Dostupni linkovi

logo-print

Nema zastare za neriješena ratna ubojstva


Ovih dana navršilo se 15 godina od ubojstva mlade Siščanke Ljubice Solar, koja je sredinom rujna 1991. godine ubijena snajperom kroz spuštene rolete na prozoru stana. Počinitelj nikada nije pronađen i priveden pravdi. To je bio povod da se nevladina organizacija „Documenta“ pridruži zahtjevima Ljubičine majke Vjere Solar, i da upozori da će ovaj i niz sličnih slučajeva s početka rata pasti u zastaru, jer ih se vodi kao takozvana obična ubojstva ili teška ubojstva, a ne kao ratne zločine, za koje hrvatsko i međunarodno zakonodavstvo propisuju da nikada ne zastarijevaju.

Naime, zastarni rok za ubojstva, odnosno teška ubojstva je 15, odnosno 20 godina, pa bi prve zastare nastupile već ovih dana. Zbog toga je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić naložio svim svojim podružnicama na ratom zahvaćenim područjima da sva ubojstva počinjena u ratnim godinama koja nisu riješena, niti je utvrđen motiv, radno tretiraju kao ratni zločin. Jedan od osnivača udruge „Documenta“, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić u izjavi za Radio Slobodna Evropa pozdravlja ovu Bajićevu odluku:

„Meni se čini da je sada više političke volje nego što je bilo u zadnjih 15 godina, a to mislim da je napredak. Kako će se to riješiti ovisi o mnogo čemu, ali već taj korak da se oni tretiraju kao ratni zločini barem garantira da se ne dogodi da djela za koja svi smatramo da imaju kvalifikaciju ratnog zločina, odu u zastaru.“

Siščanka Vjera Solar je svaki dan proteklih 15 godina posvetila tome da se ubojstvo njezine kćeri ne zaboravi, i da istraga krene s mrtve točke. Njezinom zaslugom se u Sisku, gdje se broj ubijenih ili nestalih građana srpske nacionalnosti u prvim ratnim godinama procjenjuje na od 40 do 120, ali još nitko nije za to odgovarao, formirala i udruga građana –
članova obitelji nestalih i ubijenih sisačkih Srba. Njezina upornost ohrabrila je i druge da pokrenu postupke protiv nepoznatih počinitelja i da tuže državu za naknadu štete, jer su počinitelji, iako nepoznati, mahom bili pripadnici hrvatske policije i vojske. S pravom subjektivna u svojoj ocjeni, ona vjeruje da će nastavak istrage u slučaju njezine kćeri dovesti do pronalaženja i kažnjavanja krivca:

„Ja mislim da ja nisam u tome svemu već 15 godina da do toga ne bi ni došlo. Ja sam poduzela sve. Ako su za moju kćer do sada govorili da je ubijena zabunom, tko je onda trebao biti ubijen? Je li trebao netko biti ubijen? A šta je sa ovih 120 ljudi koji su pobijeni u Sisku? Jesu li i svi oni zabunom ubijeni?“

Stojan Miodrag, građanin Siska , tog je jutra pred točno 15 godina izišao iz kuće izvaditi neke papire na socijalnom. Nestao je, a par dana kasnije njegova supruga Zorica pozvana je na identifikaciju na patologiju sisačke bolnice:

„Identifikacija je bila moguća zahvaljujući tetovaži koju je imao na obje ruke, onda, naravno, po građi tijela i po neoštećenoj čeljusti. Sve ostalo je bilo oguljeno – iskopane oči, odrezan nos, odrezane uši, oguljena koža sa glave, i pola glave je falilo.“

Ubojica je uzeo i automobil, koji je kasnije vraćen, ali počinitelj umorstva nikada nije pronađen. Dobro je što neće biti zastare, kaže gospođa Miodrag, ali to za nju nije najozbiljniji problem:

„To neće tako lako izići na vidjelo. Ljudi su prezastrašeni. Oni koji su bili upravo na tim mjestima gdje su se vršili ti zločini. Neki su napustili Hrvatsku i sklonili se u raznim zemljama. Dakle, nema tko bi progovorio. Ako bi se našla osoba da progovori, možda bi se to onda moglo. Ali ovako ja sumnjam da će se išta poduzeti.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG