Dostupni linkovi

Čekajući povratak ostalih...


Nejasna perspektiva dovela je do znatnog smanjenja broja srpskih porodica u mešovitom selu Crkvena Vodica kod Obilića. Od 300 srpskih domaćinstava sada je u selu ostalo nesto više od 20. Među njima je i tročlana porodica Đorđević. Pedesetogodišnja Lela svakog popodneva odlazi zabrinuta kod svoje komšinice, pošto mora da prođe pored mnogo napuštenih kuća:

“Ljudi su otišli, ostavili su kuće. Ovde niko nije prodao ništa, ljudi su jednostavno ostavili i otišli. Mi nemamo kud, moramo da ostanemo ovde, ali dokle, ne znamo. Iz dana u dan ne znamo šta sve može da bude, da se desi. Malo nas je. Kad bi se ovaj naš narod vratio drugačije bi bilo. Ovako... ne može se ništa.”

Lela živi sa mužem i sinom koji studira u Mitrovici. Nekada su Lela i njen muž radili u kombinatu u Obiliću, ali nakon konflikta posla nema, već sada primaju samo minimalnu mesečnu nadoknadu od 50 evra:

“Mi ne radimo, primamo neki minimalac, od Srbije primamo nešto malo. Od toga se živi. A ovde imanja ne radimo, ne krećemo se van sela. Malo je mirnije, ali neko kretanje, neku slobodu, neki izlazak, i to nemamo.“

Meštani više ne smatraju da je bezbednost najveći problem već nezaposlenost. Uglavnom žive od minimalca, ali i povremene pomoći u hrani i ogrevu, dok samo mali broj radi u institucijama Kosova. Zemlja van sela se, kako kažu meštani, ne obrađuje iz bezbednosnih razloga.

Omladine je vrlo malo. U Crkvenoj Vodici postoji jedna osnovna škola, dok su srednje u obližnjim selima, do kojih učenici odlaze kombijem uz pratnju. Mnogi su, kao i Lelin sin, studenti Univerziteta u Mitrovici. Vladimir Vojinović, dvadesetogodišnjak, je student više saobraćajne u Zvečanu:

“Tamo sam skoro uvek, ovde retko kad dolazim i kad sam ovde nema šta da radimo. Imamo jednu prodavnicu, imamo jedan kafić gde se okupljamo, igralište imamo.”

Pre pet godina u Crkvenoj Vodici je bilo međuetničih incidenata, a najveći se dogodio kada je na igralištu prepunom dece bačena bomba. Vladimir kaže da je danas situacija bolja, ali ne sasvim:

“Ne krećemo se slobodno, ali nema provokacija već dve, tri godine, kao pre. Od 17.marta sve je super, družimo se i sa Albancima. Igramo fudbal zajedno. To su komšije.”

Vladimir ne veruje da će mu uskoro biti pružena perspektiva pošto je, kako kaže, teško doći do posla, ali on i njegova porodica neće napustiti selo:

“Ne želimo da napustimo selo. Nismo ni napuštali selo otpočetka. Nismo napuštali i odlučni smo da ostanemo. Iako su dosta ljudi napustili selo, ja, moja braća i sestre nećemo.”
XS
SM
MD
LG