Dostupni linkovi

logo-print

Jačanje veza Srbije i RS - ekonomija ili politika?


Srdan KUSOVAC, Ankica BARBIR-MLADINOVIC, Tina JELIN, Zoran PRERADOVIC, Milorad MILOJEVIC

* * * * *

Ministar Predrag Bubalo u izjavi za naš program ističe da je reč o investiciji koja je deo programa potenciranja saradnje Srbije i Republike Srpske:

„Mi kao vlada želimo da podržimo sve one koji žele da učestvuju u privatizaciji u Republici Srpskoj i da jednostavno ti odnosi budu onako kako i dolikuje bratskim narodima. Ekonomski odnosi su u funkciji ekonomskog razvoja, a ekonomski razvoj je pre svega u funkciji egzistencijalnog opstanka srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Dobre privredne odnose smatramo najprirodnijim i mislimo da ih najlakše razumevaju i oni koji vrše montoring u BiH, odnosno da tu mogu imati najmanje nekakvih prigovora i zamerki.“

Istovremeno, ministar finansija u Vladi Srbije Mlađan Dinkić nije bio dostupan kako bi dao podatke o visini i nameni ulaganja Srbije u Republiku Srpsku.

Ekonomski ekspert dr. Milan Kovačević, u izjavi za naš program ističe da svako, pa i ekonomsko pominjanje Republike Srpske ima politički značaj i to ovako objašnjava:

„Zato što je ovde još uvek dosta ugrijana nacionalistička ideja u jednom segmentu stanovništva. Neobično je da se taj nacionalni investicioni plan dijeli uvijek tamo gde nekome, ko o tome izjavljuje, to može donijeti neke koristi. Ja se bojim da je takav prilaz podjeli značajnih novaca, kojima je uvećan budžet, stvarno krajnje loš. Mi imamo već pretjerane rashode.“

Podsećajući da je Bosna i Hercegovina jedna od retkih država sa kojom Srbija ima pozitivan spoljnotrgovinski bilans, nekadašnji ministar privrede Aleksandar Vlahović smatra da postoje opravdani ekonomski razlozi zbog koji Srbija treba da ulaže u Republiku Srpsku, najpre zbog činjenice da se otvaraju mogućnosti u oblasti energetike i infrastrukture:
„Naravno da je dobro da Vlada Republike Srbije podržava investiranje od strane privatnih investitora. S druge strane, sasvim je prirodno i normalno da se unapređuju odnosi između Srbije i Republike Srpske, i to nije samo unapređenje političkih odnosa u klasičnom smislu te reči, nego se to unapređenje najbolje postiže unapređenjem ekonomskih odnosa.“

A kada je reč o dobiti koju bi Srbija mogla da ima od ulaganja u Republiku Srpsku, ministar za privredu Predrag Bubalo kaže:

„Ako neko razmišlja o ciframa, onda je veoma teško egzaktno se izraziti koliko je dobit. Ali mi znamo da je BiH najveći spoljnotrgovinski partner Republike Srbije u domenu izvoza iz Republike Srbije. Prema tome, kada govorimo o nekoj konkretnoj dobiti, to je dovoljno.“

Političari i privrednici u Banja Luci kažu Radiju Slobodna Evropa da ekonomska saradnja Srbije i Republike Srpske nikada nije bila ostvarena u dovoljnoj mjeri i pored postojanja sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama.
Predsjednik Privredne komore RS-a Mladen Mićić navodi kao jedinu ozbiljniju investiciju pridošlu iz Srbije otvaranje fabrike lijekova „Hemofarm“ u Banjaluci 2003. godine. Predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić prošle godine je rukovodstvo koncerna „Hemofarm“ odlikovao i Ordenom Njegoša 1. reda za ulaganje 11.000.000 kvm u banjalučku fabriku. Sve ostalo što je došlo iz Srbije uglavnom se odnosi na otvaranje trgovačkih firmi i saradnji da bi se prodala srbijanska roba na tržištu Republike Srpske, kaže Mićić:

„Sve ostalo je odi mi-dođi mi. Ulaganja, trgovina, proizvodnja, sve je to nešto površno, ništa duboko zakopano, da možemo reći – evo imamo ulaganje, imamo fabriku koja ovdje nosi hiljadu radnih mijesta. Kad napravimo analizu recimo konkretno slovenačkih firmi koje su prisutne u Republici Srpskoj, imate jedan začuđujući podatak – u kožarsko-obućarskoj industriji radi približno oko hiljadu radnika, a uloženo je oko pet miliona maraka. U sektoru metalne industrije ima oko 900 radnika, a uloženo je oko 50 maraka ili je u fazi ulaganja. Mi to sa Srbijom nemamo, znači ne možemo govoriti o nekim specijalnim paralelnim vezama.“

I ekonomske statistike govore da Srbija nije veliki ulagač na prostoru Bosne i Hercegovine. Prema podacima državnog ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, od 3,5 milijarde maraka direktnih investicija u bosanskohercegovačku privredu u periodu od 1994. godine do polovine 2005. godine, tada još Srbija i Crna Gora uložila je oko 190 miliona maraka. To je daleko manje od prvorangirane Hrvatske, koja je na primjer uložila oko 550 miliona maraka. Međutim, ostaje činjenica da se i ogroman uvoz roba posmatra kao ekonomska saradnja, a nju itekako karakteriše nacionalna orijentacija, navodi Mićić:



„Tržište Bosne i Hercegovine se mora posmatrati iz tri dijela. Postoji ekonomski prostor, postoji protok ljudi, nema nikakvih barijera, ali kad kažem tri dijela, imate tri izvora snabdijevanja BiH. Republika Srpska preferira uvoz robe iz Srbije. Zapadni dio Hercegovine, uglavnom nastanjen narodom hrvatske nacionalnosti, uglavnom radi sa Hrvatskom. A centralni dio BiH uglavnom radi sa Turskom. To sve što se dešava, generalno gledajući, pogubno je za našu proizvodnju.“

Potpredsjednik Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda Adil Osmanović smatra da se u svemu krije mnogo više od čistog biznisa, što može komplikovati situaciju u BiH, naročito sada u jeku predizborne kampanje:

„Pogotovo u posljednje vrijeme, kada su u pitanju političari iz Banjaluke, nastoji se pokazati politika koja se sve više i više okreće ka Beogradu, a sve manje ka Sarajevu. Smatram da to u ovom momentu svakako može u dobroj mjeri iskoplicirati određene stvari u BiH. Bilo koja suradnja između Bosne i Hercegovine i Srbije treba da se odvija na državnom nivou. Smatram da ovakvo potpisivanje suradnje, pa bilo ono i u ekonomskoj sferi, između Srbije i Republike Srpske doprinosi određenim mogućnostima dolaska do nesporazuma i smatram da to za dobru ekonomsku suradnju nije dobro.“

Mladen Mićić:

„Ovo sad što se dešava vjerovatno ima veze i sa predizbornom kampanjom, što je sasvim normalno. Ali, gledajte, mi smo se uključili u tu priču. Specijalne veze će se potpisati, zna se ko ih potpisuje. Privredna saradnja i dolazak privrednika iz Srbije neće biti samo da bi to slušali nego će imati s naše strane pandan privrednike i obaviće se bilateralni razgovor. A šta dalje poslije bilateralnih razgovora, to prepuštamo privrednima. Iz tih kontakata će se sigurno izroditi neki novi posao.“

Iz Vlade Republike Srpske saopšteno je kako će 26. septembra u Banjaluci, osim novog sporazuma o specijalnim vezama, biti potpisano i više bilateralnih sporazuma između Srbije i Republike Srpske, te otvorena Komercijalna banka. U vladi kažu i da će 100.000.000 €, koliko je Srbija obećala izdvojiti za investicije u Republiku Srpsku, biti usmjereno u rješavanje infrastrukturnih, kulturnih, sportskih i obrazovnih problema. Nakon godina, po tvrdnjama privrednika, nedovoljne ekonomske saradnje između Srbije i Republike Srpske, neobično je da se ta saradnja intenzivira upravo u godini i izbora u Bosni i Hercegovini, priči o referendumu o odcjepljenju Republike Srpske, te razgovora o konačnom statusu Kosova.

Nije samo Srbija država koja ulaže u Bosnu i Hercegovinu, tačnije jedan njen deo. I zapadni bosanski sused, ima, zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu, pravo uspostavljanja političkih i ekonomskih veza sa delom Bosne i Hercegovine – u ovom slučaju sa drugim entitetom – Federacijom.

Nakon promene vlasti u Hrvatskoj 2000. godine ulaganja su zahvaljujući zalaganju predsednika Hrvatske Stjepana Mesića i politici vlade tadašnjeg premijera Ivice Račana postala transparentna kažu naši sagovornici u Zagrebu.

Pomoćnica hrvatske ministrice vanjskih poslova Mirjana Bohanec-Vidović kaže da hrvatska javnost već nekoliko godina točno zna koliko država izdvaja za pomoć Hrvatima u BiH.
„To je odluka vlade. To je počelo 2002. godine. Sada je peta godina za redom u kojoj vlada u državnom proračunu osigurava financijska sredstva za financiranje obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa i projekata Hrvata u BiH. Ove godine je izdvojeno 26.250.000 kuna.

To je otprilike oko 3.500.000 €. No, koliko se još novca daje za mirovine i invalidnine bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, u Ministarstvu vanjskih poslova nismo uspjeli saznati. Na pitanje su se oglušili i u Ministarstvu branitelja, ali, prema riječima bivšeg ministra branitelja Ivice Pančica, ta je suma barem 20 puta veća od pomoći za obrazovanje, kulturu i zdravstvo:

„To je od petsto do možda milijardu, koliko će to biti za nekih tri ili četiri godine.“

Trenutnih 500 ili 600 milijuna kuna u svakom je slučaju višestruko manje nego u Tuđmanovo doba, naglašava bivši ministar financija u Račanovoj vladi dr Mato Crkvenac:

„To je podrška koja je prestala biti pružana kako je bila pružana ranije, ali su ostale obveze za ljude koji su bili u Hrvatskoj i drugdje. To su cifre koje su zanemarive u odnosu na neke ranije cifre koje su se spominjale, ali su naravno za Hrvate i za Hrvate u BiH značile puno.“

Profesor Ivo Banac, nezavisni saborski zastupnik, kaže da nitko više u hrvatskoj ne postavlja pitanje transparentnosti financiranja Hrvata u BiH:



„Ja mislim da je to prilično transparentno, po tome što se doista vidi gdje ide i kako ide svaka stavka. Ali za mene je važnije pitanje – je li to dobro? Jer ja ne vidim nikakvog posebnog razloga zašto bismo kao država financirali čitav niz stvari koje zapravo idu u pravcu stanovitih separatnih ustanova u Bosni i Hercegovini. Zašto bismo mi morali financirati recimo sveučilišta, bolnice i tako dalje, koje su očito zatvorene za druge, ili ako nisu zatvorene za druge, onda to ide pod egidom jedne etnicističke politike. To je za mene krajnje upitno. Ja mislim da na taj način mi još uvijek doprinosimo razdvajanju Bosne i Hercegovine.“

Neovisni ekonomski analitičar Mladen Vedriš naglašava kako je hrvatsko gospodarstvo zainteresirano za ulaganja na cijelom teritoriju BiH, te navodi najsvježiji ulazak INA-e i Mola u Energopetrol:

„Što se tiče pomaganja, Hrvatska je danas došla u poziciju u kojoj je i niz evropskih zemalja – da ima snažne manjine u susjednim zemljama. Ratovi, seljenja, migracije su učinili to što jeste. Poštujući princip nepromjenljivosti granica, jedna nacija, jedan narod živi na više teritorija. Tako da, po mom dubokom uvjerenju, ako mi mislimo kroz tri godine biti u tom evropskom okruženju, pogledajmo što su standardi, što su norme. Sigurno da se potpomaže kultura, kulturna društva, aktivnosti te vrste, obrazovanje. Znači, hajmo pogledati koji su to sadržaji koje Evropa prepoznaje kao jednu obvezu matične nacije i povedimo se tim dobrim iskustvima i naravno dobrom praksom.“

Dr Banac tvrdi, međutim, da takav način financiranja sunarodnjaka Europa baš i ne poznaje:

„Ovakva vrsta podržavanja projekata svojih sunarodnjaka u nekoj susjednoj zemlji meni nije poznata. Meni nije poznato, na primjer, da bi Poljaci pomagali projekte Poljaka u Ukrajini. Meni nije poznato da se ovakve stvari događaju na liniji Austrija – Italija. Ja mislim da je ovo jednostrano nešto što izlazi iz normalnih međudržavnih odnosa.“

Kad hrvatska financira potrebe bivših pripadnika HVO-a u BiH onda to, kaže Banac, govori nešto i o sagledavanju same ratne situacije u Bosni i Hercegovini?

„Ja mislim da govori da mi jednostavno ne shvaćamo, ne želimo shvatiti, ne želimo se suočiti sa stanovitim činjenicama. A to je da HVO nije bila neka obrambena ustanova, nego jedna ustanova koja je razvaljivala Bosnu i Hercegovinu, i to protiv naših državnih i nacionalnih interesa. Dakle, ako se cijela stvar stavi u pravi kontekst, onda vidimo da mnogo toga nije čisto, niti dobro.“

Dr Mladen Vedriš: Bosna i Hercegovina bi morala opstati kao jedinstvena država, ali s decentraliziranim, kantonalnim uređenjem, i za deset godina tržište više neće poznavati njezine entitetske granice:

„Kad pogledate Švicarsku, ja nisam čuo da netko želi ulagati u francuski, njemački ili talijanski dio, već, ako ulažu, ulažu u Švicarsku, bez obzira koje je jezično područje tu dominantno.“

U praksi, objekat ulaganja Hrvatske nije čitava Federacija BiH, nego je predmet ulaganja daleko uži – ne čitava Federacija nego oni njeni delovi u kojima žive uglavnom Hrvati. Centar je dakako grad Mostar.

Najveća ulaganja ove godine biće preuzimanje Energopetrola od strane INA-e i Mola. Postoji veliki interes Hrvatske elektroprivrede za ulaganje u elektrane u Bosni i Hercegovini, građevinski konzorcij za koridor 5 C, ali i za povećanje udjela u Aluminijskom kombinatu i Hrvatskim telekomunikacijama Mostar gdje je zagrebački HT vlasnik do 49 posto.

Iako Robović ističe kako je inicijalnim sredstvima iz Republike Hrvatske pokrenuta obnova bosanskohercegovačkog gospodarstva, pokretanje Aluminijskog kombinata 1995. godine, primjerice, imalo je za cilj stvaranje političkog utjecaja i struktura moći Hrvatske Republike Hercegbosne preko zvaničnog Zagreba, što su kasnije posvjedočili stenogrami iz ureda predsjednika susjedne Republike Hrvatske.

Kapital je taj koji određuje interes određenih trgovačkih društava, reći će danas voditelj ureda Hrvatske gospodarske komore Zulfo Robović. Kroz bilateralne sporazume Republika Hrvatska nastoji otvoriti put bosanskohercegovačkom izvozu, dodaje Robović:

„Kad smo počeli raditi ovaj posao, bar kroz Komoru, odnos trgovinske razmjene Hrvatske i Bosne i Hercegovine je bio 13:1 u korist Hrvatske. Mi sada, nakon šest mjeseci, imamo 2,07:1.“

Suradnjom Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine na gospodarskom planu zadovoljan je i Jago Lasić, predsjednik Federalne privredne komore. posebno pomacima u robnoj razmjeni. Lasić ipak primjećuje da u BiH još uvijek postoji polarizacija ulaganja – hrvatskog i većinska hrvatska područja i srbijanskog u dijelove BiH gdje Srbi čine većinu. Za Lasića je to i stvar povjerenja, ali preče su činjenice da domaći političari radije štite interese susjednih zemalja:

„Jedino neke treće zemlje koje imaju interesa – Italija, Njemačka i tako dalje – one malo manje vode računa o nacionalnom rasporedu stanovništva u Bosni i Hercegovini. Generalno se može reći da Bosna i Hercegovina još nije definirala šta je to opće dobro. A političke elite, tako da kažem, svaka na svom području, bore se za što veći broj glasača, a to opet dobiva na neki način možda i na nekoordiniranoj podjeli nacionalnog bogatstva.“

* * * * *

Milan Kovačević, ekonomista iz Srbije, stručnjak za strana ulaganja kaže Radiju Slobodna Evropa da najavljena ulaganja Srbije u Republiku Srpsku predstavljaju pre politički nego ekonomski projekat.



„U velikoj mjeri je to politika, ali ima tu i ekonomskog. Naime, ipak mi imamo razvijene ekonomske odnose sa Bosnom i Hercegovinom, naročito sa Republikom Srpskom. Političarima nije mnogo skupo prikupiti ljude iz privrede i pokušati malo podstaći da se taj odnos bolje razvija, da se pojačaju ulaganja, jer to može donositi političke poene, a sa druge strane to jeste korisno da se taj ekonomski odnos, koji već postoji, i sa ulaganjima podstakne i dalje razvija.“

Vi svakako pratite ekonomsku situaciju, bavite se privatizacijom, stranim investicijama... Jeste li negde pročitali da je recimo Vlada Srbije ili nekakvo telo koje bi imenovala napravilo recimo proračun dobiti od toga nečega što se treba ulagati u RS, ili se prosto računa da je već sama politička dobit dovoljna?

„Vidite, što se tiče te transparentnosti kako se to radi, to je kod nas ogromni problem. On je naročito veliki što inače imamo prisutnu značajnu korupciju. A kad se transparentnost ne poštuje, onda širi i mogućnost da korupcija bude veća. Niko nije napravio tako nešto, tako da je, nažalost, čitav taj proces vrlo loše organizovan. On ima veliki cilj da predstavi narodu da će ovo biti jako dobar doprinos nekom privrednom rastu i unapređenju. Ali može vrlo lako da se dogodi, na način kako se radi, obratno – da donese dosta štete.“

Tanja Topić, politička analitičarka iz Banja Luke.



„Imam utisak da se iza ovog intenziviranja saradnje, koja navodno ima ekonomsku pozadinu, kriju politički motivi i politički razlozi. Ona je posebno intenzivirana u ovo vrijeme predizborne kampanje i u vrijeme kada se traži rješenje statusa Kosova. Mislim da Srbija jednostavno pokušava u ovom trenutku iznaći i stvoriti što bolju pregovaračku poziciju za Kosovo, tako da joj Republika Srpska dobro dođe, po ko zna koji put, kao neka vrsta monete za potkusurivanje. Znači, jednostavno se koristi u te, da kažemo političke svrhe rješavanja pitanja vezanih za Kosovo; kao neka vrsta prijetnje, odnosno upozorenja, signala koji se šalje međunarodnoj zajednici da bi svako rješenje Kosova koje bi značilo neku vrstu gubitka za Srbiju moglo imati implikacije u regionu.“

Ivo Banac:



„Ovdje nije riječ o tome šta Hrvatska radi da pomogne Hrvate u BiH. Ovdje je riječ o tome kakva je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini, kakva je politika bosanskih susjeda prema BiH i je li došao kraj razvaljivanju BiH? Meni se čini da kraj još nije došao. I to je veliki međunarodni problem i to je veliki regionalni problem. O tom se jednostavno ne govori, zbog toga što su naše pretpostavke potpuno krive. Za mene je ovakva politika doista paradoksalna. Da mi želimo zadržati veze, i to vrlo tijesne veze s Hrvatima u BiH, svakako, ali mi ne možemo to raditi na način koji dovodi u pitanje jedinstvo jedne susjedne zemlje, i to je za mene problem.“

Ima li šanse da neki političari koji bi došli u budućnosti na vlast u Srbiji i Hrvatskoj preispitaju ovakve ekonomske odnose sa delovima Bosne i Hercegovine?
Milan Kovačević:

„Kad bi došlo do nekog zaista značajnijeg događaja koji bi u većoj mjeri promijenio vlast, kad bi postojeće partije imale izoštren program šta je njihov cilj, i kad bi čitav politički sistem bio dobro zasnovan, onda bi se to dogodilo, jer onda bi i nova vlast htjela da dobije poene kod svojih birača, pa bi istraživala i ponešto kaznila iz onoga što je prethodno rađeno.
Međutim, nažalost, i naša struktura partija i odsustvo dobrih, izoštrenih programa i rasprostranjena korupcija, loše funkcionisanje i sudskih i drugih organa, neće omogućiti da se to dogodi, nego će prosto biti neka štafeta lošeg ponašanja, zato što će i nova vlast razmišljati – nešto ovako ružno ćemo i mi morati da uradimo, pa onda nije dobro da mi istražujemo i kažnjavamo nikog iz prethodne vlasti ko je to radio.“
XS
SM
MD
LG