«Evo nalazimo se na Boračkom jezeru, u povratničkoj porodici Draganića. Povratak na Boračkom jezeru počeo je prije 4 godine. Kuće su bile skroz devastirane, u jako lošem stanju. To su bile samo gomile kamenja - i šiblje, zaraslo u grmlje. Međutim, kako vidite, danas je ovdje jako lijepo, ljudi su se vratili, očistili su svoje kuće, očistili su ispred kuća, posadili su svoje bašte.»
Ovako govori Mirjana Guska, direktorica nevladine organizacije «Centar života», koja je posrednik izumeđu povratnika i donatora. A jedna od malobrojnih porodica povratnika srpske nacionalnosti je i porodica Milice Draganić:
«Bili smo u Višegradu u kolektivnom centru, u kućicama montažnim koje smo dobili. Težak je život bio svugdje u izbjeglištvu. Nigdje nije dobro. Ali eto tako, živjeli smo tamo, nismo imali gdje. Sad ovo CRS nam je napravio kuću, hvala ima, napravili su nam krov nad glavom, savim tad dovoljno, ali sad sve nedostaje kad si se vratio – nemaš posao, trebaš još da uradiš, šta ja znadem. Teško je doći do sredstava da nešto uradiš sam jer nigdje ne radiš. Čim nemaš neko primanje, ne možeš ni ići dalje, napredovati. Ne radi ništa maltene. Tu je na Boračkom jezeru radio rasadnik gdje je moj muž ranije radio, sad slabo radi. Bio je ribnjak, ne radi ni on, ni odmarališta. Jedino Hotel Borašnica radi, ništa više ovdje ne radi. Imamo pčele, dobili smo donacije pčela. Imamo svoje pčele u Višegradu koje ne možemo da dotjeramo još, nemamo uslove za to. Nemamo mogućnosti. Imamo štalu koju bi trebali da napravimo. Ona je ogromna, velika, pravili smo je prije za tov junadi, a sad nemamo sredstava da je pokrijemo. Imamo bašču, posadili smo sada. Ustvari, stolariju čistimo, farbamo, podimo, tako obnavljamo, ovo što imamo obnavljamo. Mislimo ovdje ostati živjeti i nadamo se nečemu boljemu, nadamo se i poslu. Valjda će ova opština i neko, ne znam ko je u mogućnosti, da nam pomogne. Iz opštine nam još nikad niko nije došao ni upitao nas ama baš ništa. Mada to me iznenađuje, jer moj svekar je bio udruženi poljoprivrednik prije rata, baš je s njima fino sarađivao, sve smo preko njih radili. »
Mnogo šta se promijenilo, ali Draganićima najteže pada što nemaju posla, odnosno nemaju novca kako bi nešto sami započeli:
«Kako ne bismo mogli raditi? Pa možemo se baviti poljoprivredom, seoskim turizmom. Imamo kuću koja je ogromna. Da nam neko pomogne da se uradi može se izdavati za taj seoski turizam. Imamo da proizvedemo i zdrav med i zdravu hranu. I sve ono što treba seoskom turizmu, mi možemo da pružimo ovdje na Boračkom jezeru. Pokraj finih uslova, klime, svega ostaloga, prirode, mi možemo zdravu, domaću hranu da im pružimo - da se kuće obnove, da krene život dalje. U svom je najbolje i najljepše, tu se najbolje osjećaš, tu si nešto najslobodniji, najsigurniji, sve.»
Ono što je najveća vrijednost u situaciji kad mnogo toga nedostaje su dobri komšijski odnosi.
«Komšije koje imamo tu i prije rata sa kojima smo se dobro družili - i sad se tako družimo. Tu je prvi komšija naš Mustafa i Ema. Mi kad smo došli nama je Ema donijela pitu, sok. I njena djeca - ništa se to nije promijenilo, pa da se sad ti nešta te djece ustručavaš kad ide prema tebi da li će ti se javiti. Ja kad sam srela Almu, Eminu, ona kaže: ’Vidi Mice naše.’ Meni je bilo ovoliko srce.»
U Višegradu smo, kaže Milica Draganić, stalno sanjali svoju kuću i ljepotu Boračkog jezera. Sad kad imamo krov nad glavom, nema te sile koja bi nas pomakla s kućnog praga.
Ovako govori Mirjana Guska, direktorica nevladine organizacije «Centar života», koja je posrednik izumeđu povratnika i donatora. A jedna od malobrojnih porodica povratnika srpske nacionalnosti je i porodica Milice Draganić:
«Bili smo u Višegradu u kolektivnom centru, u kućicama montažnim koje smo dobili. Težak je život bio svugdje u izbjeglištvu. Nigdje nije dobro. Ali eto tako, živjeli smo tamo, nismo imali gdje. Sad ovo CRS nam je napravio kuću, hvala ima, napravili su nam krov nad glavom, savim tad dovoljno, ali sad sve nedostaje kad si se vratio – nemaš posao, trebaš još da uradiš, šta ja znadem. Teško je doći do sredstava da nešto uradiš sam jer nigdje ne radiš. Čim nemaš neko primanje, ne možeš ni ići dalje, napredovati. Ne radi ništa maltene. Tu je na Boračkom jezeru radio rasadnik gdje je moj muž ranije radio, sad slabo radi. Bio je ribnjak, ne radi ni on, ni odmarališta. Jedino Hotel Borašnica radi, ništa više ovdje ne radi. Imamo pčele, dobili smo donacije pčela. Imamo svoje pčele u Višegradu koje ne možemo da dotjeramo još, nemamo uslove za to. Nemamo mogućnosti. Imamo štalu koju bi trebali da napravimo. Ona je ogromna, velika, pravili smo je prije za tov junadi, a sad nemamo sredstava da je pokrijemo. Imamo bašču, posadili smo sada. Ustvari, stolariju čistimo, farbamo, podimo, tako obnavljamo, ovo što imamo obnavljamo. Mislimo ovdje ostati živjeti i nadamo se nečemu boljemu, nadamo se i poslu. Valjda će ova opština i neko, ne znam ko je u mogućnosti, da nam pomogne. Iz opštine nam još nikad niko nije došao ni upitao nas ama baš ništa. Mada to me iznenađuje, jer moj svekar je bio udruženi poljoprivrednik prije rata, baš je s njima fino sarađivao, sve smo preko njih radili. »
Mnogo šta se promijenilo, ali Draganićima najteže pada što nemaju posla, odnosno nemaju novca kako bi nešto sami započeli:
«Kako ne bismo mogli raditi? Pa možemo se baviti poljoprivredom, seoskim turizmom. Imamo kuću koja je ogromna. Da nam neko pomogne da se uradi može se izdavati za taj seoski turizam. Imamo da proizvedemo i zdrav med i zdravu hranu. I sve ono što treba seoskom turizmu, mi možemo da pružimo ovdje na Boračkom jezeru. Pokraj finih uslova, klime, svega ostaloga, prirode, mi možemo zdravu, domaću hranu da im pružimo - da se kuće obnove, da krene život dalje. U svom je najbolje i najljepše, tu se najbolje osjećaš, tu si nešto najslobodniji, najsigurniji, sve.»
Ono što je najveća vrijednost u situaciji kad mnogo toga nedostaje su dobri komšijski odnosi.
«Komšije koje imamo tu i prije rata sa kojima smo se dobro družili - i sad se tako družimo. Tu je prvi komšija naš Mustafa i Ema. Mi kad smo došli nama je Ema donijela pitu, sok. I njena djeca - ništa se to nije promijenilo, pa da se sad ti nešta te djece ustručavaš kad ide prema tebi da li će ti se javiti. Ja kad sam srela Almu, Eminu, ona kaže: ’Vidi Mice naše.’ Meni je bilo ovoliko srce.»
U Višegradu smo, kaže Milica Draganić, stalno sanjali svoju kuću i ljepotu Boračkog jezera. Sad kad imamo krov nad glavom, nema te sile koja bi nas pomakla s kućnog praga.
