Dostupni linkovi

logo-print

Susreti umetnika Istoka i Zapada


Dugi niz godina učešće na Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu (BITEF) bilo je stvar prestiža kako za pozorišta iz Srbije, tako za ansamble iz Zagreba, Sarajeva, Ljubljane ili nekog drugog centra bivše Jugoslavije. Bilo je to u vreme kada su se jedino na BITEF-u susretali umetnici sa Istoka i Zapada, tada čvrsto odvojeni jedni od drugih gvozdenom zavesom. No ono što se zbivalo na ovim prostorima tokom devedesetih, uključujući i neminovni pad Berlinskog zida i otvaranje direktne komunikacije između pozorišta u svetu, gurnulo je ovu manifestaciju u pozadinski plan. Godine sankcija, kulturne izolacije i prekida gotovo svake komunikacije sa susedima, dovele su BITEF na sam rub opstanka. No zajedno sa postepenim oslabađanjem Srbije od nasleđa režima koji je svemu tome najviše i doprineo, na BITEF su počela ponovo da dolaze i pozorišta iz regiona. Tako posle duge pauze ove godine gostuju predstave iz čak tri zemlje bivše Jugoslavije: Slovenije, Hrvatske i Makedonije. Uspeva li BITEF povratiti makar deo nekadašnjeg značaja među novim susedima Srbije, i da li je Festival svetskog kazališta koji se u usto vreme održava u Zagrebu postao konkurencija beogradskoj manifestaciji, tema je i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: • Jedan od osnivača BITEF-a, dramaturg Jovan Ćirilov • Umetnički direktor Festivala svetskog kazališta u Zagrebu, inače gost ovogodišnjeg BITEF-a, reditelj Ivica Buljan • Hrvatski teatrolog i pozorišni kritičar, inače voditelj na okruglim stolovima sa stvaraocima koji gostuju na ovogodišnjem BITEF-u, Bojan Munjin • Ko-selektor jubilarnog, četrdesetog BITEF-a Anja Suša

No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, čujmo šta je pre svega obeležilo ovogodišnji BITEF:

Na ovogodišnjem festivalu izvedeno je sedamnaest predstava koje dolaze sa gotovo svih kontinenata. Sledeći osnivački slogan – „pozorišna avantura“ – ovogodišnji BITEF imao je na repertoaru predstavnike svih onih tendencija koje su karakterisale njegov program tokom četiri decenije postojanja – tradicionalni ritualni ples i njegove odjeke, klasiku na nov način, angažovanu dramu 20. i 21. veka u svetu, koreodramske predstave, blok „Mixed Media“ i pozorište na otvorenom.

Pored najnovijih tendencija, dosad neviđenih na našem festivalu, BITEF je prikazao i predstavu „Sizwe Banzi je mrtav“ Petera Brooka, jednog od najvećih reditelja našeg vremena koji je u svojim vrhuncima obeležio i sam BITEF.

Pored glavnog festivalskog programa organizovan je i showcase s najvećim domaćim pozorišnim predstavama zbog kojih je deo od četristo najavljenih stranih gostiju bez sumnje i došao u Beograd.

BITEF na filmu ove godine protiče u znaku Petera Brooka. Priređen je i omaž Jožefu Nađu u Muzeju pozorišne umetnosti, kao i brojne radionice i simpozijumi o modernizaciji teatarskog istraživanja i novim tehnologijama u pozorištu.

Četrdeseti BITEF završen je koreografijom Maurice Bèjarta „Ballet for life“ na muziku grupe Queen i Mozarta.

* * * * *

RSE: S obzirom da BITEF postoji već čitavih četrdeset godina, nekako se mnogo više zna o onome zbog čega je ovaj festival bio značajan u svojoj istoriji, nego zašto je on važan sada. Dobro je poznato da su gostovanja Living teatra ili Roberta Willsona predstavljala bez sumnje neke od najsvetlijih stranice u dugoj istoriji ove manifestacije, ali da li postoji nešto što u ovom trenutku čini tu manifestaciju značajnom?

ĆIRILOV: U zemlji u kojoj 70 posto mladih nije nikada prešlo granicu jasno je da za publiku BITEF-a, koja je sastavljena uglavnom od mladih ljudi, to njihov prelazak preko granice. Svake večeri pređu drugu granicu. Pre svega zbog toga je BITEF značajan i tu smo već uveliko u Evropi, iako nismo integrisani u političkom smislu, geopolitičkom i ekonomskom.

SUŠA: Ne trebamo očekivati od festivala koji se dešava u zemlji kao što je naša da u 21. veku igra istu ulogu koju je igrao polovinom prošlog veka kada je osnovan, prosto zato što se politička slika sveta promenila i BITEF više nikada ne može da ima tu vrstu značaja koju je imao tada kada je predstavljao most između Istoka i Zapada. Ja mislim da on treba da pronađe neki svoj novi identitet koji je više u skladu sa vremenom u kome živimo, u kome imamo jako mnogo pozorišnih festivala. Mislim da bi predstavljanje nekih novih, zanimljivih umetnika sa ovih prostora, ali i iz regiona, trebalo da bude još jedna od novih funkcija BITEF-a, i to možda čak kroz neke oblike zajedničke saradnje.

RSE: Nema nikakve sumnje da je BITEF jedna od najznačajnijih manifestacija za Srbiju, ali sa kakvim osećanjima dolaze na ovu pozorišnu smotru umetnici iz regiona? Da li BITEF uopšte u ovom trenutku znači nešto za pozorišne stvaraoce sa prostora bivše Jugoslavije? Hrvatski reditelj Ivica Buljan ove godine je došao sa predstavom Mladinskog gledališča iz Ljubljane „Jedna i druga“, dok teatrolog i pozornišni kritičar splitskog „Feral tribune-a“ Bojan Munjin vodi razgovore na okruglim stolovima BITEF-a:

BULJAN: To je još uvijek neki veliki san svih ljudi koji na području bivše Jugoslavije stvaraju teatar. Znam koliko je sudjelovanje na BITEF-u nekad bila stvar prestiža, i danas je još uvijek, međutim okolnosti su se toliko promijenile da na neki način ta slava koja je nekad išla uz sudjelovanje nekako danas, nažalost, odjekuje u puno nižim tonovima.

MUNJIN: Mislim da je najvažnija činjenica da u sred regiona u Beogradu imamo festival koji se s pravom i danas naziva – festival novih kazališnih tendencija. Dakle, na jednom mjestu, u jednom gradu, u dva tjedna imamo jednu razglednicu onoga što je u svijetu, u ovom najboljem kazališnom smislu, danas prisutno. Od te činjenice da se to ovdje događa mogu imati koristi i svi koji se nalaze okolo toga, dakle i iz Zagreba i iz Ljubljane i iz Sarajeva i iz Skoplja.

RSE: Nema nikakve dileme da je BITEF na čitavom prostoru nekadašnje Jugoslavije redak primer pozitivnog kontinuiteta u kulturi. BITEF je jedna od retkih manifestacija koja je uspela da preživi sve potrese, turbulencije i političke pritiske. Otvara li to sa druge strane širom vrata opasnostima od institucionalnog okoštavanja, tako da BITEF sve više podseća na svetu kravu koju niko ne sme da dirne?

ĆIRILOV: Meni to iz praktičnih razloga prija jer mi smo bili sveta krava i za vreme Miloševića, iako tom režimu uopšte nije odgovarao ovako jedan razorni festival koji nije autistički nego koji je baš okrenut prema svetu. U svakom slučaju on, uvek sa nekim demokratskim, uvek opozicionim stavom, nije odgovarao, pa je kao sveta krava izdržao.

SUŠA: Nisam sigurna da BITEF ima status svete krave i da niko ne sme da kaže ništa protiv njega. Svih ovih četrdeset godina mnogi ljudi vrlo uporno i kontinuirano pričaju protiv BITEF-a, iz različitih namera i sa različitim argumentima. Ja pre mislim da je on neka vrsta diskontinuiteta u odnosu na neki dominantan standard i koordinatni sistem u kom se kreće naše pozorište. Tako da treba uzeti u obzir tu činjenicu kada se govori o kritikama ovog festivala koje najčešće dolaze iz redova konzervativnih pozorišnih krugova koji sporo i nerado prihvataju novine koje dolaze iz ostatka sveta. To je situacija koja prosto nije nova. Ona postoji od prvog BITEF-a, nesmanjenom žestinom, do evo ovog četrdesetog, jubilarnog. Meni je prosto fascinantno kako jedan festival, uprkos tolikim otporima, uspeva da preživi i ostane vitalan.

RSE: Istog dana kada je velikom uličnom procesijom pod nazivom „BITEF na kartu više“ počeo ovaj teatarski festival, u Zagrebu je svečano otvoren Festival svetskog kazališta koji se ove godine održava četvrti put. S obzirom na gotovo identičan koncept ove dve manifestacije i usmerenost na zbivanja u svetskom pozorištu, nužno se nameće pitanje: postoji li na tako maloj udaljenosti koja deli Beograd od Zagreba dovoljno mesta da bi ova dva festivala u isto vreme imala kvalitetan program?

BULJAN: Ta udaljenost u današnjem svijetu je nešto sasvim drugo od one udaljenosti koja je postojala prije petnaest-dvadeset godina. Dakle, nekadašnja teatarska publika cijele tadašnje Jugoslavije boravila je na BITEF-u, a danas imate paradoks da, recimo, već u Hrvatskoj publika iz Rijeke, Splita ili Dubrovnika više ne gleda Festival svjetskog kazališta koji je u punom smislu zagrebački. Dakle, te su se, nažalost, relacije puno suzile, ali to nije isključivo stvar koja se događa u područjima bivše Jugoslavije, nego i nekakav evropski trend – da na neki način svaki veći grad želi imati svoj ekskluzivni teatarski festival.

ĆIRILOV: Pre svega oni nemaju plesni teatar, imaju pet-šest predstava, imaju manje para nego mi. To apsolutno ne smeta, moglo bi da bude i u Novom Sadu.

RSE: Čuveni reditelj Peter Brook ove godine je gost zagrebačkog i beogradskog festivala. Ovo nije prvi put da se neke želje Festivala svetskog kazališta i BITEF-a preklapaju, mada je to ove godine razrešeno na najbolji mogući način, uz uzajamnu koordinaciju oko dovođenja ovog važnog gosta. Postoji li ipak neka vrsta rivaliteta ili suparništva između beogradskog i zagrebačkog festivala?

ĆIRILOV: Među nama nema rivaliteta, nego naprotiv, svaki put zajednički dovedemo neku predstavu. Tako da imamo dokaz, materijalni i pismeni, da radimo zajedno i već sad nudimo za iduću godinu neke predstave.

BULJAN: Sa BITEF-om zapravo sjajno surađujemo od prve godine, u dogovaranju programa, u nekakvim čak financijskim transakcijama oko dogovora, oko sudjelovanja nekih kompanija. Dakle, ne osjećamo nimalo rivaliteta, nego neku vrstu zajedničkog angažmana oko angažiranja nekih teatara i umjetnika.

RSE: S obzirom da su se među sedamnaest predstava koje su izborile svoje mesto na ovogodišnjem BITEF-u našli i pozorišni komadi koji dolaze iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije, nema nikakve sumnje da su zbivanja u regionu u poslednje vreme privukla pažnju selektora ove manifestacije. Koliko je u kontekstu svetskih zbivanja za BITEF uopšte značajno ono što se igra na pozorišnim scenama bivše Jugoslavije, a šta, sa druge strane, za scene u tim državama, u nizu prestižnih svetskih festivala, uopšte znači dolazak na BITEF?

SUŠA: Zainteresovan je za region u onoj meri u kojoj region ima šta da ponudi. Znači, uvek je zainteresovan za zanimljive umetnike i fenomene koji dolaze iz regiona. To je nešto što je onako uvek bila bitefovska tradicija, što je maltene postalo normalno kad se Jugoslavija raspala i kada je zapravo nasleđen isti kulturni prostor, koji većina tih umetnika koji dolaze odande, kao i umetnika koji rade na ovim prostorima, osećaju negde kao zajednički.

BULJAN: BITEF sada, za hrvatske kazališne poslanike ima vrijednost. On je za njih nešto zanimljivo, oni sve više gledaju u pravcu BITEF-a, ali to nije bilo tako zadnjih petnaest godina, iz poznatih razloga. Ta suradnja nije ni blizu onome što je bila prije svih ovih ratova i nasilja u devedesetima, ali ona je u svakom slučaju bolja nego što je bila u devedesetima, i to ohrabruje.

RSE: Od početka prekomponovanja mape Balkana prošlo je već petnaest godina i nove zemlje već su odavno zaokružile svoj državni i kulturni prostor. No ne samo da se na jednom velikom prostoru zapadnog Balkana upotrebljavaju srodi jezici, nego i dalje postoje obrisi nekada zajedničkog kulturnog prostora. Da li su gostovanja na scenama zemalja bivše Jugoslavije za pozorišne umetnike na neki način različita, u odnosu na predstave koje pozorišta sa ovih prostora igraju u drugim delovima sveta?

BULJAN: Meni su još uvijek ova gostovanja puno značajnija. Moje predstave su do sada gostovale od Južne Amerike, gotovo svih evropskih zemalja, Rusije, Kine do Irana. Međutim, osjećam puno veće uzbuđenje kada dolazim u Beograd nego recimo na bilo koji od tih, možda po nekoj formalnoj kategorizaciji puno važnijih festivala. Zašto? Zato jer osjećam s jedne strane pripadnost nekom zajedničkom kulturnom prostoru. Dakle, ovdje me publika jednostavno razumije, ukorijenjen sam u nekakvim vezama koje postoje otprije. Zbog toga osjećam i neku vrstu odgovornosti. Zapravo čini mi se da je na nama kreirati iznova te ili veze ili odnose ili čak stvari koje možda i nisu postojale. Možda imamo i odgovornost napraviti ih na neki možda bolji i zanimljiviji način.

MUNJIN: Tu se jednostavno radi o činjenici kulturološke bliskosti. Predstave koje dolaze iz Skoplja, Podgorice, Sarajeva, Ljubljane, Zagreba i Beograda, u međusobnoj razmjeni te kulturološke bliskosti, iz raznih razloga znače više nego kad takvu predstavu igrate recimo u Hamburgu. Konačno, tu se radi o nekakvom zajedničkom senzibilitetu, o istim problemima i vrlo sličnom osjećanju vremena. Zato je recimo dobro da te predstave gostuju jedne kod drugih.

RSE: Osim sporadičnih gostovanja pojedinih pozorišta u susednim državama, poslednjih godina prostor zapadnog Balkana ponovo su spojile dve predstave: „Hazarski rečnik“ slovenačkog reditelja Tomaža Pandura i „Hamlet“ sarajevskog režisera Harisa Pašovića. Osim ovih koprodukcija koje su okupile na jednom mestu na desetina umetnika iz više pozorišnih centara, bilo je nekoliko slučajeva da su pozorišni stvaraoci iz jedne zemlje po nekoliko meseci boravili u drugoj zemlji gde bi učestvovali u nastanku neke predstave. Kada se podvuče crta ispod ovakvih kontakata koji su obeležili poslednjih nekoliko godina, može li se reći da u ovoj regiji postoji ozbiljna pozornišna saradnja?

ĆIRILOV: Nema temeljne i ozbiljne saradnje, sve je na individualnim inicijativama.

MUNJIN: Prvi put nakon rata se tek sad u Zagrebačkom kazalištu mladih igra tekst Biljane Sabljanović „Skakavci“. Zagrebačko kazalište mladih dolazi u Beograd početkom oktobra sa, dakle, zagrebačkom verzijom „Skakavaca“. Prvi put nakon rata dolazi Jugoslovensko dramsko pozorište u Zagreb. Prvi put se događa da zagrebačko kazalište mladih gostuje na Sterijinom pozorju. I prvi put se događa, doduše u Rijeci, a ne u Zagrebu, da Atelje 212 već nekoliko godina također gostuje.

RSE: Da li se te veze koje postoje mogu okarakterisati kao prava i plodotvorna saradnja?

SUŠA: Mislim da još uvek ne postoji ili makar ne na onom nivou koji bi takve stvari mogle da imaju. Postoje neki pokušaji i postoje uglavnom manje-više privatne inicijative u tom smislu, koje se uglavnom baziraju na ličnom povezivanju umetnika. Neke od tih relacija se datiraju još iz vremena stare Jugoslavije. Ali mislim da na nekom institucionalnom nivou tu još uvek ne postoji ona vrsta saradnje kakva mislim da bi trebala da postoji i kakva mislim da će na kraju krajeva postojati jer mislim da je to neizbežno. Mi smo svi prevashodno usmereni jedni na druge.

BULJAN: Teatarske veze Slovenije i Hrvatske su postojale neprekinuto ovih petnaest godina, kroz neprestana gostovanja, kroz koprodukcije slovenskih režisera koji su radili u Hrvatskoj i obrnuto. Čini mi se da postoji želja za poznavanjem naročito između hrvatskog i srpskog teatra. U zadnje vrijeme se krenulo dosta stidljivo, međutim ti koraci su dosta veliki. Paradoksalno je, recimo, da ja poznajem puno bolje njemačku ili francusku režisersku i glumačku novu generaciju od srpske.

RSE: Koliko god pozorišni stvaraoci bili nezadovoljni intenzitetom i obimom saradnje u regionu, ti kontakti mnogo su brojniji i manje sporni nego što je to sve do nedavno bio slučaj. No, za razliku od onih koji žele da sarađuju, u novim zemljama zapadnog Balkana i dalje ima onih koji imaju brojne zadrške prema ovoj vrsti pozorišne razmene. U Hrvatskoj i dalje ima glumaca koji otvoreno ponavljaju da im ne pada na pamet da igraju u Beogradu; u Beogradu sa druge strane nisu tako retki pozorišni stvaraoci koji su sa negodovanjem dočekali odluku Ministarstva kulture da se finansijski podrže neki pozorišni projekti koji su osmišljeni u susedstvu. Neke od tih optora prema saradnji osetio je na svojoj koži i sam BITEF:

ĆIRILOV: Pre nekoliko godina je Šnajder bio na čelu Pozorišta mladih i kad sam hteo da pozovem predstavu, on je rekao: „Ali, znaš, ja nisam siguran da će oni hteti da dođu; neki od njih“.

BULJAN: Mislim da je to stvar individualne želje i na neki način odgovornosti. Dakle, želim surađivati sa beogradskim glumcima, sa beogradskim teatrima ili ih pozvati kod sebe, mislim da se ne smijem obazirati na to. Ja uglavnom i radim teatar sa onim ljudima koji su otvoreni, dakle koji na neki način uvažavaju moju i etiku i estetiku, kao što ja uvažavam njihovu. Znači to su ljudi koji su otvoreni za suradnju. Mislim da, konačno, svoj rad trebamo sagledavati izvan i nacionalnih i državnih okvira i da mi zapravo sa svojim dobrim prijedlozima suradnje i sa nekakvom, u krajnjoj liniji, željom da surađujemo trebamo zapravo nadvladati ove granice, jer sam uvjeren da je želja za gledanjem recimo beogradskih predstava neusporedivo veća nego nekih iz zapadne Evrope koje gostuju u Hrvatskoj ili u Sloveniji.

RSE: Za razliku od umetničkog pozorišta gde se, pomalo paradoksalno i dalje mogu primetiti otpori prema kontaktima sa nekim susedima, ta vrsta saradnje mnogo je plodnija u kada se rade televizijske sapunice, ili ono što pre svega pripada bulevarskom i komercijalnom pozorištu:

SUŠA: To je prirodno jer popularna kultura, odnosno ta neka kultura za široku upotrebu je mnogo prijemčivija. Tu ne treba zaboraviti ni taj marketinški momenat, odnosno činjenicu da sve to donosi dosta novca. Kad je pozorište u pitanju, pogotovo elitno pozorište, jasno nam je naravno da to nije slučaj i da se tu radi o drugim motivima. Tu vrlo često nije lako naći ni ubedljivu finansijsku podršku za takve pokušaje. Tako da je to iz vrlo prostih, ja bih rekla isključivo materijalnih razloga još uvek na pojedinalnim pokušajima i ne institucionalizuje se.

BULJAN: Mislim da je umjetničko kazalište pokazalo svoju bijedu upravo u ovoj suradnju. Komercijalni teatri, filmske koprodukcije, koprodukcije u popularnim serijama ili sapunicama, ostvaruju se bez ikakvih prepreka, a suradnja u umjetničkom kazalištu, koja bi se na neki način trebala podrazumijevati, na neki način je sputana. Naša zadaća je upravo u tome da se okupimo u nekim zajedničkim naporima da organiziramo neke projekte koji bi onda mogli doprinijeti razbijanju leda tamo gdje se čini da je on najtvrđi. Tvrdim da je puno teže otopiti led u odnosima između umjetnika i intelektualaca nego, recimo, između tog naroda predstavljenog kao gledatelji sapunica ili popularnih serija, zato što su se intelektualci i kulturni radnici, vjerojatno sa nekom ostrašćenošću s jedne i s druge strane, uključili na puno angažiraniji način u sukob; nažalost je puno ljudi s obje strane izgorjelo u tim nacionalnim ambicijama i aspiracijama i s jedne strane su zapravo čak onečistili prostor umjetničkog kazališta.

RSE: Niko naravno ne očekuje da pozorišnih ljudi da razrešavaju teške probleme koje su u odnosima između zemalja bivše Jugoslavije ostavile za sobom političke elite. Ni samo pozorište naravno nema nikakvu potrebu da učestvuje u bolnim procesima oslobađanja od nasleđa prošlosti. Pomažu li ipak posredno pozorišna gostovanja i razmena glumaca na otopljavanje ukupnih odnosa između zemalja u regionu, koje se još uvek nisu sasvim oslobodile nekadašnje netrpeljivosti?

MUNJIN: Naravno da može. Kako se ti odnosi i na drugim područjima poboljšavaju, tako su onda i u sferi kazališta oni bolji. Međutim, kazalište pripada kazalištarcima, ljudima od duha i onima koji se takvom pokretu žele priključiti. U tom smislu mislim da kazalište ne može mijenjati svijet kao što mogu neke druge djelatnosti, ali kazalište u prvom redu može zbližiti one ljude i proširiti njihove horizonte, ne samo u estetskom smislu, nego i u smislu humanosti, koji se zapravo takvom jednom otvorenom duhu žele priključiti.

SUŠA: Ja bih strašno volela da je tako, ali sve statistike kažu da jako malo ljudi ide u pozorište. To mi koji se bavimo pozorištem volimo da se zavaravamo da je to što mi radimo jako bitno i da dopire do velikog broja ljudi, ali mislim da to u praksi zapravo nije tako. Pre sapunice pacifikuju društva u kojima ih puštaju nego što to može jedna pozorišna predstava.

RSE: Zahvaljući BITEF-u, beogradska publika uspela je da upozna i nešto od onoga što je obeležilo pozorišnu sezonu u Makedoniji, Sloveniji i Hrvatskoj. Organizatori ove manifestacije očekuju sa druge strane sve bolju saradnju sa srodnim festivalima u regionu – zagrebačkim Festivalom svetskog kazališta i sarajevskim MES-om. U tim kontaktima rađale su se razne ideje, a jedna od tih zamisli odnosila se na formiranje neke vrste regionalne, takmičarske selekcije u okviru neke od ovih manifestacija. Može li se naći utemeljenje za jedan takav program?

MUNJIN: Ja bih to vrlo pozdravio. To zavisi od toga kako će svi u regiji, otprilike kao u regionalnoj nogometnoj ligi, na tu ideju reagirati, ali mislim da bi to bio odličan potez, ne samo marketinški ili politički, nego bi se jedno stanje duhova, jedno stanje problema, koje je zajedničko ili slično, na jedan estetski način moglo na jednom mjestu međusobno uspoređivati.

SUŠA: Što se tiče BITEF-a, mislim da BITEF ne treba da odustaje od svoje duge i bogate internacionalne tradicije. Mislim da treba da nastavi u tom pravcu, s tim što mislim da u to treba aktivnije da se uključi i region. Ali ne treba sužavati fokus samo na region. To bi bila greška. Nama ionako manjkaju informacije iz sveta, pa bi bilo loše menjati tu jedinu mogućnost kad Beograd i Srbija mogu da vide zaista najraznovrsniju međunarodnu pozorišnu ponudu.

RSE: Može li se od BITEF-a ili nekog drugog pozorišnog festivala na ovim prostorima očekivati da se makar u nekom od svojih programa fokusira isključivo na pozorišne događaje u regiji?

ĆIRILOV: Ja sam protiv toga. Ja sam za to da ceo region treba da bude u kontekstu celog sveta. Bilo je ideja da BITEF greši, da treba regionalno… Pa šta ćemo se zatvarati. Nije ovo baš najbolji pozorišni prostor. Mnogo su jači neki drugi. Trebamo biti što širi, što raznolikiji, što otvoreniji prema celom svetu, od severnog do južnog pola.

BULJAN: Neke predstave puno bolje funkcioniraju u nekom regionalnom ili širem okviru nego što funkcioniraju u nekoj manjoj zajednici. Mi ćemo očito ponovno čekati da se okupe nogometna i košarkaška liga koje su na dobrom putu da stvore nekakve regionalne asocijacije, nego što ćemo opet, očito, u ovim umjetničkim sferama, kaskati za njima i žaliti za propuštenim vremenom.

RSE: Možda ideja o regionalnom takmičarskom programu nikada neće zaživeti, ali bi se o toj zamisli u svakom slučaju moglo bolje razmisliti kada bi se pozorišni život oslobodio postojećih balasta. Taj teret pre svega donose oni koji su navodno u šoku što je komad jednog pisca iz Srbije osvanuo u nekom hrvatskom pozorištu, ili oni koji se u Srbiji teatralno stresu kada čuju reč „kazalište“ na okruglim stolovima BITEF-u, igrajući svi zajedno uloge koje je vreme već odavno pregazilo.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG