Dostupni linkovi

logo-print

Suočavanje sa surovom stvarnošću Filipa Švarma


** ** **

RSE: Koliko dugo ste radili na ovoj seriji?

ŠVARM: Sigurno smo na njoj radili godinu i pol dana. To nije bila neka velika ekipa, ali želim da istaknem glavnog snimatelja Zorana Stojičića, izvršnog producenta Slavena Kranjca i mog koscenaristu i montažera filma Radoslava Ćebića, koji je zajedno sa mnom iznio najveći dio rada na filmu. Kolega Ćebić i ja smo proveli sigurno devet mjeseci svog života u jednoj maloj sobi gdje smo pisali, montirali, sklapali i pregledavali materijal.

RSE: Sudeći po reakcijama i po gledanosti – isplatilo se?

ŠVARM: Jeste. Nadam se da su ljudi zadovoljni. Htjeli smo da ispričamo jednu priču. Osnovna ideja nam je bila da ispričamo priču o Jedinici od početka do kraja. Trudili smo se da je ispričamo na jedan filmski način, jezikom koji će biti jasan i razumljiv. Prema reakcijama, čini mi se da smo i uspjeli.

RSE: Odakle dokumentacija?

ŠVARM: Najvećim dijelom smo koristili televizijsku dokumentaciju B92, a drugim dijelom smo se snalazili tako što smo od nekih privatnih izvora nabavljali informacije. U tim privatnim izvorima važno mjesto je imala bivša Televizija Knin, koja se 1995. godine raspala, a ta arhiva, koja se tamo nalazila, je razvučena na sve strane. Neki ljudi, amateri, su to snimali za svoju dušu. U ovome poslu smo na neki način bili filmski detektivi. Trebalo je pregledati na hiljade strana, hiljade sati materijala, da bi smo našli i Jedinicu i neke ljude koji su bili važni u Jedinici. Mnogi se sjećaju 1995. godine kada je Jovica Stanišić otišao na Pala jer je tada bila ona kriza taoca. Emitovani su određeni snimci gdje se vidi da Jovicu Stanišića čuvaju Crvene beretke. Tek naknadno, kada smo pregledali te snimke, prepoznali smo Franka Simatovića Frenkija i Zvezdana Jovanovića. Ima ih po nekoliko sekundi svagdje. U to vrijeme, kada se to pojavilo, niko nije znao ko je Franko Simatović Frenki. Malo ljudi je i čulo za njega, a da ga neko prepozna, skoro da nije bilo moguće, bar u ovom dijelu javnosti kome mi pripadamo. A o Zvezdanu Jovanoviću niko ništa nije ni znao. Legija je došao kod Željka Ražnatovića Arkana 1992. godine, a 1993. bio mu je kao neki šef obezbjeđenja. Sada se na jednoj od Arkanovih konferencija za štampu može naći jedan otpadak od materijala gdje stoji jedan momak koji upućuje neke druge. Naknadno smo ustanovili da je to Legija. U pregledanju svog tog materijala bili smo privatni detektivi tražeći i Jedinicu i ljude koji su bili vezani za Jedinicu. Da li je to neko vidio u nekom trenutku, ili ne, da li je to snimano na neke promotivne televizijske kasete, ili ne, ne mogu da kažem, ali mislim da niko prije nas nije na ovaj način obradio tu vrstu materijala, da je taj materijal doveo u kontekst Jedinice i događaja kada se to dešavalo.

RSE: Vaša namera je bila da napravite jednu preciznu hronologiju rađanja Jedinice, onoga što su oni radili i komandnih veza sa Beogradom?

ŠVARM: Da, ali suština jeste u tome da je Jedinica zapravo od samog početka bila dijete Službe. Ona je od samog početka dijete Državne bezbednosti Srbije. Ona je, kako je rekao Frenki, nastala 4. maja 1991. godine. Očigledno poslije velikog sukoba u Borovom Selu. Pratili smo je do samog raspuštanja. Interesantno je da je Jedinica imala dva kraka. Jedan je bio Crvene beretke u Kninu, koju je direktno vodio Frenki, a drugi je bio Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana. Mnogi ljudi su mislili da je Arkan neka autohtona pojava, da je on neka vrsta dobrovoljaca. Ali ne, Arkan, kao i Crvene beretke, su bili vođeni direktno od Državne bezbednosti i Jovice Stanišića.

RSE: Obzirom da je jedinica formirana 4. maja 1991. godine, da je odluka o formiranju te jedinice doneta u martu mesecu te iste godine, odmah posle demonstracija, kada je Milošević bio u Srbiji najslabiji, da li je Jedinica prevashodno formirana zbog pripreme i učešća u ratovima van Srbije, ili je motiv bio zaštita Miloševićeva u Srbiji?

ŠVARM: Mislim da je Jedinica nastala ad hock. Poslije 9. marta Miloševića vlast je bila temeljito poljuljana i morao je na neki način da prebaci loptu sa svoga terena. Tek tada se on odlučio za potpuno podršku Martiću i Babiću u Krajini. Podržavao ih je i ranije, ali ne toliko otvoreno i nije imao nekih planova. Onda mu je trebalo da na neki način podrži te ljude. Kada je poslije Plitvica, 1. aprila 1991. godine, u nekoj akciji Krajiška milicija bila potpuno razbijena, Milošević više nije mogao ostati samo na riječima. Morao je nekako konkretno da pomogne. Ipak, u to vrijeme, nije mogao da pošalje ni JNA, ni MUP Srbije, ali je morao da pomogne Martiću i Babiću i tim strukturama iz Knina. U tom trenutku, kao prva pomoć njima, nastala je Jedinica, taj zametak Jedinice i kapetan Frenki. Oni su trebali da odu u Knin, da organiziraju, da obuče, da naoružaju tu Krajišku miliciju. Tako je nastala Jedinica. Vjerujem da u tom trenutku niko nije tačno znao šta će se sa njom desiti. Godine su prolazile, a Jedinica je bila pretorijanska garda Slobodana Miloševića, samo njeno usko jezgro. U zadnjim godinama Miloševićeve vlasti vrh jedinice će biti upleten u najteže političke zločine u Srbiji koji su se ikada dogodili. Riječ je i o Stamboliću i o atentatu na Vuka Draškovića, a vjerujem i još nekim drugim stvarima.

RSE: Priča o Crvenim beretkama je delimično priča o prošlosti. Priča o Crvenim beretkama je priča i o današnjoj Srbiji i o onome što se danas događa u Srbiji, vezano za ono što se događalo 2000. godine na ovamo, a naročito od 2003. godine, od ubistva Zorana Đinđića. Napravili ste tri epizode Jedinice, a uskoro će izaći i DVD.

ŠVARM: Od 5. oktobra na svim kioscima pojavit će se DVD Jedinica. Pokušavamo da izađe baš 5. oktobra.

RSE: Jedna od reakcija koju sam čula je da bi pripadnici Jedinice mogli da budu, za neke nove klince, neki novi junaci.

ŠVARM: Mislim da to potpuno neozbiljno neko govori. Da li Tom i Džeri izazivaju nasilje, a puni su nasilja? Da li crtani filmovi, koje danas djeca gledaju, izazivaju nasilje? Čini mi se da ona strana koja je toliko propagirala Jedinicu, koja je puštala intervjue sa Zvezdanom iz zatvora, koja je hvalila Jedinicu kao vitezove, sada govori kako je ovaj film postao svoja suprotnost jer ih propagira. Ne propagira ih. Ko god pošteno pogleda taj film, vidjet će da iza svega stoji kriminal, šverc, patologija, pljačka, da tu nema ni "P" od patriotizma.

RSE: Čini mi se zgodna priča o tome kada je čuveni Legija klečao i plakao.

ŠVARM: Ta priča se događa u novembru 2001. godine. Reč je o pobuni Crvenih beretki, kada je premijer Đinđić prihvatio da smijeni tadašnje čelnike Državne bezbednosti, pa Legiji to nije bilo dovoljno i tražio je ostavku Dušana Mihajlovića. Onda je Mihajlović sjeo da napiše neku ostavku koju će kao podnijeti premijeru Zoranu Đinđiću.

RSE: Evo šta se dogodilo:

- Pred celom komandom, Jovanovićem i Legijom, ministar je seo za sto i počeo da piše još jednu od svojih ostavki.

- Dok on to radi, u ćošku preko puta njegovog radnog stola, srpski junak, heroj, neustrašivi komandant Crvenih beretki kleči i na kolenima rida.

- Tu sam prisustvovao jednoj neverovatnoj damskoj predstavi.

- I kroz suze ponavlja kako nije želeo da do toga dođe.

- Posle koje sam shvatio da je Legija, ne samo legionar i specijalac, visoko obučen, nego i najbolji dramski glumac koga poznajem.

- U jednom trenutku ministar Mihajlović ga pogleda preko naočala i kaže mu: "Gospodine komandante, pa nije to vaš nivo". Na šta Legija reaguje jecanjem iz dubine duše.


Čula sam primedbe na treću epizodu da je podelena odgovornost na ravnu čast između Đinđića i Koštunice, da je glavna teza da su specijalne jedinice iskoristile političke razmerice između Koštunice i Đinđića i ubacile se. Drugo tumačenja tog događaja je da je Koštunica i njegovo okruženje bio politički kišobran za ubistvo Đinđića.

ŠVARM: Trudili smo se da budemo objektivni i pošteni. Tačno je da su i sam primjer Zoran Đinđić, a bogami i ljudi iz njegovog okruženja, jedan dobar dio mjeseci govorili o Legiji kao heroju 5. oktobra. To je neosporno. Činjenica je da je za vrijeme te oružane pobune Zoran Đinđić otišao u Kulu da pregovara sa pobunjenicima. To nije bio nikakav protest, već oružana pobuna. Ti ljudi su izašli sa teškim mitraljezima i hamerima. U međuvremenu je, sadašnji premijer, a tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, rekao da oni ne ugrožavaju nikoga, osim saobraćaj, a potom ponovio Legijine riječi. Animozitet između njih dvojice je bio toliki da je jedan uživao u mukama drugog. Ni u jednom trenutku Zoran Đinđić nije stvarno tražio pomoć od Koštunice, da vide šta da se s tim uradi. Niti u jednom trenutku Vojislav Koštunica nije ponudio pomoć Zoranu Đinđiću oko same oružane pobune. Njima je oružana pobuna bila nešto što će koristiti za međusobni obračun. To je bilo takvo vrijeme i mislim da to treba i pošteno da se kaže. Ne treba bježati od toga.

RSE: Da li to znači da nije postojalo naručeno ubistvo?

ŠVARM: Da je Koštuničin tim stajao iza ubistva Zorana Đinđića, u to ne vjerujem. U svemu onome što sam istraživao oko toga, takvu vezu nisam našao. Činjenica jeste da je u te dvije demokratske partije, zbog svega što se događalo, bilo toliko zle krvi i toliko teških riječi, ali nisam ubjeđen da su ti ljudi naručili ubistvo Zorana Đinđića.

RSE: Znači da nema političkog konteksta priča o dve Srbije i o činjenici da je jedna od te dve Srbije, proevropska Srbija, izgubila u trenutku ubistva Zorana Đinđića?

ŠVARM: Izgubila je cijela Srbija, ne treba tu praviti podjelu na dvije Srbije. Ubistvo Zorana Đinđića je bio napad na samu državu. Pucano je u simbol države. Sve ono što se desilo poslije ubistva, i sahrana koja je bila veličanstvena, a pri tom mislim na ljude koji su izašli na ulicu, koje niko nije organizirao, koji su bili spontani, od paljenja svijeća, do sahrane, preko toga da je Sablja imala podršku kada je bilo riječi o hapšenjima pripadnika jedinice Zemunskog klana. Po mom dubokom ubjeđenju, Srbija je tog dana rekla NE i Jedinici i Legiji.

RSE: Evo kako ste završili serijal:

- U sredu, 12. marta 2003. godine, u 12:25 ubijen je premijer Zoran Đinđić. To je bilo previše. Tog dana Srbija je rekla NE i Legiji, i Spasojeviću, Zemunskom klanu, Jedinici. Jednom zauvek Srbija je 12. marta 2003. godine raskinula sa Miloševićevim nasleđem. Jednom zauvek Srbija je otvorila oči. Jednom zauvek svoju najveću bitku Zoran Đinđić je dobio.

Po onome što se danas događa, nisam sigurna da je taj odgovor tačan, obzirom na ono što se događa, naprimer u sudnici.

ŠVARM: Ne mogu da prihvatim, niti vjerujem, da je Zoran Đinđić umro uzalud. Fakt je da Jedinica više ne postoji jer je raspuštena i razbijena. Vrh tih ljudi, što publika može vidjeti na kraju tog filma, je razbijen. Mislim da su i narod i vlast bar izvukli jednu veliku pouku. Tako kako je izgledala ta Jedinica i njena sprega sa organiziranim kriminalom, toga sigurno dugo vremena neće biti. Ipak je mehanizam tajne policije, paravojnih eskadrona smrti, raznih stvari koje je stvorio Slobodan Milošević, ipak demontiran nakon ubistva Zorana Đinđića. Ta vrsta krvavog naslijeđa Slobodana Miloševića mislim da je ipak 12. marta završila. Mislim da su obični građani Srbije puno više cijenili i poštovali Zorana Đinđića, nego što se to u politici predstavlja.

RSE: To nije sporno. Sporno je šta se događa u Srbiji posle ubistva Zorana Đinđića. Ako je tačno da je Srbija rekla NE svemu ovome što ste rekli u serijalu, kako je moguće da suđenje ide na ovakav način na koji ide?

ŠVARM: Ovo suđenje traje dugo, to je tačno, možda i predugo, ali se sudi po zakonu, a ne arbitrarno i vjerujem da će na kraju biti donesene presuđujuće presude.

RSE: Postoji i ocena da je zapravo jedini diskontinuitet koji je napravljen od Miloševićevog vremena do danas Zoran Đinđić i njegova vlast.

ŠVARM: Ne mogu se s tim složiti, a ko to tvrdi, mislim da se ne sjeća devedesetih godina Miloševića u Srbiji. Uvijek me iznenađuje to da neki ljudi vole da ospore vlastiti rat i nevladinih organizacija i nezavisnih medija i mnogih ljudi koji su bili u opozicionoj politici, koji sada nisu na vlasti, koji su nezadovoljni ovim ili onim. Govore kako je sve isto, samo njega nema. E nije isto. U Srbiji nema onog straha koji je bio za vrijeme Slobodana Miloševića. Ko mi ne vjeruje neka pogleda novine iz 1998. i 1999. godine i ove iz 2006. godine. Razlika je velika u Srbiji sada i onda. O Koštunici i njegovoj vlasti čovjek može imati ovo ili ono mišljenje, ali on je izabran na izborima i na izborima će i pasti. Velika je razlika između Koštunice i Slobodana Miloševića, ogromna.

RSE: Možemo zaključiti iz vašeg filma da je Jedinica prošlost, da je završena priča o nekoj paralelnoj vlasti mimo instituciju predsednika države i predsednika Skupštine, da je vlast negde drugdje i da niko sa strane ne povlači konce?

ŠVARM: Mislim da je Jedinica, onakva kakva je postojala, prošlost. Te jedinice se mogu vratiti, ali ne i ti ljudi. Sigurno se neće vratiti Legija, kapetan Dragan, Arkan. U jednom trenutku, ukoliko ne bude pameti, ukoliko ne bude demokracije, uvijek može da nastane nešto slično toj Jedinici. To smo htjeli da kažemo. Treba otvoriti četvore oči da se ona ponovo ne vrati.

RSE: Kakve su reakcije na ovu seriju u Srbiji, ali i u regionu?

ŠVARM: Meni je malo neprijatno da govorim o tome.

RSE: Čula sam od Verana Matića da je istraživanje pokazalo da su Jedinice bile najgledaniji program u tom trenutku, čak gledaniji i od Velikog brata.

ŠVARM: Dosta se pisalo o tome. Pisalo se u cijelom regionu, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Reakcije su povoljne. Nadali smo se da će, možda, ovo biti nekom inspiracija da krene tamo gdje smo mi stali. Možda se nismo bavili svim detaljima, nismo možda sagledali sve aspekte. Nismo možda pronašli ni sve ljude jer nismo znali da postoje neki koji bi o tome nešto mogli reći. Bilo bi mi najveće zadovoljstvo kada bi neko, na osnovu tih tri sata materijala, koji je prilično ugruvan, mogao da rasvijetli još po nešto.

RSE: Vi nećete nastaviti tu priču?

ŠVARM: Živio sam godinu i pol dana s tim, budio se i lijegao. Možda i hoću. Desilo se nešto dosta interesantno. Neki ljudi, koji su imali neke bočne veze sa svim tim, počeli su se javljati na neke mailove da nam kažu da mogu nešto da nam ispričaju. Za sada, to što nam ti ljudi govore, nije nešto što nismo znali. Ali, ako bude postojala neka mogućnost da dođemo do nekih stvari, onda ćemo napraviti nešto od toga.

RSE: Moguće je da će te otkriti još tajni vezanih za ono što se događalo u Crvenim beretkama. U međuvremenu, možete li nam otkriti tajnu Filipa Švarma?

ŠVARM: Mogu. Nije to nikakva tajna. Riječ je o pseudonimu koji sam uzeo da sačuvam svoj privatni život od onoga što radim kao profesionalni novinar jer devedesetih godina sam bio na raznim mjestima gdje baš i nije bilo zgodno da vam spoje lik sa djelom.
  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

XS
SM
MD
LG