Dostupni linkovi

logo-print

Slovenija 1991. – mogući ratni zločini "politički" zastareli


Srdan KUSOVAC, Mirjana RAKELA, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Ivan KATAVIC

Predstavnici ovih dveju organizacija osumnjičili su bivšeg predsednika Slovenije Milana Kučana za krivokletstvo i davanje lažnog iskaza pred Haškim tribunalom na temu događaja u Sloveniji 1991.Ove dve organizacije navode da su prikupile do sada podatke o 36 vojnika bivše JNA koji su u Sloveniji 1991 bilo ranjeni bilo smrtno stradali u okolnostima za koje postoji sumnja da su predstavljale ratne zločine. To je povod za našu temu sedmice u kojoj tragamo za odgovorom na pitanje hoće li ovi slučajevi biti procesuirani, ili je za procesuiranje eventualnih zločina u Sloveniji sada jednostavno kasno.

* * * * *

Slovenija, najrazvijenija država nastala od Jugoslavije, danas članica EU i NATO-a, sa dohotkom koji ostale članice nekadašnje zajedničke države mogu samo da sanjaju. Samostalnost je ta zemlja izvojevala u desetodnevnom ratu 1991. godine.

Dana 25. juna 1991. Parlament Slovenije je, istoga dana kada i Sabor Hrvatske, proglasio nezavisnost. Promenjene su table i zastave na graničnim prelazima. Dva dana kasnije, jedinice JNA krenule su ka tim prelazima sa zadatkom da ih zauzmu, ali sa ne baš potpuno odrešenim rukama. Borbe su trajale nedelju dana. Nakon toga se JNA povukla. Problem je što su u međuvremenu počinjeni, ili su možda počinjeni, zločini. Dokaza nema, sumnji ima. Za njih do sada nije niko odgovarao.

Jedan interesantan slučaj dogodio se na graničnom prelazu Holmec između tadašnje Jugoslavije odnosno Slovenije i Austrije. Slučaj je snimila austrijska televizija ORF i ponovo je izbio u javnost početkom ove godine. Prikazani su vojnici JNA, koji se nalaze u ostatku nekadašnje granične postaje, kako se predaju pokazujući beli čaršaf. Nakon toga, sa suprotne strane se čuju hici, zatim jauci, vojnici padaju.

Tri ubijena mladića nisu imali ni po dvadeset godina života. Njihova sudbina vraćena je u centar pažnje nakon što je direktorka Helsinškog monitoringa za ljudska prava Neva Miklavčič Predan javno izgovorila da je nad njima počinjen zločin, posle čega je slovenačko tužilaštvo protiv nje pokrenulo postupak. Neva Predin ponovnim emitovanjem snimka dokazuje da su njene tvrdnje, po kojima je slučaj Holmec zapravo prvi dokumentovani zločin u bivšoj Jugoslaviji, istinite:

„Oni drže beli čaršaf i ide rafal – i oni padaju. Sad neki kažu oni se sakrivaju, oni su sad pali, na trbuh su legli, a onda su lijepo odšetali kući i išli su svojoj majci. Npr. da je to tako, još uvijek je to ratni zločin, jer se rafal uputio na ratne zarobljenike.“

Bez obzira na to kako ovaj još uvek nerasvetljeni slučaj bude okončan, u Sloveniji je, to je danas potpuno jasno, tokom kratkog rata bilo događaja koji su u najmanju ruku diskutabilni. Naši novinari su razgovarali sa nekim od učesnika slovenačkog rata 1991. i sa članovima porodica žrtava.

Josip Birkić iz Semeljaca kraj Đakova imao je 1991. godine 18 godina i služio je JNA u Sloveniji. Teško je stradao u zapaljenom tenku 28. lipnja 1991. godine kada je slovenska Teritorijalna obrana pucala po njegovom i još tri tenka na talijansko-slovenskoj granici Rožna Dolina, Nova Gorica, koji su tamo stajali bez ikakve nakane da borbeno djeluju.
Birkić je sve opisao u pismu, koje je ovjerio kod javnog bilježnika, priložio medicinsku dokumentaciju i poslao ga Slovenskom helsinškom odboru. A novinarima ga je u Zagrebu pročitala predsjednica odbora Neva Miklavčič Predan:



„Kad sam ja izašao van iz tenka, na meni su gorjele hlače i košulja, pa sam legao na pod da se ugasim, a Slovenci su pucali po meni, pa sam s uzdignutim rukama, sa kojih mi je visjela opečena koža, potrčao iza jedne zgrade gdje su se već bila sakrila dvojica drugih vojnika, da bi nakon nekoliko trenutaka teritorijalci ponovo zapucali po nama i tom su prilikom jednog vojnika pogodili u prsa i on je nakon nekoliko minuta umro pred mojim očima.“

Predsjednica Centra za razvoj demokracije Semina Lončar, koja je jučer posjetila Birkića, kažu da su iz plamtećeg tenka uspjeli iskočiti Birkićevi kolege – Suad Husičić i Žepča, Vehdin Ćosić iz Jablanice i Miroslav Rajić iz Vojnića, a sam Birkić, krupniji od njih, zapeo je u uskom otvoru:

„Kako je tenk gorio, on dok se izvlačio držao se za taj užareni tenk, tako da su mu skroz izgorjele ruke, dlanovi, šake, mišići i tkivo. Izgorjela su mu leđa, koljena, lice, kosa… 85 posto površine tijela. Uspio se izvući iz tenka, legao je na pod i valjao se da se ugasi, međutim oni su stalno po njemu pucali. Znači, Josip Birkić i mi također smatramo da je povrijeđena Ženevska konvencija, da je povrijeđeno humanitarno pravo jer oni nisu borbeno djelovali i iako su bili ozlijeđeni, što je bilo vidljivo, na njih je pucano.“

Birkić kaže da je slovenska televizija snimila taj događaj i objavila oko 15. srpnja 1991. godine. On je ostao trajni invalid, do sad nije uspio ostvariti nikakva prava jer se tretira kao „ničiji“, pa je preko hrvatskog Državnog odvjetništva odlučio tužiti slovensku državu:

„Mislim da je počinjen veliki zločin prema meni i mojim kolegama od strane Teritorijalne obrane Slovenije, za koji do sada nitko nije odgovarao, a trebao bi.“

Predsjednica Slovenskog helsinškog odbora Neva Miklavčič Predan još je kazala da se zbog medijske blokade u Sloveniji odlučila za press konferenciju u Zagrebu, gdje se očitovala i tvrdnja ministra obrane Srbije i Crne Gore Zorana Stankovića o već poznatom slučaju Holmec. On je, naime, ustvrdio da su trojica vojnika s tv snimke u Holmecu identificirani i živi, te da se manipulacijama ne smiju dizati tenzije između Srbije i Slovenije:

„Ja sam definitivno uvjerena da je to pritisak iz Slovenije, gdje je u biti sada glavni problem svjedočenje Milana Kučana i odgovornost za te stvari.“

* * * * *

Marko Martinović iz Domajevaca iz Bosanskog Šamca danas je stopostotni invalid. Prije 15 godina, kao dvadesetogodišnji regrut JNA, na redovnom služenju vojnog roka u Sloveniji, u lipnju 1991. godine, napadnut je zajedno sa još svojih 12 kolega.

Od 13 vojnika, koliko ih je i bilo u tenku, kada su ih napali slovenski policajci i vojska, preživjela su samo trojica, među kojima i Marko. Danas se za Marka brine njegova majka Pavka:

„Marko je zadobio povrede glave i mozga. Skoro nikako ne čuje. Bio je dva mjeseca u bolnici u Ljubljani, niti je mogao govoriti, niti hodati, niti jesti. Mjesec dana je bio u komi.“

Markova majka Pavka, iako se obraćala mnogim ustanovama za pomoć, nije uspjela dobiti ništa. Tako da danas Marko nema ni zdravstvenu zaštitu. U dvorištu obiteljske kuće u Domajevcu susjedi su izgradili limeni zid visok četiri metra kako ne bi gledali Marka. Od velike pomoći Marku i njegovoj majci je susjed Darko Matić, koji planira u Domajevcu čak formirati udrugu za stradalnike rata, kako bi i na taj način pomogao Marku:

„Ja u tome nalazim duševnu hranu. Njemu niko neće da pomogne i neko mora. Posebno mlađi ljudi ovdje u selu ga znaju zadirkivati i dobacivati mu. Onda on bude nervozan i agresivan. Nekada, kad ga tako isprovociraju.“

Markova majka Pavka kaže kako za zločin nad njenim sinom netko mora odgovarati:

„Netko bi trebao odgovarati. Kad bih ja znala tko je to uradio, tko me je tako unesrećio – to je moj život, golim rukama bih ga zadavila. Mislim da netko treba odgovarati i da Marko nešto treba dobiti, jer on sebi ne može zaraditi.“

Sličnu sudbinu s Markom dijeli i Suad Husičić iz sela Željezno Polje kod Žepča. On je kao osamnaestogodišnji vojnik JNA nastradao u Rožnoj Dolini u Sloveniji. Danas je Suad sedamdesetpostotni invalid i bez ikakvih primanja preživljava sa suprugom i dvoje djece:

„Bio sam u tenku, tenk se zapalio, ruke su izgorile, lice izgorilo, noga ranjena. Posljedice su najveće na nozi, u zglobu. Kako je gorilo, od tih gasova su mi stradala i pluća, imam i posljedice na plućima. To i noga su mi najgori. Zbog ruku, kad je vruć zrak ne smijem izlaziti. Moram se čuvati vrućine jer mi otiču ruke. Kad su jake hladnoće, tada mi puca koža. Moram se dobro čuvati, dobro se zaštiti.“

Snimci austrijske televizije ORF koji dokazuju zločine nad vojnicima JNA u Holmecu u Sloveniji 1991. godine, objavljeni su u medijima prvi put 1999. godine. Prvi koji je imao hrabrosti da pokrene pitanje procesuiranja ovih zločina je Slovenski helsinški komitet za ljudska prava. Zbog toga je Republika Slovenija podnijela tri kaznene prijave predsjednici ove organizacije Nevi Miklavčič Predan. Gospođa Miklavčič Predan smatra da Slovenija mora priznati odgovornost za ove zločine:

„To su bili jako mladi vojnici, koji čak nisu ni obuku još nisu bili završili, a koji su se našli u toj situaciji. Karaula je bila napadnuta od strane TO i naše policije. Po nekim podacima u toj Karauli je inače regularno boravilo oko 22 ročnika – to je mala Karaula – a podaci govore da je u vrijeme napada tamo bilo devet ročnika JNA, a okolo oko 350 do 400 teritorijalaca i policajaca. Sami su se pohvalili u novinama da su ispalili oko 100 tisuća metaka.“

U cijeli slučaj uključila se i nevladina organizacija iz Splita – Centar za razvoj demokracije, čiji je cilj istraživanje ratnih zločina i pomoć stradalnicima i obespravljenim žrtvama prošlih ratova. Semina Lončar, predsjednica ove organizacije:

„Ta djeca su platila cijenu politike odraslih. Zato i naša kampanja ima za cilj da ta djeca ne budu zaboravljena, da su to također žrtve rata. Oni su danas teški invalidi, ja bih rekla ničije zemlje. Njih nitko ne želi priznati, niti preuzeti zdravstvenu, materijalnu, niti ikakvu drugu skrb nad njima.“

Država Bosna i Hercegovina se još nije oglasila glede ovih zločina u Sloveniji. Za regrute JNA iz Bosne i Hercegovine, koji su 1991. godine stradali u Sloveniji, još uvijek nitko ne odgovara.

* * * * *

Kakve pravne mogućnosti stoje na raspolaganju porodicama žrtava. Ivo Josipović je profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za međunarodno pravo i svakako jedan od bolji poznavalaca kaznene problematike ratnih zločina na području bivše Jugoslavije



JOSIPOVIĆ: Slovensko pravo poznaje načelo legaliteta i oficijelnosti, što znači da bi slovenski državni odvjetnik, ako postoji osnovana sumnja da je počinjen ratni zločin – podsjećam da ratni zločini ne zastarijevaju – treba pokrenuti kazneni postupak. Naravno, postavlja se pitanje – što ako on to neće? Naravno, uvijek možemo govoriti o tome je li njegova procjena da nema zločina dobra ili nije, ali ako na neki način prevlada mišljenje da zločin postoji, a da ga Slovenija ne želi procesuirati, onda to naravno jeste problem za Sloveniju kao državu, unutarnji problem, ali pretpostavljam da bi trebao biti i određeni međunarodni problem. U svakom slučaju, uvijek postoji mogućnost da države čiji državljani jesu stradali prilikom tog događaja započnu kazneni postupak. Naravno, bez okrivljenika ne mogu puno napraviti, ali vjerojatno bi se raspisala neka tjeralica, bile bi poduzete određene istražne radnje i osobe koje navodno jesu sudjelovale u tom događaju bi sasvim sigurno imale problema sa izlaskom iz Slovenije.

RSE: Međutim, zanimljivo je da Slovenija, očito, kroz svoje nacionalno pravosuđe to pitanje ne želi pokretati ili je nedovoljno aktivna, za razliku, recimo, od pravosuđa Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine koja pokreću suđenja za ratne zločine. Zašto je Slovenija, po Vašem mišljenju, toliko distancirana od počinjenih ratnih zločina na njenom teritoriju?



JOSIPOVIĆ: Ja se moram ograditi, vaše pitanje implicira da je riječ o zločinu. Postoje, koliko sam vidio, izvori saznanja koji takvu tezu opravdavaju. I ako je to doista točno, ako prikupljeni materijal do kraja opravdava sumnju, onda je zapravo riječ o jednom postupku koji ne slijedi tekovine civiliziranih država i sasvim sigurno bi takva politika kaznenog progona bila za svaku osudu. Osobno mislim da bi se i Evropska unija i Vijeće Evrope trebali na političkoj razini pozabaviti time, naravno – kažem – pod pretpostavkom da je zaista riječ o zločinu. Inače, nažalost moram reći da je inače raširena pojava u međunarodnoj zajednici da su države vrlo revne kada treba poticati druge države da sude svojim državljanima, a same su najčešće nevoljne da učine takvo što. Tu Slovenija sasvim sigurno nije osamljena.

RSE: Kako osigurati da slovenskom pravosuđu vjeruju, recimo to tako, oštećeni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji?

JOSIPOVIĆ: Inače je opće načelo da kazneno pravosuđe mora biti transparentno. Prema tome, svaka odluka mora imati određenu argumentaciju, posebno kod ovakvih osjetljivih odluka koje imaju i šire implikacije. Slovensko pravosuđe bi, čini mi se, trebalo poduzeti sve radnje koje su lege artis i nakon toga, ma kakva odluka bila, dati razumno obrazloženje i to je jedini put, onaj koji se tiče pravne dimenzije tog problema, koji bi mogao uvjeriti oštećenike, njihove obitelji, naravno obitelji stradalih i države iz kojih oni jesu da je slovensko pravosuđe poduzelo sve što je trebalo.

RSE: Može li neka obitelj u Hrvatskoj, Bosni ili Srbiji pokrenuti postupak pred pravosuđem svoje zemlje za nešto što se dogodilo u Sloveniji?

JOSIPOVIĆ: Riječ je o ratnom zločinu, dakle o djelu koje se progoni po službenoj dužnosti. Nije moguć privatni progon, osim eventualno takozvanom subsidiarnom tužbom. Dakle, tu bi primarno bili ovlašteni pokrenuti postupak državni odvjetnici iz tih zemalja. Samo, već sam rekao, pitanje je koji su dometi takvih postupaka koji bi se pokrenuli.

* * * * *

Kada je o ratnim zločinima reč, pravo je najčešće tesno povezano sa politikom. Zato razgovaramo i sa Davorom Gjenerom, političkim analitičarom iz Hrvatske, odličnim poznavaocem političke scene Slovenije – zemlje u kojoj takođe, kao i u Hrvatskoj, provodi dosta vremena. Tema su ratni zločini ili navodni ratni zločini počinjeni u Sloveniji:

GJENERO: To je afera koja je bila vrlo istaknuta u slovenskoj javnosti pred dvije ili tri godine. O tome su puno pisali slovenski mediji i bila je tamo provedena policijska istraga, ali pod čvrstim političkim nadzorom i bila je dosta velika politička afera. Svi slovenski politički akteri tvrde kako je ta istraga provedena vrlo nepristrano i kako je utvrđeno da nikakvih povreda Ženevskih konvencija u tome slučaju nije bilo. Akteri u civilnom društvu naravno tvrde nešto sasvim drugo.
Činjenica je da je afera Holmec, zapravo, u slovenskoj političkoj javnosti nekako tinjala još negdje od 1994. ili 1995. godine. Godine 1994., ako se ne varam, bio je raspušten Slovenski helsinški odbor, on je izgubio kredibilitet kod Međunarodne helsinške federacije, a dva su bila razloga brisanja slovenskog sa popisa helsinških odbora: jedan je bio neaktivnost, a drugi je bio upravo odnos tog odbora prema pitanju afere Holmec. Afera Holmec se nadalje, subfloris, ne potpuno jasno i ne potpuno javno pojavljivala i u svjedočenju predsjednika Kučana na suđenju Slobodanu Miloševiću. Afera Holmec se nadalje spominjala u nekoj Bijeloj knjizi o kršenju ljudskih prava, koju je Vojska Jugoslavije pripremila i podastrla Haškome sudištu. Ta afera je bila i predmetom marginalnog sudskog tretiranja pred Haškim tribunalom, ali nikad se nije došlo do merituma stvari.

RSE: Da li postoji neko ko može pritiskati Sloveniju – mislim na nekoga izvana – na način kako je recimo pritiskana Srbija, Bosna i Hercegovina ili Hrvatska, obzirom da je Slovenija članica EU i NATO-a?



GJENERO: Ovo pitanje je naročito zanimljivo. Onog momenta kada je Slovenija postala članicom EU, oni mehanizmi i Vijeća Evrope i Evropske komisije koji su u pristupnom periodu upozoravali na pitanje kršenja ljudskih prava, jednostavno prestaju djelovati. Pitanje ljudskih prava jednostavno prestaje biti u fokusu interesa međunarodne zajednice. Pretpostavlja se da je društvo koje je postalo dijelom EU postalo konsolidiranom stabilnom demokracijom i da ovaj tip međunarodnoga patronata više nije potreban. Ako promatrate procese koji se dešavaju u Hrvatskoj, onda ćete vidjeti da doista postoji mogućnost da ostvarivanjem punopravnoga članstva ili bitnim napredovanjem u približavanju Evropskoj uniji, ovaj kompleks zaštite ljudskih prava najedanput postane izvan fokusa interesa javnosti. Slično se već sada dešava u Hrvatskoj i pitanje ljudskih prava polako, ali sigurno, i uopće cjelokupni kompleks razvoja civilnoga društva paradoksalno završava na margini interesa Evropske unije. A pitanja normo-tehničke prilagodbe acquis comunautaire zajedničkoj pravnoj baštini evropskih zajednica postaje središnjim političkim pitanjem.



U Sloveniji se veće političko pitanje danas postavlja prijetnjom da bi zbog nepostojanja reforme željeznice Slovenija mogla biti prijavljena Sudu Evropske zajednice, negoli sva ova pitanja koja se tiču suočavanja sa prošlošću, koja se tiču razdoblja rata i koja se tiču pitanja ljudskih prava.

RSE: Pošto, vidimo, nema mogućnosti tog nekog pritiska spolja, mogućnosti koja postoji, u većoj ili manjoj meri, prema ostalim zemljama regije, verujete li u mogućnost da ovo pitanje u jednom momentu, iz raznih razloga izbije na površinu u samom slovenačkom društvu, ili je zapravo, da tako kažemo, voz prošao, Slovenija se prosto provukla, i to pitanje će
praktično ostati ad acta.

GJENERO: Pitanja novije prošlosti u slovenskoj političkoj javnosti i u slovenskoj političkoj areni više neće dolaziti na dnevni red. U slovenskoj političkoj javnosti, među političkim strankama prevladava uvjerenje kako je Slovenija pitanja eventualnih ratnih zločina u toku tog kratkotrajnog rata riješila kroz svoje istražne organe i o tome nema neslaganja ni među parlamentarnim strankama, pa čak ne postoji neka izvanparlamentarna stranka koja bi pokušavala svoj utjecaj u javnosti graditi na tom pitanju.
XS
SM
MD
LG