaranje prvih diplomatskih odnosa između naroda koji se već jako dobro poznaju?

STANIČIĆ: U svim kombinacijama kada Srbija ili Hrvatska ili Srbija i Hrvatska nisu bile samostalne ili nisu bile u potpunosti samostalne, odnosi su bili komplicirani, jer su uvijek bili nekakvi faktori sa strane koji su na njih utjecali. Ovo je zaista prvi put da Srbija i Hrvatska kao dvije neovisne države grade svoje odnose i zato nam i dobro ide. Ja vjerujem da će nam i dalje ići dobro.

KRESTIĆ: Odnosi između Srba i Hrvata postoje ne samo ovih deset godina, već su postojali i ranije, ali ne između dve nezavisne države jer Hrvatska nije bila nezavisna država. Ali i ti prethodni odnosi imaju itekakve lengere oko vrata koje nije lako prevazići. Bojim se da tih teškoća iz davne prošlosti ima i danas. Opterećenja – posebno u Hrvatskoj – su takva da tamo neće biti lako prevazići ta predubeđenja koja nisu baš najbolja kad je reč o Srbiji i Srbima.

RSE: Nema nikakve sumnje da je ono što je ispunilo prvu dekadu u diplomatskim odnosima između Hrvatske i Srbije demantovalo sve one koji su gajili skepsu da se na tom planu može bilo šta uraditi. Beograd je tokom devedesetih postao Zagrebu dalji nego neki daleki kutak sveta, tako da je prvi korake u diplomatskim odnosima između dve zemlje pratila primetna trapavost i upadljivo nepoverenje. Vremenom su ti koraci sve više dobijali obrise diplomatskih gestova, koji su pre svega u funkciji interesa naroda dve zemlje. U kojim oblastima je u prethodnom periodu najviše učinjeno?

SIMURDIĆ: Ja bih izdvojio dva segmenta. Prvi je uspostavljanje kontinuiranog političkog dijaloga, a drugi je ovaj ugovorni deo gde je potpisan niz veoma značajnih ugovora – da li je to Sporazum o slobodnoj trgovini, da li je to Sporazum o saradnji na planu manjina, da li je to kulturni sporazum, da li je to uspostava vojno-diplomatski odnosa, da li je to Protokol o podršci na planu evropskih integracija, da li je to, u krajnjoj liniji veoma značajan Protokol o privremenom režimu na Prevlaci. Sve su to itekako krupni i krucijalni politički dokumenti koje su dve države uspele da implementiraju.

STANIČIĆ: U prvom redu razvoj ekonomskih, privrednih odnosa, zato što biznis uvijek svugdje prvi probija vrata, i to je dobro. Kada se biznis probio, kada su poslovni ljudi shvatili da imaju interes surađivati, onda se počelo razmišljati o ukupnim odnosima na jedan drugi način. U cijelom svijetu, pa tako, na sreću, i među Srbima i Hrvatima, prepoznaju se sve više interesi, pa kada ih prepoznamo, onda će i sve ostalo biti puno bolje.

RSE: Napredak u odnosima između dve zemlje u prethodnom desetleću više je nego vidljiv, ali su isto tako i dalje primetne one sive zone koje još uvek koče odnose između Srbije i Hrvatske. Gde je sa druge strane napravljen najmanji proboj u uspostavljanju dobrih odnosa između ove dve države?

STANIČIĆ: Nije se lako otresti negativnih aspekata naše povijesti i načina razmišljanja kakav je bio dugo vremena, pogotovo od ovog nesretnog rata naovamo.

SIMURDIĆ: Ima teških tema o kojima još treba razgovarati. Po nekom redosledu se tu svakako nameće razgraničenje, zatim sprovedba Sporazuma o sukcesiji, ako hoćete i hrvatska tužba protiv Savezne Republike Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

RSE: Tužba Hrvatske za agresiju koju je od SR Jugoslavije nasledila Srbija, direktna je naravno posledica rata koji je izbio početkom devedesetih na teritoriji Hrvatske. Može li se sada, kada se obeležava desetogodišnjica uspostavljanja diplomatskih odnosa, postići na bilo koji način konsenzus o onome šta se zapravo dogodilo u ovom razdoblju?

TUĐMAN: Treba uzeti u obzir sve što se zbivalo u Evropi od devedesetih godina, odnosno od sloma blokovske podjele svijeta, i ključ u ovome je da li jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, ima pravo na svoju državu ili nema. Kada se to jednom shvati, onda će se vidjeti da je taj zahtjev bio demokratski proces.

KRESTIĆ: To je još više opteretilo sve ono što je ranije već postojalo, a,
nažalost, kulminiralo je i za vreme Franje Tuđmana koji se vratio onoj staroj politici hrvatskog državnog prava koje je u temeljima mnogih nesporazuma između Srba i Hrvata. Dakle, dok god Hrvatska bude gradila svoju politiku na temelju hrvatskog državnog prava, neće biti moguće uspostaviti dobre odnose.

RSE: No ne samo da se šira i stručna javnost u Srbiji i Hrvatskoj i dalje ošto razmimoilaze u tumačenju uzroka i prirode krize iz perioda devedesetih, nego je najveći kamen spoticanja između Hrvatske i Srbije i dalje karakter samog rata. Vasilije Krestić i Miroslav Tuđman:

KRESTIĆ: Nijedna ni druga strana očigledno nisu spremne da se suoče sa činjenicama, nego krivotvore istoriju. Mnogi podaci još nisu poznati. Pretpostavljam, kada se objave recimo svi stenogrami Franje Tuđmana, tek tada će se videti i verovatno će se hrvatsko društvo suočiti s tim ko je želeo rat, zašto je želeo da se sruši Jugoslavija, ko je radio na etničkom čišćenju, zbog čega je to činjeno, gde su bili postignuti dogovori. Ako se večno govori o „srbočetništvu“, o nekoj „Velikoj Srbiji“ i tako dalje, onda se mora postaviti i pitanje – da li je i druga strana radila na etnički čistoj Hrvatskoj i da li je slučajno došlo do takvih posledica posle „Bljeska“ i „Oluje“ do kojih je došlo. A nije došlo slučajno. Plan o etničkom čišćenju stvaran je u kabinetu Franje Tuđmana.

TUĐMAN: Uzmite njegove povijesne radove. Te kvalifikacije naprosto ne stoje. Faktografija ih naprosto potire. To je, sa stajališta Hrvatske, jasno bila agresija. Stradanja civila u Domovinskom ratu, onih koji nedužno stradali, zaista su za svaku osudu. Ali su ta stradanja, u usporedbi sa bilo kojim drugim ratovima koji su se događali u zadnjih pedeset ili u zadnjih dvadeset godina, mala.

RSE: Materijalna razaranja koja je pretrpela Hrvatska vremenom su sanirana, ali ljudski gubici, nestali i raseljena lica i dalje ne dozvoljavaju Srbiji i Hrvatskoj da uspostave do kraja normalne diplomatske veze. Čak i od najviših državnih zvaničnika u Srbiji često se mogu čuti sumnjičenja da Hrvatska zapravo ne želi da se u tu zemlju vrati srpsko stanovništvo koje je izbeglo tokom akcije „Oluja“:

KRESTIĆ: Kako možete imati zdrave diplomatske odnose ako se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj lišava sada onog elementarnog prava koje je priznato po svim međunarodnim pravilima – prava na stan, prava na svojinu – ako im se ne vrati vlasništvo koje im je oduzeto, ako im se ne omogući vraćanje na njihova staništa gde su oni živeli. Dakle, tu se priča jedno, a radi se nešto sasvim drugo.

STANIČIĆ: Notorna je glupost da Hrvatska ne želi da se Srbi u Hrvatsku vrate. Ako ni zbog čega drugog, ako netko sumnja u dobru volju političkih garnitura, kako vlasti, tako i oporbe u Hrvatskoj, povratak izbjeglica i rješavanje njihovih ljudskih i nacionalnih prava je uvjet Hrvatskoj da se približi i da uđe u Evropu. Hrvatska bi napravila političko i nacionalno samoubojstvo ako bi priječila Srbima da se vrate.

RSE: No osim ovih problema koji i dalje opterećuju odnose između dve zemlje, hrvatska manjina u Vojvodini povremeno je izložena različitim oblicima nacionalne netrpeljivosti. S druge strane Mitropolija zagrebačko-ljubljanska nedavno je upozorila da je samo u bjelovarskom namesništvu prekršteno više desetina pravoslavnih Srba. Neki drugi izvori bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi tvrde da da je u Hrvatskoj do sada prekršteno više od 30 hiljada Srba i da se taj proces nastavlja:

STANIČIĆ: Ja sam bio osobno svjedok razgovora nekolicine katoličkih svećenika koji su pokazali koliko se užasavaju ustvari ako im neko pristupi i izrazi želju da prijeđe na katoličku vjeru, jer su svjesni koliko je to osjetljivo pitanje, da se svaki individualni slučaj može politički iskoristiti i u najnegativnijem mogućem kontekstu.

KRESTIĆ: Pritisak na Srbe u Hrvatskoj je više nego opasan. Tamo se malo ljudi sme izjašnjavati kao Srbi, tamo mnogi ljudi menjaju imena i prezimena i odriču se svoje nacionalne pripadnosti. To je dokaz da je taj nacionalistički i šovinistički pritisak još tako veliki da je tamo još uvek opasno biti Srbin. Uostalom, šta se događa s ovim starcima koji se tu i tamo vrate? Kako oni prolaze u toj i takvoj indoktrinisanoj sredini? Dakle, bojim se da je mržnja još uvek velika, da nije prošla opasnost po Srbe i da skoro i neće proći.

RSE: I da li je uprkos svemu moguće graditi nove veze bez stalnog osvrtanja unatrag? Ubrzani rast privredne razmene između Srbije i Hrvatske, regionalne sportske lige, filmske i pozorišne koprodukcije dveju zemalja, donele su sa druge strane i neku vrstu olakšanja čitavom regionu. Tim pre što je već odavno u opticaju teza da su srpsko-hrvatski odnosi ključ stabilnosti u ovom delu Balkana. Koliko je jedna takva tvrdnja i sada ima utemeljenja?

STANIČIĆ: Ima utemeljenja. Ima utemeljenja, kako u pozitivnom smislu riječi, tako i u negativnom smislu riječi. Srpsko-hrvatski odnosi, svjedoci smo u povijesti, bili su puno puta i remetilački faktor onoga što se dešavalo na Balkanu. Srbi i Hrvati su, svaki na svoj način, svaki u svojoj mjeri i u različitim okolnostima, doprinijeli tome da Balkan postane, u negativnom smislu riječi ono što je u cijelom svijetu danas sinonim za kaos, sinonim za nered, sinonim za ratove. Srbi i Hrvati su nažalost tome doprinosili. Moramo biti pošteni i korektni prema sami sebi i to priznati.

KRESTIĆ: To su dve najjače nacije u ovom delu Balkana. I Prva Jugoslavija i Druga Jugoslavija bila je zasnovana na temelju sporazuma između Srba i Hrvata. Činjenica je da Srbi i Hrvati predstavljaju zaista neku vrstu garanta stabilnosti kad su u dobrim odnosima. Balkan neće biti u dobrim odnosima ako te dve nacije nisu u dobrim odnosima. Zbog toga svaki pametan čovek, i s ove i s one strane, trebalo bi jednom za svagda da shvati da smo upućeni jedni na druge i da moramo zajednički da živimo, ali da ne činimo ono što smo činili u prošlosti, kako nedavno, tako i ranije, i da priznamo krivice.

RSE: Srbija i Hrvatska zaključile su prvu dekadu diplomatskih odnosa, prožetu pre svega nastojanjima da se iskorači iz onoga što i dalje opterećuje odnose između dve zemlje. Ako je to obeležilo prvu deceniju, šta bi žiteljima Srbije i Hrvatske moglo doneti sledećih deset godina diplomatskih veza?

KRESTIĆ: Mi pre svega još uvek jedni druge ne poznajemo. Predrasude i s jedne i s druge strane su velike. Suočavanje sa činjenicama, nezatvaranje očiju, kako sa njihove, tako i sa naše strane, jedan iskreniji odnos, jedna uzajamna upućenost mora da postoji među nama, da se ne grade više ti odnosi na temelju te tako teške prošlosti, nego da se grade na zdravim odnosima, da shvatimo da smo susedi, da smo partneri i da moramo da živimo zajedno. Ali dok god su Srbi tamo parije, što jesu, nema mogućnosti za zajednički opstanak.

STANIČIĆ: Naravno, u sljedećih deset godina, nema nikakvih dvojbi, Hrvatska i Srbija će biti u EU. Dakle, moramo se još više osloniti jedni na druge. Moramo biti partneri u svakom mogućem pogledu. Jer, mi smo male zemlje i jedino oslanjajući se jedni na druge možemo prevladati taj šok tranzicije i šok ulaska u Evropsku uniju i vući jedne za drugima.

RSE: Te evropske integracije pružile su dvema državama jednu sasvim novu mogućnost u izgradnji uzajamnih odnosa. Prošlost je na ovim prostorima često bila krvava jer su balkanski narodi išli različitim pravcima. Stoga zajednički cilj, koji sada imaju kako Srbija tako i Hrvatske, predstavlja retku istorijsku šansu za sve one koji žive u tim zemljama.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG