Dostupni linkovi

logo-print

Ostajem uvjereni anarhista


Sa gostom naše rubrike Online crnogorskim književnikom, Balšom Brkovićem, razgovarali smo o trenutnim političkim dešavanjima u Crnoj Gori, o tome koliko je kultura zaboravljen segment društva, zašto je pisanje knjiga u današnje vrijeme hobi i zbog čega je Brković uvjereni anarhist. Jedan od najznačajnijih predstavnika mlađe generacije crnogorskih pisaca otkriva za RSE da iduće godine izlazi njegov novi roman - „Lenjinov bulevar".

RSE: Gospodine Brkoviću, jedan ste od rijetkih pisaca kojem je lik iz Vaše knjige dodijelio nagradu upravo za knjigu u kojoj je on jedan od aktera. Sada je taj lik iz Vaše knjige „Privatna galerija“ napustio sve državne funkcije. Da li je Đukanović tim potezom nadmašio maštu i ideju pisca s obzirom da je otišao na vrhuncu političke moći što se rijetko dešava?

BRKOVIĆ: Da, zaista, to se rijetko dešava, s tim što moram da naglasim da je on, ispala je neka anegdota oko toga, kada mi je uručivao nagradu (što mu po funkciji pripada) u tom trenutku pomenuo tu činjenicu da je jedan od likova, premda je on u romanu više ilustracija stanja nego neko ko se tu pojavljuje kao sporedni lik, ko čak nema neke dionice ubjedljivije, ali je ilustracija jednog stanja u Crnoj Gori. Moram priznati da volim da gledam stvari sa one, uslovne rečeno, bolje ili optimističkije strane. Možemo reći da zasigurno njegov takav odlazak ima u sebi jednu dimenziju političke mudrosti. Činjenica da se na ovaj način povlači iz politike, kako ste rekli, na vrhuncu moći nakon dobijenog referenduma, nakon ubjedljivo dobijenih izbora, daje nadu da će taj neki prostor harizmatskog lidera ustupiti mjesto institucijama, a to je nešto što bi bilo jako dobro za Crnu Goru. Ako je u tom njegovom potezu motivacija te vrste, onda je to nešto nesumnjivo pozitivno. I koliko god čovjek bio, što je slučaj sa mnom, kritički nastrojen, tu morate da kažete: „Ovaj gest, ako je namjera da se otvori prostor za institucije, za drugačije mehanizme političkog djelovanja, to je sjajno“. S druge strane, možete da kažete da, ako je to neka cinična igra moći, odnosno, ’ajde sada ću ja da se povučem, pa ću onda da dođem u XY trenutku da budem spasilac’, to zaslužuje onda neku drugu vrstu komentara.

Ali, u to ne možemo da ulazimo u ovom trenutku, jer imamo samo ovaj fakticitet njegovog odlaska i, u tom smislu, to je nešto što bi moglo da bude dobro i za Crnu Goru i za njega kao nesumnjivo značajnu istorijsku ličnost, kao čovjeka koji je odgovorio na ono famozno Kilibardino ili iz Šćekićeve knjige. Tamo Kilibarda iznosi jednu opservaciju da će, ako napravi državu, Đukanović biti ličnost od magistralnog toka crnogorske istorije, a ako ne ostaće zapamćen kao sitni švercer duvana. On je odgovorio na to ili - ili i sad, nadam se, da se iza ovoga zaista ne kriju neke kombinacije i kombinatorike. Mada, moram priznati, ta DPS-ovska svijest mene uvijek može da iznenadi. Ja ne umijem da mislim tako kao oni, te nijesam u stanju da predvidim sve. Crnogorci su kao i svi patrijarhalni, poluprimitivni narodi. Imaju strašnu ljubav i strast za svoje vođe i to je nešto što je nevjerovatno loše. To je i ranije u nekim epizodama Crnu Goru skupo stajalo - harizma Kralja Nikole, koja je direktno prouzrokovala stvaranje jednog kulturnog modela koji je favorizovao udvorištvo. Imali smo elemente toga i ovdje, ali ono što Kralj Nikola nije umio da uradi na vrijeme čini mi se da je Đukanović uradio. Ukoliko i to nije uvod u neke tipične DPS-ovske kalkulacije.

RSE: U Vašim kolumnama ste često direktno i sa sarkazmom pisali o crnogorskim tajkunima koji su se pojavili u vrijeme Đukanovićeve vladavine. Kako će oni, po Vama, reagovati na potvrdu o Đukanovićevom odlasku sa državnih poslova, odnosno da li su već sada zauzeli startne pozicije da potrče ka Đukanoviću kada čuju kojim će se biznisom baviti?

BRKOVIĆ: Ja mislim da se o njima i ne može drugačije pisati nego sa sarkazmom i pisac zapravo nema ni potrebe, a na određen način nema ni pravo da mrzi nekog, to je angažman emocija, to je strastveni angažman i može da ima jednu distancu i dimenziju čak prezira. Ali, kada i o tome pišete, onda to prije svega mora književno da bude funkcionalno i da time dočarate duh vremena - i ti tajkuni i sva ta nova klasa je nešto što je precizna priča o Crnoj Gori danas, o ovom duhu vremena. Opet, što se tiče Đukanovića, on je napravio tu novu klasu i ja, naravno, ne znam ništa o tim ekonomskim stvarima, ali siguran sam da će njegov biznis, kakav god bude, imati veoma naklonjene poslovne ljude, tako da pretpostavljam da su svi oni spremni na tu vrstu. Uostalom, Đukanović nominalno ima platu dva puta manju od mene koji sam urednik u „Vijestima“ i ja nikada 15. u mjesecu nemam pare, ni dinara, od svoje plate, a on kreće u biznis. Tako da hoću da kažem - ta ekonomska alhemija crnogorska je nešto vrlo interesantno i ta alhemija je i književno interesantna, tako da nije isključeno da će se u jednoj od narednih knjiga i time baviti, kao što su u svim vremenima, svih tranzicija pisci. Mi danas, zahvaljujući Balzaku, precizno možemo da konstruišemo duh ranog kapitalizma u Francuskoj. Imate s jedne strane epohu koja stvara gigante poput Stendala ili Balzaka, a s druge strane siguran sam da je to bila jednako prljava i jednako epoha koja zaslužuje gađenje kada bi gledali kroz ljude koji su bili ekvivalent današnjoj crnogorskoj novoj klasi u tim uslovima. Sve tranzicije na svoj način imaju svoje antiheroje, tako je i sa ovom crnogorskom tranzicijom. A opet, sve to je zgodno za književnost jer vam daje materijal kakav se samo može poželjeti, a onda je sve samo mjera vašeg talenta.

RSE: Da li postoji opasnost da crnogorska politička scena i društvena scena postanu po malo dosadne nakon odlaska glavnih likova, pa samim tim i možda manje inspirativna za Vas?

BRKOVIĆ: Ja se nadam da će tako biti. Znate onu kinesku kletvu: „Dabogda živio u zanimljivo vrijeme“. Nas deceniju i po zapada zona te kletve. Živimo u zanimljivim vremenima i mislim da je najbolja stvar koja bi se mogla desiti Crnoj Gori upravo ta vrsta dosade jer ne treba ni brinuti da li će tada to biti manje inspirativno za književnost. Naprosto, nije to jedina hrana za književnost, ima mnogo stvari o kojima se može pisati i sve je mjera individualnog talenta, sve je mjera vašeg umijeća, a mislim da pravi pisac nema problema sa temama. Naprosto, male i velike teme su na svakom koraku oko vas i tako da s te strane ne bi trebalo brinuti. Uostaom, jedino je važno to što je umijeće književni dar, a ostalo je sve oko vas.

RSE: Kako biste opisali sektor kulture u vremenu vladavine Đukanovića? U kojoj mjeri je zapostavio taj segment društva?

BRKOVIĆ: To je nastavak jedne politike koja je lišena vizije, ali to je nastavak one prakse koja je funkcionisala i u vrijeme socijalizma. Kultura jeste postojala, jeste finansirana, tu su građeni domovi kulture i infrastrukutra. A, zapravo, to je bila neka vrsta deponije gdje su one kadrove s kojima ne znaju šta će slali u kulturu, pa ste imali bivše policajce koje kad ih sklone sa tih njihovih policijskih poslova šalju u Ministarstvo kulture i slične gluposti. DPS je kao nastavljač svih najgorih tradicija iz socijalističkog vremena Crne Gore naslijedio i to i vi ste imali svih ovih godina jedno radikalno odsustvo bilo kakve vizije, bilo kakve kulturne politike, bilo kakve potrebe da se promišlja kulturni model i kao posljedica toga imali ste neku vrstu tiranije netalentovanih, imali ste neku vrstu jezive dominacije mediokritetstva. Ja znam da su ti ljudi koji su vodili crnogorsku kulturnu politiku, ako je trebalo da odluče što učiniti sa nekim časopisom, udruženjem, oni su razmišljali koliko glasova to može da im donese ili odnese a ne kakav je smisao na duge staze nekih stvari. Kultura je uvijek onaj prostor najsuptilijih opservacija o identitetu i odsustvo takve svijesti uvijek svjedoči odsustvo potrebe da se samodefinišete. I to nešto što je karakteristično upravo za DPS i njihove kadrove, to odsustvo svijesti o značaju kulture.

RSE: Da li su istovremeno u kulturi stvoreni klanovi određene vrste monopola kao i u drugim segmentima društva?

BRKOVIĆ: Ja vjerujem da to u nekim formama u svemu postoji. Ljudi možda tome ponekad daju preveliki značaj, ali nesumnjivo je da su postojale interesne grupe, lobiji vezani za razna ministarstva, za razne institucije, ali to je nešto bez čega jednostavno ni mnogo razvijenije i sređenije kulture ne funkcionišu. Interesne grupe, klanove i slične stvari imate jednako na francuskoj kulturnoj sceni, u Americi, Španiji ili Crnoj Gori. Radi se o tome da li imate institucije koje mogu da apsorbuju, odnosno da reaguju, da na neki način učine minimalnom štetu eventualno od takvih stvari, dakle, da li imate institucije i mehanizme, takvu infrastrukturu kulture ili nemate. A u Crnoj Gori toga nema i onda je loš efekat, odnosno šteta od takvih stvari veća nego druge.

RSE: Šta očekujete od novog premijera Željka Šturanovića? Da li će on imati više sluha za potrebu da Vlada više pomogne da se u Crnoj Gori razvijaju sve vrste umjetnosti: književnost, film, pozorište, alternativna umjetnost?

BRKOVIĆ: Ja gospodina Šturanovića ne poznajem. Djeluje kao neki miran i građanski fin čovjek, međutim, moram priznati da meni liči upravo na tu neku DPS-ovsku matricu, kadrovsku, tih pomalo sterilnih ljudi koji zaziru od bilo kakve vizije radikalnije. Kada je bila ovih dana silna priča o tome, ja sam intimno navijao da Lukšić bude premijer. Smatram da bi bilo konačno vrijeme da imamo premijera koji zna engleski i premijera koji je mlad, koji nije bio dio DPS-a kada je DPS bio najmračnija sila u crnogorskom društvu, neko ko je dio DPS-a tek otkad se DPS kultivisao i podijelio i čovjek je objavio knjigu poezije. Ja moram priznati da sam više bio naklonjen varijanti da premijer bude neko ko ima i takva interesovanja u životu, uz to je čovjek mlad, obrazovan, zna jezike, a opet imamo premijera koji ne zna engleski, koji, kako je to primijetio Šćekić, ima tri sličnosti sa Đukanovićem, dolazi iz Nikšića, vrlo je visok i ne zna engleski.

RSE: Znači li to da će pisci morati i dalje biti primorani da primarno rade druge poslove da bi preživjeli, a da im je pisanje praktično vrsta hobija?

BRKOVIĆ: Tako je u Crnoj Gori, tako je i u okruženju, tako je i u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni. Naprosto, nemate tržišta koja bi mogla da garantuju one tiraže i adekvatne, zapravo, odnos prema knjigama koji bi vam dopustio da zaista živite samo do toga. Međutim, moram priznati da i činjenica da živim pored književnosti i od novinarstva, odnosno urađivanja i rada u „Vijestima", to je nešto slično, to je sve tekst, samo ovako drugi oblici teksta, meni je važna ta činjenica da ja zaista živim od teksta bio on književni ili ovaj drugi, ali tekst je moja radikalna fascinacija uvijek i uvijek sam u tome.

RSE: Na sajtu Radija Slobodna Evropa postavljeno Vam je pitanje koje bih izdvojio. Kada ćete formirati partiju anarhista kako bi se u Crnu Goru uvelo malo reda? Pisci se često politički angažuju, ne samo kod nas nego i u regionu i u svijetu. Da li mlađoj generaciji crnogorskih pisaca dovoljno da preko kolumni i intervjua i javnih nastupa saopštavaju svoje jasne političke stavove ili će jednog dana biti otvoreno politički angažovani?

BRKOVIĆ: Jedan od razloga zašto sam uvjereni anarhist jeste u činjenici da je anarhizam antipolitička priča. Anarhizam je radikalno antipolitičan i ja prezirem politiku, prezirem političare, smatram to, koliko god oni bili javni igrači koji vjerovatno smatraju sebe bogom danim personama, ja to smatram sve na neki način nekom vrstom polusvijeta, bukvalno, i prirodno mi je da ljudi pisci misle ekskluzivno. Da bi bili političar morate da se udvarate što većem broju ljudi, morate svjesno da mediokritetizujete svoju priču da bi pridobili glasače. To nije pozicija pisca i zato je normalno da pisci preko kolumni svojih ekskluzivnih stavova djeluju na stvarnost koliko je to moguće i kao uvjereni anarhista ne razmišljam o partiji. Anarhizam je antipartijski, antipolitičan i volio bih da u Crnoj Gori vidim što veći broj ljudi koji se osjećaju anarhistima ili dijele neka od uvjerenja anarhizma. Premda se moderni anarhizam sa značajnim dijelom odlio u novu ljevicu, u feminizam, u neke druge diskurse, ali sve to skupa predstavlja jednu pozitivnu energiju, jednu potrebu da se ne pristane na cinizam političke moći i da se sopstvena, individualna sloboda stavi u prvi plan. Ja sam anarhista zato što biti anarhista znači biti antipolitičan, slobodan i dopustiti sebi da prezirete političare.

RSE: Imate li osjećaj da crnogorska javnost već duže vrijeme iščekuje Vaš novi roman?

BRKOVIĆ: Nerijetko me ljudi na ulici pitaju o tome kada će novi roman. Ja radim na tome, međutim, to je dosta komplikovano s obzirom da je imam jednu malu kućnu 'Al-Kaidu', sinove, jedan ima dvije godine, jedan šest mjeseci. Moj najstariji sin iz prvog braka ulazi u pubertet, tako da kada se sve to sabere, to mi smanjuje radni prostor, osuđuje me na noć, a ja sam uvijek bio noćna ptica i radim na tom romanu. Nedavno sam jedan odlomak objavio u „Sarajevskim sveskama“ i htio sam da vidim reakcije nekih ljudi sa strane i te reakcije su me izuzetno obradovale i vjerujem da ću od kraja godine završiti taj roman i da će se on naredne godine konačno pojaviti. Ja sebe ne doživljavam piscem koji piše sabrana djela. Ja se trudim da pišem izabrana djela, tako da nikad neću sebe da prisiljavam da reagujem na neke kalendarske impulse – kao ’Objavio sam knjigu prije dvije godine, sad moram novu’. Ne. Jednostavno, čak nekolike knjige istovremeno nastaju i ne znam koja će prva od njih biti gotova. Jednu knjigu priča sam završio i to će se vjerovatno pojaviti do kraja godine, a mislim da će iduće godine izaći roman koji se zove „Lenjinov bulevar“, takođe jedna, uslovno rečeno, podgorička ali vrlo univerzalna priča o našem vremenu.
  • 16x9 Image

    Srđan Janković

    Nakon rada u pisanim i elektronskim medijima u Srbiji, Beograd napušta 1999. nakon gašenja ovih medija zbog pritiska tadašnjeg režima i ubistva novinara Slavka Ćuruvije. Na RSE radi od novembra 1999. godine.

Povezani članci

XS
SM
MD
LG