Dostupni linkovi

logo-print

Do viđenja do sljedećeg susreta


Predrag Bulatović je u subotu veče podnio ostavku na mjesto prvog čovjeka Socijalističke narodne partije. Milo Đukanović se nije javno oglasio, ali je javna tajna da će se, koliko večeras, u vrhu DPS-a raspravljati o njegovom odlasku.

Pet godina od kako je smijenio svog prezimenjaka Momira, Predrag Bulatović je došao je do svog zida plača. Htio je Bulatović mnogo: da bude uspješniji od gubitnika Momira, da partiju odvoji od gubitnika Miloševića i da SNP, konačno, pobijedi Đukanovića.

Iako je htio biti prvi, Bulatović će ostati upamćen kao vječiti drugi, kao gubitnik i na izborima i na referendumu. Da je, nakon toliko puta nuđene ostavke, ponovo zadržao poziciju stranačkog lidera ličio bi na svjetleću reklamu gubitnika, a ispod takve svjetlosti se niko ne okuplja. Odlazak Predraga Bulatovića je iznuđena stvar: on je umoran od poraza.

Na drugoj strani, ako zaista održi riječ o povlačenju, Milo Đukanović će otići kao što odlaze veliki - bez poraza. Biće upamćen kao čovjek koji je pobjeđivao na svim izborima, bilo da je bio Miloševićev čovjek ili Miloševićev protivnik. Pamtiće se i kao lider koji je pobjeđivao na svim referendumima - kada je bio za Jugoslaviju i kada je bio za samostalnu Crnu Goru. Ako Đukanović zaista napusti politiku, biće to lična odluka - ne zato što mora, već zato što je umoran od pobjeda.

Različiti su, dakle, lični motivi i osjećanja: Đukanović se povlači zato što hoće, nepobijeđen i zadovoljan; Bulatović odlazi jer mora, zato što je poražen i razočaran.

Pitanje je, međutim, da li Bulatović i Đukanović mogu tek tako da se povuku, kakve će posljedice ostaviti za sobom?

Socijalistička narodna partija je danas samo ljuštura: bez stranačkog identiteta, bez budućnosti a poslanički klub je popunjen ljudima koji nemaju ni djelić Bulatovićevih sposobnosti ili političke umješnosti. Uprkos porazima, ne treba zaboraviti: Bulatović je bio jedini koji je mogao izaći na crtu protiv Đukanovića. Socijalistička narodna partija nema nasljednika i bez Bulatovića ta stranka ide u - čorsokak.

Slično problem muči i drugu stranu: kakva će biti crnogorska vlast, prvi put nakon 17 godina bez Đukanovića na čelu. Crnogorski premijer najbolje zna koliko je toga morao da uradi sam, koliko je puta svojim rukama popunjavao rupe na brodu vlasti, kako je sve važne poslove morao sam da obavi.... Đukanović je jedini stvarni, prepoznatljiv, simbol pobjede i moći DPS-a.

I pre obilje razlika, Đukanović i Bulatović imaju nešto zajedničko. Ni jedan ni drugi nijesu napravili puni krug i stvorili dobru mašineriju koja može da preživljava bez njih. Obojica, dakle, ostavljaju ponor za sobom i kao da svojim odlaskom obojica da žele javno da kažu – da vidite kako će biti bez mene.

Ima tu malo onog crnogorskog tužbaličkog mentaliteta, ali i zasićenja ljudima koje su godinama šlepali i pomagali uzuludno. Ali, u svemu tome ima i krivice samih lidera: oni su sami stvarali sistem koji zavisi samo od njih, i Bulatoviću i Đukanoviću je bilo važno da kontrolišu sve tokove. Sada nije lako sve to ostaviti.

Teško je povjerovati da će Đukanovićevi nasljednici biti sposobni da idu onako brzo kao što se kretao Đukanović. Teško je povjerovati da će Bulatovića naslijediti neki novi Bulatović. To govori o političkom sistemu: ovdje nema partije bez lidera, niti van partije mogu postojati uicajni ljudi. Nema ni jednog crnogorskog velikog biznismena koji nije povezan sa politikom. Ovdje je politika još uvijek jedina mogućnost za brzu ličnu promociju i uspjeh.

Zato valja biti oprezan sa procjenama i preranim zaključcima. I možda ne treba da čudi što će i Bulatović i Đukanović donekle zadržati kontrolu: Bulatović će ostati šef poslaničkog kluba a Đukanović će ostati šef svoje partije. Nije li to signal da, nikad ne treba reći nikada, i da sadašnje Đukanovićevo i Bulatovićevo zbogom politici u suštini samo znači jedno veliko – do viđenja do sljedećeg susreta?
XS
SM
MD
LG