Dostupni linkovi

logo-print

Čista književnost


Uliva li ovakvo obrazloženje nadu da će se književnost na našim posleratnim prostorima, bilo da je angažovana ili čista književnost, u svakom slučaju konačno vratiti sebi i biti pre svega dobra književnost, neopterećena primesama dnevne politike? Čovek svakako peva drugačije posle rata, kako se kaže u poznatoj pesmi Dušana Vasiljeva, ali i ta pevanja se međusobno razlikuju. Jedna završavaju u nacionalizmu, druga u nekoj drugoj dnevno-političkoj angažovanosti, ali takva pevanja su obično alibi za proturanje loše književnosti i produciranje politički podobnih pisaca. Obrazloženje na dodeli nagrade «Meša Selimović» ukazuje da ne mora nužno biti tako. Nego kako? O tome u Truglu Radija Slobodna Evropa govore:

*Ivan Lovrenović, književnik iz Sarajeva
*Viktor Ivančić, novinar, publicista i pisac iz Splita
*Zoran Ćirić, književni kritičar i jedan od urednika «Betona».

* * * * *

LOVRENOVIĆ: Tendencija koju je uspostavila ova književna nagrada «Meša Selimović» u Tuzli od samog početka, dakle od prije pet godina, je bila vrlo snažno artikulirana baš tako da nagrada na prvom mjestu uvažava ono što bi se moglo, uostalom prilično i neprecizno, ali ipak orijentacijski nazvati pravim, unutarnjim književnim kriterijima. Dakle, već tu, na samom startu je akcenat bio na književnosti, na imanentnim književnim vrijednostima, naravno, ni u jednom trenutku ne zaboravljajući kontekst koji i da hoćemo ne možemo zaboraviti - socijalni, politički, historijski, kakav hoćete. To je ključ za razumijevanje cijelog ovog projekta i mislim da je to jako važno naglasiti. Tako da kada mi gledamo današnju situaciju koju imamo s ovom nagradom, je li, od prije par dana, koju je dobila spisateljica Domazet za roman «Ko plače», nekome bi se samo neupućenom moglo učiniti da se tu, sa tim romanom događa nešto što je na neki način osobito indikativno, jer je to roman koji dakle, kao što je već više puta konstatirano, nije roman političkog angažmana, nije roman koji obrađuje temu iz neposredne, životne, političke svakodnevnice. To je sve tačno. Međutim, ja ovim uvodom hoću da naročito naglasim to da je osnivač tuzlanske nagrade i žiri kojemu je bilo povjereno svih ovih godina da radi tu valorizaciju na prvom mjestu imao upravo, to mogu slobodno da kažem, neku vrstu reafirmacije onog najvišega estetskoga što književnost sa sobom pruža. I kao dokaz za takvu tvrdnju ja imam vrlo jednostavne činjenice. To su autori i romani koji su nagrađivani i prije, dakle proteklih četiri godine, prije ove posljednje nagrade koju je dobila Sanja Domazet. A to su, recimo, sad nabrajam napreskok, Marinko Koštec, zagrebački autor koji je dobio nagradu «Meša Selimović» za jedan par ekselans intelektualistički, gotovo da se kaže esejistički napisan roman, ali roman izuzetnih visokih kvaliteta, književne ekspresije, koncentracije, kompozicije. Tu nagradu je dobio, recimo, mladi autor Ivica Đikić za roman «Cirkus Kolumbija», koji jeste vezan tematski uz rat, ali u književnom načinu na koji obrađuje svoju temu je toliko odmaknut od bilo kakvih interesnih, tendencijskih i tendencioznih književnih postupaka i predstavlja zapravo jednu izvanrednu književnu gozbu prije svega. Zatim, tu je roman Irfana Horozovića, koji je također vezan za jednu bolnu ratnu temu kakva je, recimo, tema izbjeglištva, ali koji također ni u jednom trenutku, ni na jedan način ne koketira sa bilo čime što je nekakva dnevna politika, politička tendencija, nacionalna priča itd., nego ide izravnim, moćnim književnim postupkom u psihologiju, u egzistenciju junaka. Također, jedan mladi crnogorski autor, Ognjen Spahić, dobio je ovu nagradu za roman «Hansenova djeca», jedan čudesan roman koji smo, moram reći, s velikim uzbuđenjem, pa i ponosom otkrili zapravo na ovoj tuzlanskoj nagradi.

I sada kad to ovako retrospektivno gledam, a radio sam svih ovih pet godina u tom projektu, mogu zaista reći da to ispunja čovjeka nekim osobitim zadovoljstvom, nekim finim osjećajem da tu imamo jednu mogućnost da se
cijela ova regionalna književna produkcija valorizira na jedan potpuno oslobođen način, način oslobođen od svih ovih stvari o kojima obično govorimo kao o stvarima koje nas sputavaju, bile one političkoga karaktera, bilo nacionalnoga, bilo nekog kulturološkog u smislu pojedinih krugova kulturnih kojima pripadamo i u kojima živimo. Književna vrijednost ni na koji način nije nešto što, da bi bilo književno, mora biti odvojeno vještački, laboratorijski od svog životnog konteksta, nego upravo obrnuto – književnost može biti velika, prava, dobra književnost i onda kada operira tematski sa najkonkretnijim svojim životnim ambijentom, ali i onda, kao kada, u slučaju Sanje Domazet i njezinog romana «Ko plače», operira zaista sa nekim ljudskim situacijama, sa ljudskim emocijama, sa ljudskim proživljavanjima koja ne moraju nužno biti vezana za neki prepoznatljivi, pogotovo ne aktualni politički kontekst.

Sve to o čemu govorimo, za nas, pogotovo kad gledamo na tu stvar iz suvremene BiH i njezine kulturne, pa i književne situacije, ima osobito specifično veliku važnost i vrijednost zbog tog što je BiH tim ratom i sa svime poslije rata što se događa nije doživjela samo onaj izvana vidljivi rasap, rasulo i tragediju u smislu žrtava ljudskih, u smislu materijalnog razaranja, u smislu političke fragmentacije, to su sve ogromne i teške posljedice, ali kažem nisu jedine. Ono što je Bosnu snašlo dubinski kroz sva ta zbivanja je nešto što je možda u dugoročnom smislu još teže, a to je kulturna fragmentacija. Možda bi se mogla upotrijebiti teža riječ - kulturna dezagregacija, kulturno rasulo, a ono se događa u vidljivom, pojavnom svjetlu prije svega kao fragmentacija po linijama tzv. nacionalnih kultura. I vi sada imate jednu situaciju u kojoj kultura kao cijeli jedan društveni fenomen i manifestacija trpi zbog svih negativnih okolnosti druge vrste, od socijalnih do političkih, a onda imate još situaciju u kojoj se stvaraju, liliputanske, male, tzv. nacionalne, ili tačnije rečeno etnonacionalne kulture i unutar čega se događa jedan osobito štetan, zapravo kontraproduktivan efekat. To je naprosto činjenica da u tim malim, na taj način ustrojenim kulturama vi gubite momenat kompeticije, vi gubite momenat vrednosne konkurencije, da tako kažem, a to je nešto što za svaku produkciju, pa i za književnost, predstavlja zapravo smrtni udarac. U onom trenutku kada se na taj način uspostavi nešto kao nacionalna kultura, bila ona srpska, hrvatska ili bošnjačka, sasvim svejedno, vrijednosti se traže na neki drugi način, a ne na onaj način koji je književnosti imanentan, a to je način nacinalne reperezentacije, nacionalne prepoznatljivosti, povišenoga nacionalnoga aderanalina, a to sve skupa ne mora uopće nužno da bude praćeno književnim vrijednostima. I onda književne vrijednosti polako odlaze ustranu, u sjenu i vi dobijate jedan sivi pejsaž u kojemu zapravo sve pogoduje ne pravom rastu umjetnosti, književnosti nego vladavini mediokriteta. To je nešto s čime se Bosna, bosanska kulutura danas susreće kao sa svojim najtežim teretom. I u tom kontekstu, ovo o čemu pričamo u vezi sa tuzlanskom nagradom, pa i ovim posljednjim njezinim efektom mislim da predstavlja ogromnu vrijednost, jer ukazuje na taj otvoreni, slobodni prostor umjetničkog izražavanja u kojem ne vrijedi ništa drugo nego unutarnja, imanentna snaga djela i načina na koji se on nameće svojim konzumentima, svojim čitaocima.

* * * * *

IVANČIĆ: Ja zapravo i ne bih točno znao što bi to bila onako čista književnost, osim ako ne govorimo samo s aspekta njezine neke odterećenosti od politike, ali to u osnovi zapravo i ne govori ništa o njezinoj vrijednosti. Kao što postoji literatura koja je u formalnom smislu politička, ili na neki način se bavi i političkim temama, koja može biti dobra i loša, tako mi se čini da i ta neka, uvjetno kažemo, čista književnost ipak može biti ovakva i onakva, dakle i dobra i loša. Mi smo imali nesreću na ovim prostorima sa našom stvarnošću, koja je traje zadnjih petanestak, dvadesetak godina, kada se pod firmom angažirane književnosti često javljala jedna potreba pisaca da služe nacionalnim mitomanijama, tako da se, uz uglavnom loša književna djela, stavila jedna književna garnitura i u službu zla koje je funkcioniralo na ovim prostorima. S druge strane javljali su se nekakvi protuodgovori na to, tako da su se javljala i djela koja su bila angažirna i protunacionalistička, recimo tako, ali tu opet ovisi o tome da li je stvar napravljena parolaški ili pamfletistički, ili se zbilja uspjelo postići jednu književnu vrijednost. Tako da je ne mislim da postoji nekakva ozbiljna razlika oko toga da li će književnost biti, uvjetno rečeno, čista ili će ona biti zaprljana politikom.

Ja osobno volim literturu koja se bavi stvarnošću. Pošto je naša stvarnost dosta politična, onda se u pravilu takve knjige bave i politikom, ali na koncu sve to ispadne pitanje dara i vještine. Čitao sam zbilja odlične knjige koje su bile istinski politički angažirane, ili impregnirane politikom, ili naslonjene na neku našu, između ostalog, i političku stvarnost. S druge strane, postojala je i tzv. čista književnost koja je bila jedan komformistički bijeg od te stvarnosti i koja nije bila dobra. Ja u načelu mislim da književnost mora, ako je dobra, da otvara nekakav problem. Taj problem onda može biti intimistički, lišen politike, ili može biti na bilo koji način povezan s politikom, a da stvar funkcionira.

Moj roman, kad se na prvi pogled o njemu govori, je duboko uronjen u neku našu stvarnost, vrlo političnu, iz zadnjeg nekog perioda, čak i dugog niza godina, perioda. On se bavi funkcioniranjem tajne policije i njihovim odnosom prema tzv. slobodnim građanima. Dakle, bavi se problemom policijskog nadzora nad građanima. Međutim, radi se o tome da sam ja taj udio tajne policije i nekakvu svoju borbu protiv toga iživio u svojim novinskim tekstovima, gdje sam se bavio frontalnim napadom na takve institucije represije. Mene je u romanu zanimalo nešto posve drugo. Mene je zanimao lik jednog uhode, odnosno pozicija uhode kao pozicija apsolutne neslobode, tako da je to u odnosu na nekekav moj novinarski rad jedan sasvim drugi pristup, to je jedan pokušaj otkrivanja motiva koji mogu biti vrlo privatni. Dakle, taj roman nije nekakav obračun sa sustavom represije - za to sam ja prosto koristio druge medije - to me ovdje nije zanimalo. Utoliko se često i pogrešno i površno čita. To je jedna, recimo, tako blaga knjiga, koja čak pokušava da razumije neke motive.

* * * * *

ĆIRIĆ: Za mene je na svaki način premisa o toj neuhvatljivosti istine ili nepostojanju istine jednako kao i apolitično okopavanje svog vrta, i to svog vrta čiste književnosti. Meni sve to deluje iritirajuće neodgovorno i u suštini je to anahrono i neinventivno. Ja mislim da treba ponovo pronaći istinu i treba ponovo stvoriti književnost, i to iz dva izvora, kako iz đubrišta istorije, na koju uglavnom mlađi nismo mogli da utičemo ili smo bili primorani da budemo neki pioni ili glineni golubovi, ali i drugi izvor - đubrište tzv. postideologije, gde nas mnogi uveravaju da navodno nijedna ideološka opcija ili velika priča nema svoj smisao. A ustvari mi živimo u stvarnosti gde caruje divlji kapitalizam tranzicije, odnosno oportunizam i kukavičluk neodgovornih intelektualnih elita, jednako i elita koje odlučuju u književnosti, posebno u Srbiji - u institucijama, žirijima i na drugim mestima - i u svakodnevnom životu najgori egoizam i materijalizam.

U ovom kontekstu, ako se vratimo pojmu angažovanosti, ona bi bila neka vrsta obnovljene hrabrosti kod autora da se novoj stvarnosti otvoreno pogleda u oči, i to bez naočara i ideologije. Sa druge strane, ta angažovanost bi bila pokušaj nekog literarnog obračuna sa tragičnim i opterećujućim nasleđem, naravno uvek je pitanje na koji se to način literarno čini, i naravno, i to treba priznati, angažovanost zaista može biti manje ili više eksplicitno plasiranje vlastitih stavova kroz medijum književnog teksta. Ali u Srbiji danas, u savremenoj srpskoj književnosti i savremenoj srpskoj književnoj kritici mislim da je pojam angažovanosti lakmus, a ne vrednosno načelo - vrednosno načelo u smislu ako ima angažovanosti to je dobro delo, ako je nema nije, ili obratno. Dakle, lakmus je da se prepoznaju određeni intelektualci. Ja mislim da uglavnom oni sa puterom na glavi vole čistu umetnost, bar u Srbiji, jer tako izbegavaju govor o svojoj odgovornosti, ako se sećate onog filma «Znam šta ste radili prošlog leta», dakle izbegavaju pitanje o tome šta su radili proteklih godina. Zanimljiva je ona druga grupa. Ona je dosta šarenolika. Tu ima, kako bih rekao, jahača na lukrativnoj temi, bilo da je u pitanju rat u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, odnosno bombardovanje Srbije 1999., bilo da su u pitanju protesti 1996., 1997. I jedan pseudoautor koji se ovde strašno reklamira a koji je zapravo jedan prazan pisac i jedan jahač jedne dramatične teme, svi znamo naravno o kome govorim, reč je o Marku Vidojkoviću i njegovim «Kandžama». Ima naravno pisaca koji su skloni da govore o tim temama na jedan način neposrednog, svakodnevnog govora, tzv. realisti ili naturalisti do srži, ali meni su najzanimljiviji, a takvi su najređi, oni autori koji bi u isto vreme da opipaju puls svojoj epohi, ali i da naprave delo koje pripada tzv. visokoj umetnosti. Sad da budem subjektivan, možda i pristrasan, takvo delo je «Berlinsko okno» Saše Ilića, koje je objavila Fabrika knjige i koje je za divno čudo ušlo u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, ali to je najveći domet koji su tom delu književni ocenjivači dali.

Tu sad, naravno, postoje i druga dela koja bih ja pomenuo, recimo Nenada Prokića «Alfa fokstrot», koja pored jedne berhardovske žestine zapravo da pokušava da književnost pretvori u jedan pamflet, gde se na osnovu nekih stereotipnih predstava o životu tokom devedesetih formira jedna književna slika. Ja bih tu pre tražio neku vrstu jednostranog pristupa. A sa druge strane, imajući u vidu neke romane koji su se pojavili ove godine, mogu da kažem da ta stvarnost devedesetih ili naših dana je prisutna taman u tolikoj meri koliko ne samo ti pisci nego i širi krugovi i čitalaca i običnih ljudi su bili upućeni, ili upoznati sa tim šta se tokom devedesetih dešavalo. Dakle, vrlo malo. Prosto nisu hteli da budu obavešteni. Takvi su i njihovi književni junaci - zaronjeni u vlastite probleme. Kažem, to nije imperativ - angažovanost, ali je jako dobro ako sam autor, koji je pored svega i društveno biće i građanin, oseti potrebu da se pozabavi tim temama, a da u isto vreme ostane u literatiuri i to je na neki način kvadratura kruga i strašno zahtevan zadatak.

Ali problem je te intelektualne kritičarske elite koje to prosto ne dozvoljavaju sistemom nagrada, sistemom selekcije. Na kraju krajeva, i ova nagrada o Tuzli o tome svedoči. Mihajlo Pantić je sa sobom poneo 4 knjige, od kojih jedna praktično zaslužuje da se tamo nađe. Nisam baš siguran za «Ko plače». To su «Pijavice» Davida Albaharija koji govori o fenomenu antisemitizma u Srbiji tokom devedestih, mada to ne znači da je samo zbog toga dobar roman. O tome dok, Đorđe Pisarev, jedan zaista slab roman. Laslo Blašković je prosečan. I čak Slobodan Vladušić za Sanju Domazet kaže, nije to rekao do kraja, mada sam ga u jednom razgovoru pitao da li je to sentimentalni kič, u ofu mi je potvrdio da je otprilike tako nešto.

Oni koji ocenjuju u Srbiji bi nužno morali da kažu šta su radili sa pozicija profesora univerziteta, naučnih saradnika instituta, članova žirija, na kraju književnih kritičara - koje su knjige podržavali, u kojim su opet institucijama odlučivanja učestvovali. To je jedan dosta tako pomešan prostor, jedan mutljag, jedna mešavina tokom devedestih, gde navodno ti apolitični ljudi nisu bili članovi stranke, ali zapravo su učestvovali u proizvodnji književnog života, kao što kaže Burdije - oni su ostali i oni na isti način sude i odlučuju o tom književnom životu. I to čine i dalje na neizmenjen način. Niko ne uspostavlja prave kriterijume i, u smislu onoga što «Beton» pokušava da radi, ideološke dekonstrukcije što književnih dela, što kulturne paradigme u kojoj živimo. Ako krenemo načinom na koji to radi Saša Ilić - od Memoranduma SANU, pa preko romana koji su dobili NIN-ovu nagradu kao što je Lubardino «Vaznesenje», preko drama kakva je «Boj na Kosovu» koja je doživela drugu verziju, svako od tih dela treba posebno naravno čitati, preko «Opsade Crkve svetog spasa», kada smo otkrili da sveta krava savremene književnosti nije ni Dobrica Ćosić ni Matija Bećković, nego Goran Petrović – možda ćete se iznenditi, ali tako je. Mi prosto hoćemo da ukazujemo i na nešto što su ta ideološka još uvek nedekonstruisana čvorišta savremene literature. To je naš pokušaj da ih izvrnemo na naličje, pa makar i ne bili u pravu, da bismo pokrenuli polemiku i baruštinu srpske književnosti pomerili sa te mrtve tačke na kojoj stoji, a gde ćemo se preganjati oko toga da li je nešto čisto ili je nešto angažovano, a ako je angažovano, da li iza toga stoje, recimo, radikali u smislu ako se govori o nekoj nacionalnoj temi, ili LDP ili neko treći ako se govori o istoj stvari, samo sa drugih pozicija.
XS
SM
MD
LG