Dostupni linkovi

logo-print

Verifikacija stare devizne štednje u oba entiteta


* * * * *

Komisija za izbjegla i raseljena lica BiH, na zasjedanju u Sarajevu je konstatovala da su u potpunosti realizovani zajednički projekti za obnovu iz 2004. godine, odnosno da je u 30 opština u Bosni i Hercegovini obnovljeno planiranih 603 objekta za izbjegla i raseljena lica. Predsjednik ove komisije i zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Ivica Marinović je naveo kako je izvšena provjera korištenja objekata. „U narednom periodu treba izvršiti provjeru i useliti ostale objekte“, istakao je Marinović.

Razmatrajući izvještaj o realizaciji zajedničkih projekata u 2006. godini u Bosni i Hercegovini zaključeno je da je u 30 opština primljeno oko 4.000 prijava od kojih oko 50 posto ispunjava opšte kriterijume. Visina ukupnih sredstava je 7,5 miliona maraka za oko 450 stambenih jedinica, što je nedovoljno, naglasio je Marinović.

Komisija je takođe razmatrala izvještaj o dinamici realizacije projekata Razvojne banke Savjeta Evrope koji se odnosi na rekonstrukciju 1.100 oštećenih stambenih jedinica korisnika kolektivnih centara i alternativnog smještaja.

Zaključeno je da su stečeni svi uslovi za ulazak u drugu fazu ovog projekta i da Komisija u saradnji sa UNHCR-om i Razvojnom bankom Vijeća Evrope, ukoliko se pokaže opravdanim, razmotri naknadni zahtjev Vlade Republike Srpske za proširenje liste područja u Republici Srpskoj određenim za realizaciju ovog projekta.

* * * * *

Federalno ministarstvo financija obavjestilo je sve vlasnike stare devizne štednje, koji nisu uspjeli verifikovatii svoja potraživanja i čiji zahtjevi još nisu zaprimljeni u nadležnim agencijama, da zahtjeve mogu predavati i nakon 16. oktobra.

Proces verificiranja vrši se organizacijskim jedinicama agencija AFIP i FIP. koje se nalaze u prostorima bivših Službi društvenog knjigovodstva (SDK).

Prema uputstvu Federalnog ministarstva finansija o procesu verifikacije stare devizne štednje potražitelji po osnovu računa stare devizne štednje popunjavaju jedan od obrazaca – „obrazac 01“ i „obrazac 02“ i „dodatak 01“ (objavljeni u „Službenim novinama Federacije BiH“ br. 36/06), te prilažu odgovarajuća dokumenta: orginalnu deviznu štednu knjižicu ili drugu originalnu bankovnu dokumentaciju, ugovor ili karticu kojom je račun stare devizne štednje otvoren, pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ukoliko se radi o nasljedstvu, lični dokument i eventualno druge dokumente.

Zahtjevi se dostavljaju lično na šalterima organizacionih jedinica koje su predviđene za proces verifikacije ili putem opunomoćenika uz predočavanje ovjerene punomoći.

Vlada Republike Srpske je 12. oktobra donijela Uredbu o postupku verifikovanja potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj.

„Ovom uredbom uređuje se postupak, način i rokovi verifikovanja potraživanja, kao i postupak i rokovi gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje, deponovane u najnižim operativnim jedinicama banaka na teritoriji Republike Srpske, za koje postoji baza podataka, sa stanjem 31. decembra 1991. godine, uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjena za direktne isplate banke nakon tog datuma i za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa građana u Republici Srpskoj“, saopštilo je Ministarstvo finansija RS.

Verifikaciju računa stare devizne štednje vrši Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka, a rok za podnošenje zahtjeva počinje od 16. oktobra i trajaće najdalje do prvog marta 2007. godine.

Povodom objave Vlade RS da počinje verifikacija stare devizne štednje i Vlade Federacije BiH da se taj rok produžava, reagovalo je Udruženje za zaštitu devizne štednje u Bosni i Hercegovini. Ovo udruženje upozorava da je verifikacija devizne štednje nezakonit čin.

„Udruženje poziva Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine da zaštite državu BiH. Tražimo da Sud Bosne i Hercegovine hitno zakaže pripremno ročište po našoj tužbi jer je od dana podnošenja tužbe (novembar 2004. godine) do danas prošlo gotovo dvije godine, što predstavlja odugovlačenje postupka za koji su zaineresirane stotine hiljada za sada opljačkanih građana Bosne i Hercegovine“, navedeno je u saopštenju za javnost. Predsjednik udruženja Svetozar Nišić kaže:

„S verifikacijom je Vlada RS požurila da opet prevari građane, onako kako su započeli 1998. godine, da bi se sakrile sve njihove manipulacije i pljačke. Prema tome, pozivam sve devizne štediše po čitavom svijetu da se ne odazivaju nikakvoj verifikaciji. Neka se devizne štediše obraćaju nama koji smo pokrenuli ove postupke i pred Međunarodnim sudom. Ustavni sud BiH je poništio takvu verifikaciju i proglasio nezakonitom. Vlada RS se izdiže iznad sudova i sprovodi nezakonje.“

Tako su opet na mukama ili deblji kraj su narodski rečeno, izvukle štediše kojim je njihov novac drsko otet. Institucije vlasti ih pozivaju na verifikaciju, koja je praktično već jednom urađena, samim tim što je iznos ušteđevine upisan na jedinstvene račune građana ili popularnije certifikate. To znači da bi nadležni organ u svojoj dokumentaciji ili u bazi podataka morao imati potrebne informacije jer – živimo u dobu visoke računarske tehnologije. Ako ništa drugo, postupak verifikacije je mogao biti jednostavniji. Ovako, i oni građani koji su prihvatili poziv za verifikaciju, odustaju zbog komplikovane procedure, ali i nedovoljne informisanosti, čak i na mjestima gdje se ta verifikacija vrši. Umjesto da se građanima olakša, njima se ionako težak život sve više zagorčava. A to nije zaslužio niko, a najmanje oni koji su marljivo štedili da bi sada svoju ušteđevinu mogli samo sanjati.

* * * * *

Naš današnji gost je Namka Ćoralić, predsjednica udruženja „21. vijek“ iz Kozarske/Bosanske Dubice:

ĆORALIĆ: Povratnik sam u Kozarsku Dubicu od januara 2000. godine. U toku ovih ludih zbivanja morala sam napustiti svoj grad. Bili smo po bijelom svijetu; malo u Njemačkoj. Otud smo se vratili jer nam je tamo bilo grozno. U šestom mjesecu 1997. godine smo se vratili u Bihać. U Bihaću smo bili do januara 2000. godine, dok nismo mogli da se vratimo svojoj kući. Dok smo boravili u Bihaću radila sam u nevladinoj organizaciji „Plavi most“ na programu psihosocijalne zaštite povratnika u Unsko-sanski kanton, gdje sam stekla iskustvo u radu u nevladinom sektoru. I vidjevši na kakve probleme nailaze povratnici u Unsko-sanski kanton, očekivali smo zajedno s našim sugrađanima koji su bili tad u Bihaću da bi na takve probleme mogli naići i mi kad se budemo vraćali u naš grad. Tako je nastala i još u oktobru je registrovana humanitarna organizacija „21. vijek“ koja je startala s radom u Dubici u januaru 2000. godine.

RSE: Čime se „21. vijek“ bavi otada pa do sada?

ĆORALIĆ: „21. vijek“ je formiran s namjerom da pomogne povratnicima da lakše prebrode teškoće – pri povratu svoje imovine, pri povratku u svoj grad, pri snalaženju u novoj-staroj sredini i organiziranju svog života tu. U početku je naš cilj bio pružanje pravne i informativne pomoći vezano za povrat imovine. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, kako se proces povrata imovine u Dubici odvijao na našu sreću relativno dobro, humanitarna organizacija „21. vijek“ počela se baviti i drugim poslovima. Pokušali smo iznalaziti sredstva da ljudi dobiju kredite ili donatorska sredstva da nešto počnu raditi, da se nečim počnu baviti. Zatim se bavimo razvojem civilnog društva kroz edukaciju i saradnju sa građanima svih nacionalnosti. Na početku vam nisam naglasila da je humanitarna organizacija „21. vijek“ multietnička, da pomaže ne samo povratnicima nego i izbjeglim i raseljenim licima i domicilnom stanovništvu. Na naše veliko zadovoljstvo – malo se sad hvalim – i u tom poslu smo imali uspjeha. Tako da su članovi naše organizacije ne samo povratnici nego i izbjegla i raseljena lica i domicilno stanovništvo. Dobru saradnju smo u proteklom periodu imali sa UNHCR-om, Kancelarijom iz Banjaluke, koji su pomagali povratnike u određenim neprehrambenim artiklima koji su im bili potrebni za njihov početak života ovdje. Sad momentalno radimo na jednom velikom projektu koji finansira US-AID, regionalna kancelarija iz Budimpešte, zajedno sa CRS-om, na međugraničnoj saradnji i pomirenju između opština Hrvatske Dubice i Kozarske Dubice, a projekt je baziran na ekologiji i pomirenju. Očistili smo lijevu i desnu obalu rijeka Une i Ade s željom da taj prostor, koji je nekad bio sastajalište omladine jedne i druge Dubice, ponovo osposobimo za tu namjenu, u čemu smo i uspjeli. Ove godine smo očistili jedan dio Ade i dio lijeve i desne obale rijeke Une, poredali klupe, napravili šetalište. Tako da su građani i jedne i druge Dubice zadovoljni onim što smo uradili. Inače, što se povratka u Dubicu tiče, nije bilo organiziranog povratka, povratak je bio spontan i krenuo je negdje u avgustu 1999. godine kada se grupa građana samoinicijativno vratila u Dubicu želeći da uđu u svoje kuće. Ostali su u jednoj kući gdje je bio jedan mali kolektivni centar, da bi se 2000. godine krenulo sa prvim donacijama za popravku tih kuća. Nažalost, moram reći da opština u to vrijeme nije bila zainteresirana za povratak Bošnjaka i Hrvata u naš grad, tako da je taj posao koji su trebale raditi opštinske službe, na sebe preuzela naša organizacija. Hodali smo od nemila do nedraga, od stranih donatora, CRS-a, ERC-a, Luteranskog saveza, da ne nabrajam dalje, gdje smo god čuli da neka od tih organizacija vrši rekonstrukciju, i bukvalno molili ljude da nas uzmu u svoje projekte, u svoje programe, da se nešto sredstava odvoje za Dubicu i da se krene s rekonstrukcijom. Moram biti zadovoljna jer do sad na taj način – preko „21. vijeka“ – popravljeno je negdje oko 180 i nešto objekata u Dubici. Prošle godine smo uspjeli taj dio našeg posla, kojim smo se intenzivno bavili, prebaciti na opštinu. Sad je u opštini formirana Komisija za rekonstrukciju pri Odjeljenju za razvoj i donacije idu preko te komisije. Tako da mi sada imamo malo više vremena za neke druge aktivnosti koje radimo. Iako smo u svim aktivnostima oko rekonstrukcije kuća mi bili samo logistika tim donatorima, radili smo stvarno volonterski, od srca i drago nam je vidjeti u Dubici crvene krovove. Međutim, imamo problem. U Dubicu se do sad vratilo oko 3.000 (40 posto) ljudi. Ljudi ne rade. Iako smo mi pokušavali, i donekle uspijevali, naći donatore i nekakve povoljne kredite, imali smo veoma dobar projekt – UMCOR je zapravo odradio dobar projekt, a mi smo im bili samo logistika, to je bilo 2002. na 2003. godinu, oko 200.000 KM sredstava je podijeljeno povratnicima i siromašnom domicilnom stanovništvu. Tako da su ljudi kupovali nekakve mašine za rad, stoku, pčele i tako dalje, da bi nešto počeli raditi i od tog nečeg živjeti. Takođe je u našoj opštini Maltezer sa sredstvima UNHCR-a plasirao nekoliko svojih projektića ovdje, pomogli su ljudima da krenu s nekakvim poslom. Ali, sve je to malo. Nažalost moram reći da je veoma slabo zapošljavanje povratnika u javnim preduzećima. Ja sam svjesna toga da se ljudi ne mogu vratiti na posao u tvornice koje su propale, koje su privatizirane, o tom ne možemo razmišljati. Ali se može razmišljati o povratku ljudi u ustanove koje su na budžetu opštine ili na budžetu Republike Srpske. Oni bi trebali, po nekakvom propisu, pravilu, zakonu, da prime određeni broj ljudi odnosno da vrate na radna mjesta. Međutim, to je veoma, veoma malo. Zaposleno je možda desetak naših ljudi. Nisu vraćeni na posao nego su zaposleni mahom mladi ljudi koji su u toku rata završili fakultet i oni sad rade na pojedinim funkcijama. Imamo zaposlena dva-tri službenika u opštini, jednog prosvjetnog radnika, nešto ljudi je zaposleno u mljekari u Dubici, u policiju se vratilo nešto ljudi što je po zakonu moralo, oni su prvi stupili na posao, ali to je sve veoma malo u odnosu na broj ljudi koji se vratio. Ja sam svjesna toga da je takva situacija u čitavoj Bosni i Hercegovini, da se otvara malo radnih mjesta. Ljudi – što je meni žao – razmišljaju o vraćanju nazad u te neke treće zemlje. Tu su već pet-šest godina, popravili su svoju kuću, ali od zidova i one gole zemlje koju imaju se ne živi.

RSE: Da li ste se pokajali što ste se vratili?

ĆORALIĆ: Ne, nisam se pokajala. Činjenica je da još nisam svoju kuću dovela u stanje kakvo je bilo prije rata. Ovaj posao koji radim, radim čisto od srca, volonterski, da pomognem ljudima u našem gradu. Ne samo ja, nego i dvadesetak volontera koje naša organizacija ima. Rekla bih svim onim ljudima koji su vani, koji tuguju za svojim gradom, za svojom kućom, za svojom avlijom, da što se tiče bezbjednosne situacije, mogu se slobodno vratiti. Incidenata nema nikakvih. One koji mogu i koji u svojoj glavi imaju nekakav plan šta bi to mogli raditi da sa svojim sredstvima pokrenu nekakav mali biznis, da njihova porodica živi od njihovog rada, pozvala bih da se vrate jer ovdje nam je stvarno lijepo.

* * * * *

Naš naredni sagovornik još uvijek čeka pomoć kako bi obnovio svoj dom. Sabrija Čolić, selo Laze, Žepa:

„Brinuo sam se za povratnike, za narod. Apsolutno nisam pitao za nacionalnost. Bili Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, pomagao sam svima da se vrate na svoje. Živim u selu Lazama, u podrumu, a na sećiji spavam. Imam bolesnu ženu, a meni je 81 godina. Radio sam, nisam krao. Selo Laze nemaju niti vode, niti struje. Upućivao sam molbe, žalbe da se ta struja provede. Republika Srpska mi je dala nešto materijala. Odobrili su mi 2000 KM da pravim kuću, ali još ih nisam na ruke dobio. Ja sam prvi ovdje na Drinu doveo narod i na žalost im da mogu držati šehidsku porodicu da spava na sećiji. Nisam krao, već sam se za narod žrtvovao, da se svako vrati na svoje imanje, i nikad mi nije novinar došao da vidi gdje živim. Bio sam 14 godina prognanik – sišao u Žepu, iz Žepe u Zenicu. U Zenici su me odmah postavili za predsjednika izbjeglica i raseljenih lica. U Sarajevu sam držao sastanke sa svojim ljudima od istočne Žepe. Održao sam tri skupštine u Novom Gradu i onda smo krenuli s vraćanjem. Tražio sam da se narodu prave kuće, da se vrati, da ima ambulantu, da ima školu. Međutim, samo petoro djece ide. Ne vraćaju se ljudi s djecom. Drugo, što se poljoprivrede tiče, ništa nam nisu dali, ni traktora, ni kosačicu. Ljudima treba dati i malo krava i ovaca. Pa da se krene sa poljoprivredom koja je najvažnija i za grad i za selo i za sav narod naš.“

* * * * *

Slušali ste specijalnu emisiju Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgavaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG