Dostupni linkovi

Otvaranje kapija Srbije svetu...


RSE: U ovom vremenu kada je zarada najčešći motiv, pa iskustvo kaže čak i nevladinog sektora, šta je okupilo nemali broj ljudi oko projekta koji se samofinansira i gde apsolutno nema zarade?

KUCINA: Ja mislim entuzijazam. To je nešto što smo zaboravili, nešto što je nekada postojalo - neka vrsta poleta da se urade stvari koje neće odmah doneti taj interes ili profit, ali koje će nam u budućnosti doneti bolji život. U našoj grupi, ustvari, imali smo duge razgovore o tome, jer smo želeli da nešto uradimo s ovim regionom i zaključili smo zapravo da je ono što ne znamo i zbog čega radimo to kao ekspedicija, a ne kao obično putovanje, je zapravo da istražimo te potencijale u budućnosti. I to je ono što nas je u ovome trenutku najviše zanimalo, jer zapravo postoji jedna velika praznina u tome što ne znamo kud idemo, i zašto idemo, i gde ćemo – i to ne smo ovde nego i u Evropi. Mislili smo da je postavljanje pitanje budućnosti neka vrsta čak i subverzivnog pitanja u ovom sadašnjem ternutku.

RSE: Ako je tako, zašto ste onda izabrali izgubljeni autoput, Autoput bratstva i jednistva, koji je nekada bio simbol spajanja, a onda, bogami, simbol rastura - i to krvavog rastura?

KUCINA: Zato što on jeste jedna magistrala po kojoj smo se kretali ka budućnosti, pa se vidilo šta se sa tim desilo, kao što ste rekli - prvo je povezivao, pa onda razdvajo, pa nas zanima šta bi u eventualnoj budućnosti mogao biti. Budući da je spolja određen taj okvir zapadnog Balkana, za koga nemamo odgovor iznutra, i opet postoje te magistrale koje su čisto tehničke danas, nekada su bile i simbolične, možda postoji mogućnost da se izgradi neki novi simbolički jezik koristeći zapravo već uspostavljene magistrale koje su prekinute. Mi smo tokom putovanja imali različita predavanja, susretanja, pokušali smo da rastumačimo i tu prošlost autoputeva, sadašanjost i budućnost. I u tim pričama o prošlosti neizbežno je bila priča o radnim akcijama, koje su predstavljale jedan model gde se ta omladina tadašnja ujedinila, bukvalno predstavljala to bratstvo i jedinstvo i kroz svoja tela zapravo tu ideologiju plasirala proizvedeći jedan određeni materijal, uz pomoć, naravno, nemačkih tehnologija koje su dobijene reparacijom od rata. Tu je dakle jedan čudna mešavina nastala. Rađen je intervju s ocem Ane Đokić, koji je bio učesnik jedne od tih radnih akcija - na koju se prošvercovao, imao je samo 14 godina.

RSE: Samo da podsetim, Ana Đokić je bila član vaše ekspedicije. Znači njen otac je bio...

KUCINA: ...učesnik radne akcije, čika Mića. On se prošvercovao sa 14 godina da bi zapravo celo leto tucao kamen, razbijao kamen koji je služio kao podloga autoputu - negde u blizini Fruške gore su oni imali kamenolom. I to se radilo bukvalno po najvećem suncu, ceo dan. On je bio bos. Pre podneva su imali istovremeno i vojnu obuku, jer je tad bila rezolicija INFORMBIRO-a i trebalo je pripremiti ljude u slučaju eventualne..., tako da su se obučavali da pucaju. Ono što je on pričao je zapravo da on tamo nije otišao ni zbog kakve ideologije ili poziva Komunističke partije, nego zbog te ambicije da gradi novu zemlju koja je izašla iz rata, i da su oni imali ogroman entuzijazam i ogromnu želju da sebe posvete gradnji te zemlje.

RSE: Kako su to razumeli Čileanci i Amerikanci?

KUCINA: Ja mislim da su jako dobro razumeli, da je taj entuzijazam nešto što svima danas nedostaje, ne samo kod nas nego svuda u svetu, on je jednostavno nestao i ne znam šta treba uraditi da se povrati. Ali bez njega teško ćemo u budućnost.

RSE: Kad ste se vratili sa tog puta, sa puta bratstva i jedinstva, kakvo vam je bilo dominantno osećanje, s obzirom da je put neobičan i zbog toga što u jednom dahu ste proputovali nešto što je nekada bio jedan prostor, jedna država, sada je nešto drugo, a vi ste ipak u par nedelja ili u par meseci obišli devet gradova?

KUCINA: Ovo povezivanje je bilo zapravo jedna nova situacija. Ono što mi se čini, s aspekta tog iskustva, je da bih poželeo svakom odavde da ga proživi, da shvati ovu nažu izolaciju koja postoji unutar Srbije. I bilo mi je vrlo čudno kad sam se vratio - taj rečnik koji je ovde svakidašnji, naravno iz koga sam ja isto krenuo, malo promenjen prvih nekoliko sati možda, ili jedan dan, mi se činio vrlo arhaičan u odnosu na sve ono što se dešava okolo i u odnosu na sve mogućnosti interakcija koje postoje.

RSE: Znači, preporuka da se što više putuje. A kad kažete arhaičan jezik, na šta mislite? Da li biste mogli malo konkretniji da budete?

KUCINA: U smislu jednog određenog straha koji postoji, u smislu neke vrste otpora prema svemu što je drugo i u smislu jedne određene političke kulture koja je već ovde godinama uspostavljena i koja se ne menja. I pored toga što se 2000. desila ta promena, čini mi se da se nije mnogo pomaklo u tom regionalnom udruživanju.

RSE: Da li slično osećanje nose i drugi članovi grupe?

KUCINA: Ja mislim da. Vrlo je važno reći da su ekspediciju činili ljudi iz čitavog sveta, iz različitih delova Evrope, iz Amerike i da neki od njih zapravo prvi put se sreću s ovim prostorima i da njima ta čudna sličnost i istovremeno različitost, razdvojenost prostora sasvim drugačije deluje nego nama i da je to iskustvo pojačano kod njih. I kad s njima pričate, oni su mnogo skloniji da ovaj prostor posmatraju sa pozitivne strane.

RSE: Tu smo došli do pojma balkanizacije koji ima negativnu konotaciju i na samom Balkanu i van njega i na vaš pokušaj da nađete pozitivan pojam balkanizacije.

KUCINA: Mi smo želeli da iskoritsimo to što je on već opšteprihvaćeni pojam i nešto što predstavlja jednu vrstu prepoznatljivog obeležja.

RSE: Kad se kaže balkanizacija misli se na dezintegraciju...

KUCINa: ...na dezintegraciju, na fragmentaciju, na jedno nevoljno pristajanje na podele. Praktično je to usvojen glagol u engleskom jeziku, koji se sad koristi ne samo za ovaj prostor nego za bilo koje vrste procesa u kojima se dešava takva vrsta fragmentacije. I mi smo mislili zapravo da ta fragmentacija ne mora biti negativna uvek kao što se čini, nego da mi možda ne znamo da tim procesom upravljamo, da onog trenutka kada bismo naučili da upravljamo tim procesom deljenja on zapravo može da postane kontruktivan proces. Inicijatori projekta su Kjong Park iz Njujorka, koji je umetnik i kustos, i Marijetica Potrč iz Slovenije, iz Ljubljane, umetnik i arhitekta, Azra Akšamija iz Sarajeva i iz Bostona, arhitekta i umetnik također, Srđan Jovanović Vajs iz Novog Sada i Njojorka koji je arhitekt i umetnik, Ketrin Kal kustos iz Njujorka, Ana Đokić iz Beograda i Roterdama, arhitekta i umetnik, Mark Nejlen, arhitekta i umetnik iz Roterdama - i ja koji sam iz Beograda.

RSE: I kako ste vi predstavili Beograd, jer vi ste bili ovde domaćin. Šta ste izabrali da pokažete?

KUCINA: Ono što je karaketristično za Beograd naročito u devedestim, iako on kada pratite njegovu istoriju, njegov razvoj i modernizaciju, vi to uočavate kao princip koji se dešavao i ranije - to je taj diskonuitet u razvoju i neka vrsta želje da se nešto napravi planski, onda raspad tog plana i onda jedna velika improvizacija unutar tog planskog sistema. I divlja gradnja na kraju. Naročito u devedesetim to se akumuliralo zbog cele sive ekonomije koja je zapravo prozvela jedan potpuno novi sloj u dosadašnjem kontrolisanom gradu koji je bio, tako da taj sloj od nekih 150.000 novih objekata različitih veličina pomera tu strukturu Beograda od nekog organizovanog ka samooragnizovanom gradu, koji je nama bio interesantan. I mi smo to obradili u jednom prethodnom istraživanju Stelt grupe, koja je bila između Roterdama i Beograda, gde smo pokušali da izgradimo jednu metodologiju praćenja tih procesa koji dovode do samoorganizacije. Taj projekat je prikazivan na različitim izložbama u gradovima i mislim da smo postavili Beograd kao jednu vrstu značajnog mesta u Evropi gde se ti procesi mogu lakše prepoznati i gde se mogu naučiti. To zaista se dešava. Mene i dan danas zovu da pišem članke za različite publikacije koje se bave savremenim gradom.

RSE: Vi ste zaista sve okrenuli naopačke. Ono što mi Beograđani smatramo ruglom grada i što smo bili ljuti šta se događalo u devedesetim, verovatno ste i vi kao arhitekta takođe bili ljuti na ono što se događalo u ovom gradu, i što je ostavilo posledice, sad i to može da bude nešto što može da bude nauk za budućnost, nešto što može da bude ne samo nauk za budućnost nego i pozitivno, kako vi kažete.

KUCINA: Mislim da se ljudi ovde previše na te materijalne proizvode tih procesa oslanjaju kada to tumače. Takođe sam to i kod nas primetio. Naravno, meni se ne sviđa ta arhitektura, nije u tom stvar, ali proces proizvodnje prostora je jako interesantan. I naravno i ja mislim da je to neznanje upravljanja tim procesom ono što nama kao stručnjacima predstavlja problem jer ga uvek gušimo, uvek pokušavamo da ga uteramo u neka pravila gde on ne može da bude, pa on stalno izmiče. I taj problem je postojao u istoriji Beograda kao konstanta i možda ako bismo krenuli tim obrnutim redom i naučili da upravljamo tim procesima da bi zapravo to stvorilo taj kvalitet koji želimo, jer očigledno moramo prihvatiti da živimo s ovim stvarima, to je tako. Beograd nikad ne može biti Pariz, ali Pariz je nastao u vreme diktature kada je zapravo dozvoljeno osmanu sve je on to sredi onako kako je zamišljeno iz jedne glave, iz glave jednog cara koji je zapravo želeo sve to da proizvede. Beograd to nikada nije imao i nadam se da nikada neće ni imati jer je vreme tih diktatura prošlo, tako da moramo sad s drugim procesima da se bavimo.

RSE: I da se vratimo, šta ste pokazali u Beogradu?

KUCINA: Nama je bilo interesantno u Beogradu da pokažemo te slične procese koji su se dešavali u trgovini, u ekonomiji, na ulici. Oni su sad promenili sferu delovanja i dešavaju se i u kulturi. Nama je bilo interesantno kako sad institucije kulture, koje su zapravo sve prilično propale tokom devedesetih godina, prihvataju različite inicijative raznih pojedinaca koji uopšte ne dolaze iz tih institucija i pokušavaju da stvaraju jedne hibride sa njima i da onda grade na tome jednu poptuno savremenu priču. Prikazali smo i bili gosti praktično Kontekst galerije, koja se nalazi u Dečijem kulturnom centru Stari grad, zatim u Reksu, kulturnom centru koji je u starom jevrejskom centru, onda smo bili u Kulturnom centru Studentskog grada, koji isto na svoj način oživljava jednu prilično zapuštenu instituciju, i bili smo u starom kupatilu, koji je opet jedna napuštena zgrada od pre 20 godina...

RSE: Koju ste vi inače lično oživeli, ako se ne varam.

KUCINA: Ja sam uspeo da ubedim određene ljude da sad to počne da se tretira kao jedan izložbeni prostor i kroz te izložbe smo mi zapravo počeli da taj prostor osposobljavamo da on može da koristi i drugima.

RSE: Ja mislim da je iz ovog vašeg izbora sve jasno. Umesto Hajata, Miloševog konaka, Kalimegdanske tvrđave, vi pokazujete jedan alternativni, novi Beograd, pretpostavljam Beograd budućnosti.

KUCINA: Bilo bi dobro ako bi sve ove stvari ojačale toliko da mogu da konstituišu budućnost. Sad su to pojedinačne pojave. Potrebno je raditi puno da se one nekako objedine i da stvore jednu vrstu kulturnog polja koje može da drži kulturu Beograda. U Beograd iovako ljudi ne odlaze zbog tih turističkih stvari, dolaze zbog nečega drugog i mislim da energija je ono što svakoga koji dođe ovde zauvek privuče.

RSE: A zašto ste taj projekat nazvali Belgrejd sinsiti, grad greha?

KUCINA: Zato što je to sad novi stereotip koji opet nije odvavde nego je plasiran iz inostranstva, koji nasleđuje one stereotipe o nama kao najgorima. Ovo je sad jedan pomak, govori o nama kao mestu gde možete doći da uživate različite poroke. Izašao je članak u Njojork tajmsu negde u oktobru prošle godine koji je nazvan Belgrejd roksi, koji je bio upućen onoj publici koja prati različite turističke atrakcije. Obično se tu stave neki pejsaži, tvrđave i to. Slike koje su pratile Beograd su noćni klubovi i to sad postaje neka vrsta atrakcije za koju mislim da neće dugo trajati. To je jedna potrošna roba koja će se u sledećim decenijama promeniti, a mi u međuvremenu treba da živimo ovde i mislim da ne moramo biti previše ponosni na to što smo grad poroka, ali možemo iskoristiti to interesovanje da bismo postigli nešto drugo.

RSE: Ja bih volela da znamo i šta ste videli u drugim gradovima. Ja sam na vašem sajtu u Sarajevu videla jedan zanimljiv kafić u kome ste bili.

KUCINA: Ne znam da li bih to nazvao kafić. To su slučajno neki naši prijatelji Španci otkrili, nešto što se zove Klub grafičkih radnika Josip Broz Tito. To je smešteno u jednoj propaloj maloj štampariji, gde su ljudi koji su izgubili posao, a koji su bavili ili štampom, ili novinarstvom ili nečim što je bilo u vezi sa time, našli prostor gde bi mogli da konzerviraju taj duh Sarajeva koji je postojao prije dvadesetak godina. Rekao bih da Josip Broz Tito predstavlja tu samo neku vrstu zaštitnika tog duha, ideološki to ne predstvalja ništa zapravo. I kad uđete u taj prostor, koji liči na neku ofucanu dnevnu sobu sa šankom, gde se skupljaju ljudi koji su zapravo davno prošli svoju mladost, u najblažu ruku, ali koji pokušavaju taj mladalački duh koji su nekada imali da i dalje održavaju, tako da je to jedna vrlo vesela ekipa. Interesantno je u jednoj priči koju smo sa njima otkrili da postoji u celim prostorima bivše Jugoslavije skoro 120 klubova tog tipa koji su sad počeli da se povezuju i stvaraju mrežu. U Banjoj Luci su imali skoro neki sastanak, gde su stvorili kao jednu vrstu regionalne mreže. Svi su, naravno, vrli nostalgični za tim vremenima koja su bila i u tom smislu nisu deo nekog našeg diskursa, ali su interesantni kao jedan egzotičan doživljaj.

RSE: Gde su bila mesta u Prištini koja ste posetili?

KUCINA: Radi se o nekoliko kafea koja smo posetili i koji su u vlasništvu jednog sociologa, intelektualca, ali budući da je Priština postala od svih gradova najbrutalniji u tom komeracijalnom smislu, svi ljudi koji se bave nekim intelektualnim poslom tamo moraju da rade druge stvari koje će ih izdržavati. I mi smo bili gosti tih nekih kafea koji liče na evropske kafee, moram reći, zato što su namenjeni pre svega Evropljanima koji rade u tim agencijama koji drže grad, a njih ima u Prištini skoro 100.000.

RSE: Šta je za ljude sa strane, koji su možda prvi put prošetali Balkanom, bilo najveće iznenađenje?

KUCINA: Čini mi se, što smo išli južnije, kako se kretala stvar od Beograda ka Skoplju i dalje Tirana, pa sad povratak u Podgoricu i Sarajevo, to je ta čudna neuređenost prostora koji su svuda na manje više sličan način neuređani, ali su različiti faktori koji su uticali na tu neuređenost, gde se prepliću ta prošlost, koja je komunistička zapravo, sa tradicijom koja je nekako vizantijski, da ne idemo dalje, u svakom slučaju istočno orijentisana, sa potpuno modernim stvarima koje su deo sadašnje Evrope, koje dolaze koz ove različite korporacije i kompanije. I sad ta mešavina je nešto što ne postoji nigde na svetu na taj način postavljena, zato što se ovde ipak oseća civilizacija. Nije to kao u afričkim zemljama gde je to potpuno prepušteno, nego se oseća i dejstvo te komunističke civilizacije, koja je isto neka vrsta arheološke prisutnosti i danas u svakome od tih gradova. I mislim da je ono što je njima interesantno zapravo ta čudna mešavina koja stvara jedan utisak slobode u smislu da niste u stanju da odredite identitet na onaj način na koji ste naučili, pa to lutanje i traženje identiteta vama otvara prostor za različita tumačenja i mislim da onda tu oni dobijaju jednu vrstu slobode u pristupu, u kretanju - koju inače nemaju u Evropi.

RSE: I za kraj ove priče, koja moram da kažem stvarno osvežava jer govori o Balkanu na sasvim drugačiji način, ispričajte nam priču kako je balkanizacija razigrala jednu tipičnu američku kockicu – neboder.

KUCINA: U okviru mreže koja se zove Skul ov mising stadis, koja deluje sad između Beograda u Njujorka, radili smo jednu radionicu prošle godine gde je bio uključen Prat institut u Njujorku, gde je Srđan Jovanović Vajs radio kao profesor, i ja sam vodio jednu grupu studenata u okviru svog izbornog programa ovde na begradskom Arhitektonskom fakultetu i radionica se zvala Balkanizacija Dojče banke i dešavala se u Njujorku. Naravno sad sa tom mešavinom pojmova to izgleda jako čudno. Dojče banka je zgrada pored Vol trejd centra, koja je bila oštećena u eksploziji i ostala je jedno pet godina tako kao jedan prazni grid, rešetka bez fasade. Pre toga je bila jedna anonimna kuća iz sedamdesetih kakvih je mnogo u Njujorku, znači ništa posebno, jedna moderna arhitektura sa staklom, 40 spratova. I mi smo uzeli model te kuće i dali smo studentima da ga balkanizuju - zato je to balkanizacija Dojče banke. A proces balkanizacije sastoji se - bio je jedan stvaralački proces, ustvari kreativni arhitektonski proces - u tome da je svako od studenata izabrao svoju temu balkanizacije bilo gde u svetu, za to na Googlu kad kucate nađete milion primera. On je napravio jednu vrstu algoritma od tog procesa i onda je taj algoritam primenio na kući posmatrajući kako se ona kroz fazu postepeno razgrađuje, fragmentira i stvara jednu novu heterogenu celinu. Tako smo mi dobili odjednom jedno stotinjak različitih primera kako zapravo vi možete kreativno da koristite kao alat u gradnji proces balkanizacije.

RSE: I na kraju, kako je izgledala ta kuća iz centra Njujorka?

KUCINA: To je bilo sto različitih kuća. To je, naravno, sve ostalo na modelima. Praktično je nemoguće opisati na radiju sve te projekte, morali biste vidjeti sve te projekte i svaki od tih projekata je bio začuđujući na svoj način.

RSE: Je li svaki bio izazovniji od one nemačke banke koja stoji?

KUCINA: Naravno, da.

RSE: Znači balkanizacija je ulepšala Njujork makar u maketi.

KUCINA: Da, učinila ga je možda pristupačnijim, recimo.

RSE: Da završimo ovu priču, znači vaš pogled u budućnost je da balkanizacija može ulepšati svet.

KUCINA: Recimo tako, super.

RSE: Hvala vam puno što ste bili gost Radija Slobodna Evropa.

KUCINA: Hvala i vama.
XS
SM
MD
LG