Dostupni linkovi

logo-print

Kosovo kao rusko pitanje


Srdan KUSOVAC, Mirjana RAKELA

Zvanična Moskva za sada ne iskazuje javno stav da bi želela da Južna Osetija, Abhazija i Transdnjestrovlje budu deo Ruske Federacije, ali su, kaže Andrej Šari, novinar Ruskog servisa RFE/RL preduzete neke druge mere koje su stanovništvo ovih spornih regija učinile zavisnim od Moskve:

„Ono što se događa to je jedan pokušaj Rusije da ojača svoje političke pozicije u odnosima sa Gruzijom, ali i u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama i sa Evropom. Želi da pokaže da Rusija jača i da pokaže svoju snagu kao ključni faktor na području nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.“

Zajedničke u sva tri slučaja – Južne Osetije, Abhazije i Transdnjestrovlja su šest činjenica: Prvo – reč je o delovima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza koji su se nakon raspada te zemlje našli izvan Ruske Federacije; drugo - ta činjenica – da ta područja nisu u Rusiji nego pripadaju nekim drugim državama ne sviđa se zvaničnoj Moskvi, treće – reč je o područjima koja nisu uvek bila u sastavu sadašnjih država čiji su delovi – odnosno granice su se tu menjale; četvrto - većina stanovništva tih područja ne želi da bude deo sadašnjih država – Moldavije odnosno Gruzije – nego želi da se priključi Rusiji, peto – Rusija održava odlične ekonomske veze sa tim područjima – i šesto Rusija je stanovništvu tih regija podelila "šakom i kapom" državljanstvo Ruske Federacije.

Gruzija je u XIX veku pala pod vlast Ruskog carstva. 1918, nakon I Svetskog rata je proglasila nezavisnost. Tri godine kasnije Gruziju je okupirala Crvena Armija i uključila u Sovjetski Savez, objašnjava istoriju svoje zemlje Bidzina Ramišvili iz Gruzijskog servisa Radija Slobodna Evropa:

„Oba ova područja su vekovima bila deo Gruzije. Kroz čitavu istoriju Gruzijskog carstva koje je nestalo 1801. to su bili delovi Gruzije. U vreme ruskog periodra od 1801. do kraja ruske imperije 1917. ta dva područja su bila kao i čitava Gruzuija delovi Ruskog carstva. 1921. Gruzija je proglasila nezavisnost od Rusije. To je prva Gruzijska demokratska republika. Tada je potpisana neka vrsta sporazuma kojim je Abhazija reintegrisana u Gruziju. Južna Osetija je uvek bila deo Gruzije i tu nikada nije bilo problema. Za vreme sovjetskog perioda tim dvama područjima je bio dat specijalni status. 1931. Abhazija je postala autonomna republika u sastavu Gruzije. Nakon nestanka Sovjetskog Saveza čak i malo pre toga već 1989. Abhazija je krenula na put nezavisnosti. 1990. je Gruzija proglasila nezavisnost, i to je bio okidač koji je pokrenuo veliku napetost izmešu Gruzije i njenih autonomnih republika koje nisu želele da više ne budu deo zajedničke države sa Rusijom. To su vam bila kao nekakva dva ruska ostrva van Rusije odnosno unutar nezavisne Gruzije."

Dva velika rata su vođena početkom devedesetih nalik ratovima na Balkanu. Ramišvili:

„Nakon toga ruske mirovne trupe su razdvojile dve strane i Abhazija je de fakto postala nezavisna od Gruzije.“

Posebnu napetost izazvala je pobeda prozapadnih poltiičara u roze revoluciji u Gruziji 2003. Dolazak predsednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Džordža Buša (George Bush) u Tbilisi bio je prst u oko Rusiji kaže Andrej Šari, novinar ruskog servisa Radija Slobodna Evropa. Treće sporno područje je Transndnjestrovlje. O njemu priča Oana Serafim, direktorka Moldavskog servisa RSE:

„Separatističku regiju Trandnjestrovlje koja se nalazi na levoj obali reke Nistru nastanjuje oko 750.000 ljudi od kojih je 34% Moldavaca, 28% Rusa i 26% Ukrajinaca.. To područje je 1990. proglasilo nezavisnost odnosno izdvajanje iz Moldavije nakon što je Moldavija proglasila nezavisnost odnosno izdvajanje iz Sovjetskog Saveza. Marta 1992. počeo je rat i to na dan kada je Moldavija primljena u Ujedinjene nacije. U petomjesečnom ratu poginulo je po oko 1.000 ljudi na svakoj strani što je ogroman broj za tako malu zemlju. Više od 100.000 ljudi je izbjeglo. Mirovne trupe koje su raspoređene 1992. čine Rusi, Moldavci i Transdnjestarci. Istorijski gledano, 1924. je pod Staljinom formirana Sovjetska Socijalistička Republika Moldavija.
Sadašnja samoproglašena Republika Transdnjestrovlje tvrdi da odatle vuče korene. Njen čelnik Igor Smirnov je državljanin Rusije. Postoji parlament ali je sva vlast praktično u njegovim rukama. Čak ni Rusija nije priznala ovu zemlju. Njene pasoše niko ne priznaje kao ni diplome. Od februara ove godine granicom te nepriznate zemlje i Ukrajine patroliraju zajedničke patrole koje vodi Evropska unija. Moldavci tvrde da se tu krijumčare ljudi i oružje iz nekadašnjih sovjetskih fabrika. Rusija još uvek ima tu dve vojne baze."


Zvanična Moskva za sada ne iskazuje javno stav da bi želela da ova tri područja Abhaziju, Južnu Osetiju i Transdnjestrovlje priključi Ruskoj Federaciji, ali zato su, kaže Andrej Šari, preduzete neke druge mere koje su stanovništvo ovih spornih regija učinile zavisnim od Moskve:

„Sa ekonomskog gledišta, ali i socijalno gledano ova tri područja su već integrisana u Rusku Federaciju. Ekonomske veze su vrlo jake, ruski biznis je tamo prisutan. Većina građana tih triju područja ima državljanstvo Ruske Federacije. To državljanstvo im je dato po olakšanoj proceduri. Dolazili su predstavnici Ministarstva inostranih poslova na lice mesta i tamo su delili pasoše. Ta činjenica da sada Rusija kao "brani svoje državljane" ili se "brine o njima" daje čitavoj priči dodatnu težinu."

* * * * *

Da li bi aktualna kriza na relaciji Rusija-Gruzija mogla na bilo koji način utjecati na konačno rješenje statusa Kosova?

Evropski povjerenik za vanjske poslove i sigurnost, Javier Solana, na sjednici Vanjsko-političkog odbora Evropskog parlamenta u srijedu je kazao kako mu je u telefonskom razgovoru gruzijski predsjednik Saakashvili izrazio zabrinutost zbog mogućih posljedica koje bi razgovori o statusu Kosova, koji su u tijeku, mogli imati po teritorijalni integritet te bivše sovjetske republike. Solana je naznačio da bi nezavisnost Kosova mogla biti opasan presedan za međunarodnu zajednicu:

„U zamci smo. Predsjednik Saakashvili je u zamci, svi smo u zamci svojevrsnog dvostrukog mehanizma, koji bi, za jednu stranu mogao imati dobre posljedice, no ne i za drugu stranu. U takvoj situaciji je nemoguće imati dva pobjednika. No, mi moramo naći rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. To, naravno, neće biti lako.“

Kako protumačiti diplomatski rječnik visokoga predstavnika Unije za vanjsku politiku? Antonio Missiroli, vodeći ekspert Centra za evropsku politiku, kaže:

„Moj utisak je da Solanina izjava ima za cilj istaći svu složenost Kosovskog pitanja i pokazati da, sukladno međunarodnom pravu, presedan može biti faktor destabilizacije u političkom kontekstu. Slučaj Gruzije i Kosova može se usporediti utoliko što su na sceni vrlo slični igrači, tu mislim prvenstveno na Rusiju. Osobno, Solaninu izjavu iščitavam i na način da Evropska unija počinje shvaćati da se Kosovo možda ne bi trebalo tretirati kao poseban slučaj jer bi to vodilo presedanu u međunarodnoj zajednici. Istodobno, u Bruxellesu su svjesni da treba postići dogovor o konačnom rješenju, kako bi zemlja počela dobivati međunarodnu pomoć jer je to krucijalno i za Kosovo i za cijelu regiju.“

Zagrebački sveučilišni profesor, Damir Grubiša, misli da je Solanina izjava tek probni balon evropske administracije, te da je neupitno da će Kosovo biti nezavisno, no pitanje je kada će međunarodna zajednica takvu odluku i donijeti:

„Mislim da je to jedna, otprilike, škola mišljenja u samoj Evropskoj uniji i da je više riječ o testiranju mogućih ishoda kosovske krize i problema na Kosovu. Ne uzimam to kao jedno definitivno opredjeljenje, ni Solane, ni Evropske unije. Na ovoj razini razvoja situacije postoji široki konsenzus da je neovisnost Kosova nedvojbena u budućnosti. Pitanje je samo kada će se to izvesti i na koji način.“

Analitičarka iz Centra za studije evropske politike u Bruxellesu, Gergana Noucheva, kaže da će, bez obzira na moguće usporedbe Kosova i Gruzije, i na razumljivost Solanine izjave zbog osjetljivosti trenutka, međunarodna zajednica do kraja godine donijeti odluku o statusu Kosova, jer su razgovori unutar međunarodne zajednice već daleko odmakli o tom pitanju:

„Argumenti gruzijskog predsjednika su zapravo ruski argumenti. Naravno, međunarodna zajednica je zabrinuta zbog situacije u Gruziji i efekta koji bi mogao imati na druge sredine. No, stav Evropske unije i cijele međunarodne zajednice je jasan - Kosovo i Gruziju treba razmatrati potpuno odvojeno i u različitim kontekstima. Kosovsko pitanje je sasvim drugačije od bilo kojeg konflikata u republikama bivšeg Sovjetskog Saveza. Naravno, kada se mijenjaju granice i kada se formalizira odcjepljenje, uvijek postoji strah od toga da se određena pravila mijenjaju, no ja mislim da su pripreme za konačno rješenje statusa Kosova u završnoj fazi. Sjedinjene Države insistiraju da se to pitanje riješi i odluka će, po mom mišljenju, ipak biti donesena ove godine.“

Zijad Bečirović, jedan od direktora Instituta za bliskoistočne i balkanske studije u Ljubljani, kaže kako Solanina izjava nije slučajna, no ističe da se razgovori o statusu Kosova vode u okrilju Ujedinjenih naroda i da gruzijsko-ruski konflikt neće imati utjecaja na konačni status Kosova:

„Načelno, države članice Savjeta bezbjednosti ne suprotstavljaju se nezavisnosti Kosova, čak ni Kina, koja je prilično zadržana. Ponekada ruska diplomacija, zvanični Kremlj, reagira zbog nekih svojih interesa, zbog pritiska unutrašnje javnosti, prije svega nacionalističkih krugova. Samo je pitanje dana kada će Kosovo postati nezavisna država.“

Međunarodna zajednica nije decidirano rekla kakav će biti budući status Kosova, no većina promatrača, pa i političara, slaže se u jednom - povratak na stanje kakvo je bilo prije 1999. godine nije realno.
XS
SM
MD
LG