Dostupni linkovi

logo-print

Oboljeli od PTSP-a u zajedničkoj borbi za prava


Drugačije nije moglo. Zajedno smo, jer je odnos vlasti prema nama isti - ciničan i neljudski, kaže Alija Muratović:

«Faktički smo postali jedna krpa kojom se obrisao pod, iscijedila se i bacila se na bunjište. Niko ne razumije da su borci, veterani rata, ušli zdravi i svjesni u rat, a izašli su sa teškom psihičkom povredom koje društvo neće da razumije danas. A za tu psihičku povredu u društvu, državi - i kad bismo poredali država, kanton, opština - vrlo malo razumijevanja ima.»

Nas i našeg problema nema u zakonu, a u surovoj životnoj svakodnevnici nas ignorišu - kao da i ne postojimo, tvrdi Muratović jer, kako kaže, njihova kriza ima svoj datum i svoje mučne, često tragične posljedice:

«Krizna situacija je nastala onoga momenta kad je država udarila granicu na ovu psihičku povredu, 23. 12. 1997. godine, što se ni u kakvom pravilu nije se smjelo desiti. Tu smo prvo povrijeđeni i na povredu smo još i to dobili. Teško je taj led probijati. Gdje god smo pokucali na vrata da nam se pomogne rekli su: ’Niste u okviru zakona’.»

Zbog čega smo odbačeni, da li zbog novca ili nečeg drugog, pita se Zehrudin Čehajić:

«Ako je zbog psihičke povrede, PTSP-a, ratni vojni invalid, ima pravo na lijekove - a lijekovi koji su na PTSP, besplatni, razumijete. Ako je ranjen, onda ima pravo na ranjavanje. Znači, ta granica smeta da biste nabavljali lijekove, ta granica smeta da b iste imali tu neku minimalnu invalidninu, koja je zasad najveća 106 maraka, ali i to jedan vid egzistencije koji bi koristio liječenim od PTSP-a.»

Mi se samo borimo da uđemo u zakon na nivou Federacije, ali ide teško. Pomaka ima jedino u Tuzlanskom kantonu. Nas ne zanima ko je ministar zdravlja, samo neka radi svoj posao - a ne kao u jednoj prilici kada smo ministru izložili svoj problem, a on samo lakonski dodao: ’Pa i ja sam takav.’ Nas je u Tuzlanskom kantonu oko 600. Muči nas isti problem, svejedno pod kojim smo oznakama ratovali. Ivo Marić, bivši pripadnik HVO-a:

«Ta granica koja je postavljena nije u redu. Neko oboli kasnije, jer evo ima ljudi koji su bili u Vijetnamskom ratu, pa i u onom našem ratu 1941., i oni boluju od tog sindroma. Znači, ne zna se kad će koga zahvatiti ta bolest.»

Među liječenima od PTSP-a u udruženju Stećak je i Aleksandar Koval, koji kaže kako njegov i problem njegovih sapatnika nije samo njihov, niti će to biti. Mi vjerujemo u uspjeh i što prije društvo prihvati potrebu da budemo njegovi ravnopravni članovi, bolje i za nas, ali za društvo:

«Ustvari moramo vjerovati da ćemo uspjeti u tome, a samim tim što nam se pridružuje sve više boračkih organizacija jači smo i samim tim imamo više poileta, više elana i iskreno se nadam da ćemo uspjeti u tome. A samim tim što ćemo biti prihvaćeni u društvu, to je jedan od načina da se naša bolest makar ublaži, da ne kažem izliječi. Kad je čovjek prihvaćen u društvu, samim tim se osjeća više vrijednim i to se jednostvano ublaži.»

Naš je problem i to što nas najčešće smještaju u Psihijatrijsku kliniku Kreka u Tuzli, a kada tamo odemo već smo obilježeni. Treba nam trauma centar iz kojeg bismo, vjerujemo, izlazili uspravno i s osmijehom. Tada bismo manje punili crne hronike, jer je samo u tuzlanskoj regiji od 2000. godine počinjeno 370 samoubistava, a za trećinu slučajeva se kao mogući uzrok smatra upravo PTSP.
XS
SM
MD
LG